Miris hljeba u beskraju Atlantika

Neopisiv je doživljaj tog ogromnog prostranstva, gdje kad se okreneš od jutra do naveče možeš da se vrtiš stalno, 360 stepeni, nigdje drveta, nigdje brda. Ali doživljavaš neku drugu ljepotu. U oblacima, u moru koje diše, u nevremenu koje se približava, u oluji koja se gasi, koja nestaje, a ti si sretan da je brod izdržao kako treba da ideš dalje.“

Kada neko ko ima bar trunku novinarske krvi u sebi čuje da neko ovako počinje priču prvo dobije želju da ga snimi, da ta priča ne ostane samo dašak u vjetru, jer neka iskustva naprosto moraju da se prenesu. Stvar postaje daleko zanimljivija ako čovjek ovu priču čuje dok umoran i neispavan stopira jednog sparnog subotnjeg predvečerja, sa jedinom željom da što prije dođe kući. Autostop je najneposredniji način prepuštanja matici života, a ona nekada donese nevjerovatne priče. Jedna od njih je ona Banjalučanina Želimira Šarića, moreplovca, pilota i novinara, koji je slučajnošću ili proviđenjem stao da poveze Hodoljuba, inače polumrtvog lektora i nesuđenog novinara u povratku sa jedne prenaporne radne subote. Ta novinarska nit je ona koja ja razvezala svu ovu priču, koja je počela autostopom, a završila se snimanjem reportaže u bašti jednog kafića, gdje drugo nego uz vodu.

Radio sam na sarajevskog televiziji, a prije toga, na banjalučkom radiju. To je bio najljepši dio mog života. Nakon rata prestao sam tim da se bavim. Jednostavno sam bio na nekoj previše lijevoj strani koja nije odgovarala ovim novim i nekad imam osjećaj da su me svjesno anatemisali. Nije bilo ni potrebe ni da kukam ni da žalim za tim, jer kao što rekoh, najljepši dio života sam proveo u novinarstvu."

Kasnije u ratu sam bio ratni novinar Komande vazduhoplovstva, prije rata sam u aero-klubu letio i bio sekretar, vodio aero-mitinge povodom 40-godišnjice jugoslovenskog RV i PVO, a rat je presjekao sve to. Osamnaest pilota prijatelja sam ispratio i – puk’o. Novinarstvo, ovo koje se poslije rađalo i skretalo u žuto, više nije bilo ono moje, ono koje njeguje reportažu, koje običnog čovjeka afirmiše i istice njegove rezultate u borbi za bolji život. Ovo danas je iskorištavanje, nažalost, a mladi nemaju vremena da čekaju bolja vremena i bolje prilike. Željni posla trpe, a njima neko upravlja kao robovima. Kad uzmeš da je rat počeo 1991. Niko ne vodi računa šta se dešava u psihi tih mladih ljudi koji su danas stasali, koji treba danas da imaju svoje porodice i posao. Nikakve sociološke niti psihiološke studije, nikoga to ne interesuje. Ti ljudi su prepušteni da se sami nose sa svojim problemima. Uopšte me ne čudi stanje razočaranosti medju mladim ljudima.  Ja sam iz rata izašao pod groznim šokom, srušeno je sve u šta sam vjerovao. Nisam mogao da vjerujem gdje živim i s kim živim, da su se ljudi preko noći tako lako presvukli i prešli iz jednog mirnog sistema, koji je trebalo samo popravljati i nadograđivati, u nešto nepoznato što samo pojedincima ide na ruku. I onda kad je trebalo tražiti izlaz, u najboljim godinama mi je presječena karijera, više nije moglo biti povratka na TV Sarajevo.“

Iz te situacije izvukao ga je hobi. Vratio se brodovima, svojoj staroj ljubavi kojom je počeo da se bavi još dok je išao u zadarsku gimnaziju.

