Kratka istorija beznađa

Beznađe počinje onog trenutka kada nam postane „jasno“ da „tu ništa ne može da se uradi“, da „šta ću ja sam“ i „nemam više živaca da se nerviram“. Izbor uljuljkanosti slatkišima kvazi glamura kojim nas zasipaju sa televizija, tračarenjem, beskonačnim nizom časopisa o tome kako da budemo lepi, neodoljivi, zdravi i da pozitivno mislimo, pa će sve da bude u redu, ili feferonima nacionalizma, šovinizma, religije, strahova od svega što prevazilazi sopstvene, vrlo uske, okvire.

Posledično smo stigli tu gde jesmo pošto deca uče da je francusku Revoluciju izvela 3. klasa, da Nedić i Ljotić nisu bili fašisti nego patriote, da je gepard hordat a da se Nemačka ujedinila jedino zato što je to Ljusić napisao.

Dosledno naučeni da mrzimo sve oko sebe, mrzimo komšiju koji ima par hiljada dinara veću platu i štrajkuje (kreten, a vidi kako mu je dobro), tako da naravno nećemo da ga podržimo. Sa zavišću gledamo one koji su se do nekle užljebili pa rade za pristojne plate, ne zato što znaju ili umeju nešto više od nekog drugog, nego zato što su stigli iz sistema koji ih je proizveo da se uklope, da ne talasaju i da budu hodajući panoi podivljalog, primitivnog kapitalizma u kome učestvujemo protiv svoje volje.

Beskrupulozna otimačina, grabež i pljačka su ušle u sferu normalnosti i očekivanog. Uspešno zaboravljamo jednostavne stvari: da nije normalno da neko bude vlasnik brda, reka, šuma, nije normalno da neko bude vlasnik života par hiljada ljudi koji rade za njega (kao i njihovih porodica), nije normalno da se povezanost, malverzacije, pljačka... smatraju sposobnošću. Nije normalno da se monopolizacija naziva demokratizacijom. Na isti onaj način na koji je odavno prestalo da bude normalno to što to, ovde i sada, jeste sasvim prihvatljivo.

Svaka privatizacija onoga što je zajedničko dobro, ono od čega zavisimo, kao što su struja, voda, hrana, prevoz, zemlja, šume, svi prirodni resursi, vodi direktno u diktaturu vlasništva nad čovekom.

Imanje postaje postojanje.

Zamena ljudskosti vlasništvom poništava svakoga od nas pojedinačno kao ljudsko biće.

Vladimir Greblaher

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

Vladimir GREBLAHER

Dramaturg, Beograd

Latest from Vladimir GREBLAHER

AkuzatiV - Online magazin

Back to top