Krivine

Andaluzija ili kako putovati bez para

Problem sa putovanjima je što te inficiraju. U početku ti je dovoljno minimalno pomjeranje. Odeš do Prijedora ili do Dervente na dan-dva, malo promijeniš sredinu, upoznaš neke nove ljudi i neko vrijeme si miran. Kasnije, apetiti počnu da ti rastu. Odeš negdje na ekskurziju, ne svidi ti se kako te vodaju kao ovcu po muzejima i od spomenika do spomenika, pa ganjaš neku samostalnu varijantu, da li neki seminar, stipendiju ili jednostavno, čisto putovanje u sopstvenoj organizaciji ako uspiješ da uštediš nešto novca. I malo po malo, istačkaš Evropu, spojiš brojeve po karti Starog kontinenta i zamišljaš da si tim putovanjima iscrtao neki lik. A onda, dođe zamor i od Evrope i ona počne da ti bude tijesna, kao što ti je Bosna i Hercegovina postala tijesna samo koju godinu ranije. I počinješ da maštaš o Indiji, Brazilu, Ugandi, gdje god, samo da nisi kući. Onda se desi da se tvoja očekivanja sudare sa onima ljudi oko tebe. Majka i otac misle da ćeš preći neku kritičnu granicu, da ćeš se smiriti, a ti sve gori i gori postaješ, razmišljaš da se u potpunosti posvetiš putovanjima i da od toga i za to živiš, a znaš da je to ne samo u ovoj zemlji i ne samo u ovom vremenu na korak od nemogućeg. Ali što više putuješ sve više ti se putuje. Onda se zaposliš i shvatiš da nemaš više mogućnost ni povremenih malih bježanja.

Shvatiš da godišnje imaš maksimalno dvije sedmice i da te dvije sedmice moraš da iskoristiš na najbolji mogući način, tako da ti bar na neko vrijeme smiri želju za putovanjima. Shvatiš i da su dvije sedmice malo za bilo kakav aranžman van Evrope i da će to morati pričekati neka bolja vremena.

A onda, kao kec na desetku, do tebe dođe informacija da se Putnička kuća, jedinstven projekat momaka iz Kluba putnika Srbije, ove godine održava u Granadi, u Andaluziji, i da to može biti savršeno solomonsko rješenje.

Prvo izdanje Putničke kuće desilo se prošle godine u Istanbulu. Spiritus movens Kluba putnika, duo Lazar Pašćanović i Uroš Krčadinac (u ovom trenutku su negdje na putu od Mauritanije do Senegala) došli su na ideju da preko svog sajta (koji je nekad korisniji nego onaj Ministarstva spoljnih poslova Srbije) i svoje Fejsbuk stranice (gdje ih prati oko 10.000 ljudi) skupe dovoljno sitnih dobrovoljnih donacija za iznajmljivanje stana čija bi vrata bila otvorena za sve, kako za one koji su donirali neku simboličnu sumu, tako i za one koji nemaju tu priliku, ali smatraju da mogu na neki drugi način da doprinesu tom projektu. Prosto – možeš da daš koliko hoćeš, a i ne moraš. Samo ne smiješ da budeš parazit u kući.

Kako oni kažu, cilj Putničke kuće je da se putnici iz cijelog sveta međusobno upoznaju, povežu, razmjene priče i iskustva. To je jedan mali korak ka izgradnji globalne kulture samostalnih, istraživačkih i kreativnih putovanja. Cilj je isto tako da se bar malo razbija ta predrasuda da za putovanja treba puno para. Momci i djevojke iz Kluba putnika stalno pomjeraju granice dokazujući da nije baš sve tako crno-bijelo i da čovjek, ako zna šta hoće, može da postigne puno više nego što mu se to čini na prvi pogled.

U Putničkoj kući nema kreveta – nose se podloške i vreće za spavanje.  Neko bi rekao da to nema smisla, da je neudobno i šta sve već ne.  Neko može čekati bolje dane dok ne skupi pare da plati sebi hotel, ali ako prođe vrijeme, a pare ne dođu ko će biti kriv za propuštene prilike i protraćeno vrijeme? Putovanje počinje tamo gdje udobnost prestaje.