Spasilo me je more i to što volim da jedrim. Pa sam našao snage i mogućnosti da položim i za kapetana, da dobijem zvanje Zapovjednika broda, Yacht mastera, kako se to kaže u jedriličarskom svijetu, i tom licencom mi je bio otvoren sav svijet, sva mora. To je bilo 2003. godine, a 2007, sam sa jednim prijateljem  krenuo iz Francuske i preplovio Mediteran… Nica, Korzika, Sardinija, Sicilija, Malta, Peloponez, Atina. Preplovio sam taj dio, upoznao to more i mjesec dana bukvalno špartao duž obala Grčke, sam. Iduće, 2008. godine, preko interneta sam se upoznao sa Amerikancem koji je našao neke jedriličarske podatke o meni na sajtovima i ponudio mi da dođem u Nju Džerzi, južno od Vašingtona, da zajedno opremimo njegov brod, da ga spustimo u rijeku Delaver, da se spustimo do mora i krenemo u Evropu. Plan je bio da dođemo do Mediterana, međutim, kasnije smo to korigovali i došli smo do Portugala. Dvadeset i dva dana aktivnog jedrenja… Dvadeset i treći dan ujutro smo bili na Azorima, u Horti."

Gdje ste rođeni?

- Rođen u Zagrebu, odrastao u Prijedoru, na Urijama i u Banjaluci. Tri mjeseca imam staža u Zagrebu. Pokojni tata je bio trgovački putnik i morao je da mijenja sjedište tamo gdje mu je bila firma. Kad je radio za “Adriju”, zadarsku fabriku ribljih konzervi, onda je morao u Zadar da se preseli. Kad je kasnije počeo da radi za “Kolinsku” iz Ljubljane, onda su oni tražili da mu sjedište bude u Banjaluci. Čista slučajnost.

Kad ste počeli da jedrite?

- Jedrenjem sam davno počeo da se bavim, još u Zadru. Tamo sam u gimnaziju išao tri godine i onda sam iz Zadra došao u Banjaluku i tu sam završio gimnaziju. Dolje sam sa prijateljima bio ili na pasarama, ili na jedrilicama. Čak sam jedno vrijeme bio član veslačkog kluba u Zadru. Kad je bilo najcrnje vrijeme, minulog rata, spasili su me sačuvani stari magazini o jedrenju, o plovidbama, o nečemu što otvara vidike, što te vuče van, ne da ti da budeš dio stada, da truneš u torovima, kao što su htjeli sve da nas pozatvaraju u ovim novostvorenim državicama. Tako da sam onda odlučio se i 2004. otišao i položio kapetanski ispit.  Čovjek to mora da voli. Da ne voli, ne bi bio spreman da se upusti u taj rizik. Rizika ima, opasnosti ima, ali je osnovni preduslov da voliš to, da si siguran u sebe, da si siguran u brod kojim preplovljavaš okean i kad se to poklopi, onda još treba samo jednu stvar zadovoljiti, a to je – da se slažeš s ekipom na brodu, sa ljudima sa kojima ploviš.

Šta ćete zavijek pamtiti sa broda?

- Mala zadovoljstva. Jedno od najljepših iskustava i zadovoljstava uvijek mi je kad na brodu ispečem hljeb. Taj miris na pučini, to je nešto što čovjeka oduševljava. I svi me uvijek pitaju: -„Pa, kako ti to znaš napraviti i umijesiti?“ I ja dam recept, ali džaba. Sve treba voliti, pa onda sve i uspijeva. Jedna od osnovnih stvari koje sam naučio i koje sam svjestan uvijek kad sam na brodu je da nikad ne treba potcijenjivati more. To je ogromna sila. Čovjek je tu nemoćan, bilo šta da uradi. Možeš samo da ga poštuješ u toj mjeri, da mu se prilagodiš najviše što možeš, da na vrijeme prepoznaš približavanje nevremena, da na vrijeme skratiš jedra, ili čak da ih spustiš. Da zauzmeš povoljan kurs i – da čekaš da nevrijeme prođe. Govorim o ekstremnim nepogodama. A sve što je sila, što bi te tjeralo da silom radiš protiv mora, protiv valova, protiv vjetra – stostruko bi ti se vratilo u sekundi i nije bilo malo slučajeva da su ljudi završavali nesrećno zato što nisu poštivali more. A kad si već na otvorenom, sigurniji si tamo nego uz obalu, kad je nevrijeme. Jer na otvorenom moru samo te ljulja, eventualno kiša pljušti po tebi, dok uz obalu imaš stotinu opasnosti, čekaju te stijene, čekaju te plićaci, podvodni rifovi nekakvi, gdje potogovo ako je noć možeš da nastradaš u sekundi.

