Vivijan Majer - Dadilja koja to nije

Fotografije Vivijan Majer su okrivene  tek 2007. godine i to sasvim slučajno, prilikom aukcijske prodaje jednog starog, antikvarnog sanduka u kojem su se nalazile. Broj od gotovo 100 000 fotografija i negativa čiji je ona autor, deluje zaista impresivno. Danas, ova neobična žena, poredi se sa najvećim fotografskim velikanima i uličnim fotografima dvadesetog veka, a po mišljenju mnogih vrsnih poznavalaca fotografije, i sama se u njih ubraja.

Ono što Vivijan Majer ipak izdvaja u odnosu na druge fotografe jeste njen način života, odnosno njena životna priča. Vivijan Majer je zapravo bila dadilja. Pored ljubavi prema deci, posedovala je nesvakidašnji, potpuno autentični, „sirovi“ talenat za fotografiju. Naizgled sasvim obična i neupadljiva žena sa šeširom, biciklom i fotoaparatom, Vivijan Majer je, sedmog dana u nedelji kada nije radila, sa sebe skidala odeću dadilje i postajala odličan „lovac“ na trenutke i situacije. Nikada nije govorila o toj sferi svog života, a za ljude iz svog okruženja, ona je bila samo „dadilja“ sa francuskim akcentom.

O njenom privatnom životu se zna veoma malo. Rođena je 1926. godine u Njujorku u porodici sa austrijskim i francuskim korenima. Porodica joj je omogućila da putuje u Francusku, gde je naučila jezik. Po povratku u SAD 1951. godine, počela je da radi kao dadilja u Čikagu i tim poslom se bavila narednih četrdeset godina. Živela je veoma skromno, a umrla je praktično na ivici siromaštva. Kako se nije udavala i nije imala naslednika, finansijski joj je, sve do njene smrti 2009. godine (imala je 83. godine), pomagala nekolicina onih kod kojih je radila kao dadilja, plaćajući joj stan i medicinsku negu iz zahvalnosti, ističući da im je Vivijan Majer bila „druga majka“.

Iako su fotografije pronađene pred kraj njenog života, ona ipak nije stigla da uživa u saznanju da je njen talenat vredeo i da njene fotografije danas sa oduševljenjem posmatraju milioni ljudi. Interesantno je, da je Džon Malof čovek koji ih je otkrio, pokušao da sa njom stupi u kontakt u toku 2009. godine preko aukcijske kuće, međutim Vivijan Majer je tada bila previše bolesna i taj sastanak nikada nije ugovoren. 

Malof je, posle njene smrti, žaleći što je nije lično upoznao, pokušavao da prikupi što više informacija o njenom životu. Posetivši čikašku prodavnicu fotografske opreme po imenu „Central Camera“, staru oko 110 godina i razgovarajući sa prodavcima koji se sećaju Vivijan, saznao je da je bila komunikativna, ali da je u toj komunikaciji uvek držala distancu i da nije dozvoljavala da joj se ljudi previše približe. Malof je uspeo da sazna i imena nekih ljudi kod kojih je Vivijan radila kao dadilja i kojima je ona, takođe bila misterija. Po njihovim rečima, ona nikada, za vreme dok je radila kod njih, nije primila nijedan lični telefonski poziv. Verovala je u socijalizam, oblačila je muške pantalone i cipele, nosila je šešire, nije volela američke filmove, svoje fotografije nikada nije delila sa drugima. 

Fotografije Vivijan Majer se danas najviše porede sa radovima američkog fotografa Harija Kalahana (Harry Callahan 1912-1999), a portreti ljudi i ulični motivi na njenim fotografijama mogu se uporediti i sa maestralnim Džonom Gutmanom (John Gutmann 1905-1998) i tvorcem modernog fotonovinarstva Henri Kartier-Bresonom (Henri Cartier-Bresson 1908-2004). 

Posmatrajući njene fotografije, možemo jasno osetiti posleratni duh Čikaga zabeležen u atmosferi njegovih ulica i izrazima lica njegovih ljudi. Dve zagrljene devojčice. Tužni klovn. Zamišljeni ulični prosjak sa sendvičem u ruci. Starija gospođa sa neobičnom frizurom koja sedi na autobuskom stajalištu. Ljubavni par koji se drži za ruke, nadajući se da ih niko nije video. Devojka u beloj čipkanoj suknji na biciklu. Stari bračni par koji je  zagrljen zaspao u vozu. Devojčica, sa kovrdžavom plavom kosom, koja plače sa rukom u ustima. Čovek koji je zaspao u automobilu. Starica koja se raspravlja sa policajcem. Vivijan Majer i njen odraz u staklu izloga neke od brojnih čikaških prodavnica. Njena senka na asfaltu. Humani, nemi posmatrač koji govori slikama.

Danas, Vivijan Majer nazivaju „Pikasom sa Lajkom“ i „najboljim uličnim fotografom za koga niko nije čuo“. Iako je autor preko sto hiljada fotografija, mnoge od njih nikada nije videla, jer su ostale nerazvijene. Volela je, pored prepoznatljivih motiva sa čikaških ulica i ljudi svakodnevice, fotografisati i svoj lik, u senci, na tlu, metaforički skrivajući jednu stranu svoje ličnosti. Ipak, nasuprot njene zatvorenosti i distanicarnosti stoje živopisni motivi društva čiji je i ona bila deo, bogati ulični život Čikaga, intimne fotografije ljudi koji direktno gledaju u njen objektiv, ni ne primećujući da postaju svedoci trenutaka, koji zahvaljujući njoj, nikada neće biti zaboravljeni. Svaka od fotografija Vivijan Majer bogata je kadrovima ulica na kojima čovek, zapravo, ostavlja najveći deo svog života. Ulice će ostati, a ljudi će proći. Lepota ulične fotografije je upravo u tome. Šta je ulica bez ljudi? Loše izvajan beton? Gomila prašine? Ništa zapravo. Zato čuvajmo ljude.

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

Mary JANE

Novi Sad

AkuzatiV - Online magazin

Back to top