Direktan voz ne postoji, kao ni direktne autobuske linije. Jedino rješenje su bile jeftine avio-karte. Iako ovaj vid putovanja u Evropi već više od 10 godina ne predstavlja nikakav novitet, zbog problema sa vizama i mnogo čim drugim kod nas se i dalje reaguje sa čuđenjem i nevjericom na činjenicu da za 40 KM možeš otići od Trsta do Barselone.  Savršeno ispravnim „boingom 737“.  Ali kako sam ja relativno kasno počeo da planiram ovo putovanje, te jeftine karte od Trsta do Barselone su nestale i morao sam da počnem tražiti drugu opciju. Tu sam se obratio za pomoć svom genijalnom prijatelju Stevanu Stančiću, čovjeku koji je, dok ja ispisujem ove redove, u Azerbejdžanu, gdje je odletio iz prostog razloga što je shvatio da postoji povratna karta avionom po cijeni od 30 evra.  Stevan mi je rekao da sam zakasnio, da nema jeftinih kombijacija za Španiju, da idem u Istanbul jer postoji povratna karta avionom iz Beograda od 80 evra, na šta sam ja, krajnje suptilno odgovorio: „Ali koji ću kurac sad u Istanbulu?! Nađi mi način kako da odem u Španiju!“. Onda se jedne noći Stevanu upalila sijalica iznad glave kako da odem avionom do Španije i vratim se za manje od 150 evra.

Fora je bila u tome da ću da idem obilaznim putem. Preko Belgije. A da se vraćam preko Švedske. U prvi mah mi se to učinilo kao sulud prijedlog. (Jer zašto putovati na jug preko sjevera?!) A onda sam ga prihvatio i već za koji dan karte su bile kupljene.

Prvi let je bio Budimpešta - Brisel i koštao je 40 evra. U Briselu je trebalo da se strpim par sati i sačekam avion za Sevilju koji je koštao takođe 40 evra. Povratak je bio avionom Malaga - Malme, koji je koštao 35 evra, pa Malme - Beograd, 21 evro. U principu, avio-kartu od najjužnijeg grada Švedske do Beograda platio sam otprilike onoliko koliko i autobusku kartu do Banjaluke do Beograda. Sve u svemu 260 KM za nešto manje od 8.000 kilometara avionom je izgledalo kao prilično dobra cijena.

Većina ljudi koja se rukovodi idejom da ako ne znaš šta je dobro znaš šta je skupo misli da su jeftini letovi opasni po život jer zaboga, kako je moguće da preletiš čitavu Evropu za 40 KM?!

Priča počinje sa Rajanerom. Par ekscentričnih Iraca na čelu sa Majklom O’Lirijem je shvatilo da se ukidanjem nekih za putnike nebitnih stvari može prilično skresati cijena avio-karte.  Dok su drugi avio-prevoznici gledali kako da dignu cijene taksi i zarade više oni su gledali na čemu mogu da uštede. Na primjer, nema numeracije sjedišta, uđeš i sjedneš gdje ti odgovara ili gdje ima mjesta. Nemaš obrok u avionu. Često se ne leti na centralne aerodrome već na neke manje, pa su samim tim i aerodromske takse jeftinije i pomažu da karta bude manja. Prtljag je znatno ograničeniji nego kod standardnih prevoznika i za svako prekoračenje moraš dodatno platiti. Ali ako znaš koje su prepreke pred tobom nije pretjerano teško organizovati se. Wizz Air, još jedna jeftina avio-kompanija sa kojom sam imao dva leta, smanjio je dozvoljene dimenzije prtljaga na 42x33x25. Jednom rječju, to je jedna školska torba. Meni za sedam dana u Španiji više nije ni trebalo.

Dok sam spavao na klupi na budimpeštanskom aerodromu mislio sam da postoje možda i bolji načini da čovjek provede godišnji odmor. Možda je trebalo samo da odem do Makarske i da mi sva briga bude da mi se pivo ne ugrije u ruci ili da ne nagazim na nekog morskog ježa. Mislio sam, možda će na kraju ovo sve da mi izađe na nos jer usklađivanje četiri avionska leta, voz i autobus traže mnogo logistike i pamćenja  podataka koje ne smiješ da zaboraviš inače ćeš ostati zarobljen na nekom glupom aerodromu bez para za povratak? Onda sam se okrenuo na drugu stranu i zaspao, a kad sam se probudio i vidio da je došlo vrijeme za ukrcavanje shvatio sam da je naspavanost odnijela sva ta pitanja sa sobom.  A onda je avion uzletio iznad kišne Budimpešte, neko vrijeme se probijao kroz oblake guste kao tijesto i sive kao mamuran dan, i na kraju se digao iznad oblaka koji su izgledali kao planina prekrivena savršenim snijegom.

Samo što smo mi bili 10.000 metara iznad planina i ta snježna draperija kao da je bila granica između dva svijeta – onog prljavog, bučnog i užurbanog gdje pada kiša i oblaci izgledaju kao da će da povrate, i onog ljepšeg, gdje je sve tako savršeno da očekuješ da ćeš kroz prozor aviona vidjeti neke anđelčiće kao sa Rafaelovih slika kako se izležavaju po kabastim oblacima i sviraju harfe.