Šta čovjek može da nauči iz plovidbe?

- S obzirom na to da se ti baviš novinarstvom, jedno iskustvo koje se može prenijeti tebi i mlađima, a naučeno je u jedriličarstvu, jeste  – nikad ne biti zadovoljan trenutnom situacijom. Uvijek kada jedriš pred tobom je nekakav horizont i ti imaš poriv da stigneš do te neke tačke na horizontu. Kad je savladaš i dođeš do nje, je li to neki otok ili obala, svejedno je, već sutradan imaš novi izazov – šta je dalje. Tako i u životu. Ako trenutna situacija nije dobra, ne možeš da je promijeniš, nemoćan si – smiri se, izvuci posljednje adute i sve karte na sto, promiješaj malo i pogledaj. Izvuci najbolji zaključak i kreni dalje. Nikad uz vodu i nikad protiv struje i samo će ti se kazati. Nikad ne znaš iza slijedeće okuke šta dolazi. Evo, naš današnji susret je potpuno slučajan i neplaniran. U tome i jeste najveća ljepota.

Zbog tog i stopiram, između ostalog.

- Ali rijetko stajem nekome, vjeruj mi. Ne zato što nekoga ne bih htio povesti, nego jednostavno što te vuku neke druge obaveze i svako skretanje od njih te blokira.

Kako ste počeli da letite?

- U banjalučkom Aero-klubu „Rudi Čajavec“ 1975. godine. Sad više taj aero-klub ne postoji, nažalost. Letio sam uglavnom iznad Zalužana, Kozare, Prijedora, Slavonskog Broda. Ja sam jedriličar bio. Ali sam više pažnje posvećivao aero-klubu i tradiciji prvih partizanskih pilota – Kluza, Čajaveca, Bregejca, Jazbeca, ljudi koji su utirali put ratnom vazduhoplovstvu Jugoslavije. Moj tetak je bio na Kozari zamjenik Mladena Stojanovića, u Drugom kozaračkom odredu, došao je tu iz Španije.

Španski borac?

- Da, španski borac… Obren Stišović. On je sa Ivicom Mitrečićem – Bregejcom, u Međuvođu kod Knežice, uređivao prvi partizanski aerodrom, tako da sam bukvalno vladao tom tradicijom ratnom i poratnom. Volio sam to, ujak mi je poginuo kao pilot kraljevskog vazduhoplovstva 1941. u Beogradu.  Nešto od tog je vjerovatno ostalo u genima. I budući da sam radio na radiju, često sam pravio intervjue i reportaže i baš smo taj aero-klub u to vrijeme, sedamdesetih godina, izdigli na nivo jugoslovenskog, po uspjesima i rezultatima. Bila je motorna sekcija, sportskih pilota, bila je jedriličarska, padobranska, modelarska. Bilo je puno mladih ljudi u klubu u to vrijeme.

Gdje planirate da usmjerite pramac u budućnosti?

- Moj hendikep je što nikada nisam imao dovoljno novca za brod, pa nikada nisam ni imao svoj brod. Jer da jesam, sigurno bi to bila druga pjesma. Svakog ljeta desetak dana uzmem brod iz čartera, prošle godine u Puli sa sinom i prijateljima, ranije u Vodicama, Splitu i Dubrovniku. Jadran sam prošao detaljno. Mediteran je bilo moje prvo veće jedrenje 2007, s obzirom na more kakvo je u Lionskom zalivu, na vjetrove, ali sve je prošlo sjajno i bilo je divno iskustvo. Ovo preko Atlantika prije pet godina je samo početak nečega što bi trebalo da se nastavi. Nažalost, finansije diktiraju sve u našim životima, pa i moje snove. Imam sada jednu ponudu sa Nenadom Vlahovićem, čovjekom koji je sam napravio jedrilicu, opremio je zahvaljujući sponzorima, u Zadru je spustio u more i sasvim sam oplovio svijet. Nenada sam upoznao u Zagrebu, divan jedan čovjek, ima sinčića, planira na jesen do Kariba.  Ako se slože sve karte, možda odjedrimo zajedno, ko zna?

Kada bi to trebalo da se desi?

- Kad se ide na Atlantik iz Evrope onda se u oktobru polazi jer tad pasatni vjetrovi počinju da duvaju iz Afrike i faktički te guraju u leđa prema Americi.  A vraćaš se april, maj, juni iduće godin, kad se vjetrovi promijene. Evo, jun, danas je dok razgovaramo, baš 22. jun. Juče je bio solsticij ljetnji, najduži dan u godini. Juče je bilo pet godina kako sam bio na Atlantiku, pred Azorima. A 23. juna rano ujutro oko šest sati sam ugledao Azore preko pramca i znao sam da smo uspjeli. Za dvadeset i dva dana. Treći dan po dolasku na Azore već sam htio nazad na brod i opet na more. Toliko mi je bilo ušlo u krv da mi je bilo neprirodno da na kopnu radim bilo šta, da hodam, da sjedim. Falilo mi je ono ljuljanje…

Oprostite mom neznanju, ali uvijek sam želio da znam – šta tačno znači kad se kaže, na primjer, pet čvorova?

- Čvor je 1852 metra, to je nautička milja, jedan čvor na sat. Skoro 2 kilometra. To ovako ne izgleda puno. Normalna brzina broda je sedam-osam do deset čvorova, deset milja na sat. To je za brod, za taj fluid kojim se krećeš fina brzina. Ja sam ispod Malte imao glisiranje sa jedrilicom, to je poseban doživljaj kad je vjetar toliko jak, a sunčan dan, a valovi pet-šest metara dugački i ti po vrhu vala bukvalno glisiraš, brzina je tad bila 17,6 čvorova. To je negdje skoro 40 km/h. To je za vodu zaista fina brzina.

Koja je bila najopasnija situacija s kojom ste se suočili na moru?

- Ja nisam bio ni u jednoj krajnje opasnoj. Po izlasku iz Golfske struje smo imali 36 sati non-stop orkansko nevrijeme. Golfska struja je kao jedna ogromna rijeka, široka tri stotine milja. Tri stotine milja, ulaziš bukvalno u rijeku koja te nosi pet-šest čvorova na sat.  Pratili su nas vjetrovi blizu olujnih, 39 čvorova na sat. Valovi skoro 10 metara visine, ali dugački. Na okeanu je prednost da nisu kratki, pa te postepeno diže i spušta. I non-stop kiša. Tako da, jedino što nam je ostalo je što smo išli sa olujnom krpicom od jedra, od 3,5 kvadrata, samo da nam drži kurs, i sa tom krpicom na pramcu mi smo imali brzinu devet čvorova. Onda možeš misliti kako te vjetar nosi. I onda su tu dežurstva. Svaka dva sata smo se smjenjivali, kasnije kad se malo smirilo – svaka četiri sata. Čisto da vidiš situaciju oko broda, da ne bi na nešto naletio, da ne bi došao  u koliziju sa nekim drugim brodom. I nakon 36 sati kad je puklo – vedrina, sunce, milina jedna. More još diše, valovi još rade, ali skroz druga priča.

Može li se spavati po takvom vremenu? Ili se mora?

- Umor ti ne da da ne spavaš. Ne možeš izdržati više. Onda moraš. Čim padneš u krevet, odmah si zaspao. I nekako biološki sat te sam budi nakon 3-4 sata. Ali, nikakvih posebnih opasnih situacija nije bilo. To je bilo kroz Golfsku struju i na izlazu iz nje. Imali smo ružno vrijeme i kad smo se penjali prema Azorima. Išli smo dosta južnije da bismo izbjegli valove nevremena i ključno je u svemu tome bio – brod. Brod kojim smo išli je pravljen kao spasilački brod za sjeverni Atlantik. Kakav je pramac, takva je i krma, kao kanu. Takav brod bukvalno guta valove. Voli valove, voli more. Milina je jedna bila ploviti sa jednim takvim brodom. Njegov konstruktor je bio čuveni dizajner – Colin Archer…

Ova priča nema kraj. Ova priča je tek početak.

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

Boris MAKSIMOVIĆ

Banja Luka

AkuzatiV - Online magazin

Back to top