Aerodrom Šarlroa je sporedni briselski aerodrom i jedan od onih koji ne bi ni imali prometa da gorepomenuti Rajaner ne slijeće svakih 15 minuta na njega. Do Brisela karta košta 17 evra u jednom smjeru, a pošto sam u Briselu već bio (a i proradila je cicija u meni) odlučujem se da odem do gradića Šalroa, po kojem je aerodrom i nazvan, da saspem u sebe koje pivo i skratim vrijeme do aviona za Sevilju. Šarlroa nije bog zna kako lijep grad. Nije idiličan kao Briž, niti nadmen kao Brisel. Nekad je bio jako industrijsko središte, a danas nije ništa. Siromaštvo i nezaposlenost su na visokom nivou, bar po belgijskim standardima. Pitam neku djevojku gdje je centar i ona mi objašnjava, ali me opominje da ne idem predaleko „jer su tamo loše ulice“ misleći na imigrantski dio grada prepun tamnoputih nesrećnika koji su tu došli iz Konga, Somalije, Iraka ili Pakistana. Sjedam u neki bistro i naručujem Stella Artois, jer kad si u Rimu ponašaj se kao Rimljanin.

Konobar mi donosi pivo i kikiriki, ja blenem okolo i pokušavam da saberem utiske. Juče ujutru sam bio u Srbiji, naveče u Mađarskoj, sad sam u Belgiji, večeras treba da budem u Španiji, a putovanje je tek počelo. Dok konsolidujem misli i emocije pored mene sjeda neki fini gospodin i sa takvim ćeifom naručuje i ispija neko tamno domaće pivo.  Otišao sam dalje da obiđem grad, da pošaljem razglednicu, da se nakradem negdje bežičnog interneta, ali u glavi mi je i dalje bilo ono pivo. Leffe. Otišao sam u prodavnicu i gledao ga u frižideru kako se preznojava. Nisam imao pojma kakvo je to pivo, znao sam da u Belgiji kao zemlji piva ima mnogo različitih ukusa od kojih mnoga i ne bi sjela našem tipičnom konzumentu zidarskih brendova. Bila je to dilema iz tamnog vilajeta: uzmeš li me, kajaćeš se – ne uzmeš li me, kajaćeš se.  Zato sam uzeo par komada, čips i krenuo polako ka aerodromu. Leffe izuzetno jako, tamno pivo, istovremeno i gorko i slatko i ne liči ni na jedno koje bi se kod nas moglo kupiti.  Nije pravljeno da se saliva već da se polako pije i uživa dok grickaš nekakav sir koji ti konobari serviraju.  U autobusu za aerodrom upao sam u priču sa nekom bakicom Italijankom koja je bila u posjeti sinu koji tu studira. Njoj je bilo zanimljivo da čavrlja sa nekim ko je četiri godine svog života potrošio na studiranje italijanskog, meni je bilo zanimljivo to što je ta bakuta obišla cijeli svijet – od Argentine i Brazila preko čitave Evrope pa sve do Papue Nove Gvineje.  Italijanske bakute su institucija. Sjećam se njih par, čuvale su mi mjesto u redu na vrhu Ajfelove kule jer sam nešto bio zaboravio, sve su bile kao ova, visoke metar i žilet, a prepune energije. Bog dragi zna šta je tajna te njihove vitalnost, da li mediteranska ishrana,  da li sređenija država i humaniji sistem u kojem žive ili nešto deseto, tek mnoge od njih putuju po svijetu kao da im je 25, a ne 75. Rastao sam se sa bakicom, popio još jedno pivo i otkunjao u stolici još sat vremena čekajući svoj let.

Momak koji radi na pasoškoj kontroli pogleda moj pasoš pa uzbuđeno dreknu na mene po naški:

- Ohoj, Bosanac! Odakle si?

- Banjaluka.

- I ja sam iz Bosne, ali ja sam iz Sarajeva.

- Mašala.

Ali njegov francuski naglasak je bio prejak i da nisam mogao a da se ne zapitam da li je on uopšte rođen u bolnici na Koševu ili gdje već ili su samo njegovi na vrijeme napustili ovo čudo od zemlje.

Još kontrola, još skeniranja, još prolaza i putokaza, još hiljadu ljudi svih boja kože i konačno sam u avionu.  Izgubio sam više osjećaj za vrijeme, umoran sam i spava mi se, ali glas kapetana na zvučnicima u jednom trenutku kaže da prelijećemo iznad Pariza, a to je i više nego dobar razlog da ostaneš budan. Koliko je ogroman Pariz čovjek shvati kad kada vidi koliko mu vremena treba da ga preleti. Sabiram u glavi: još sat i po i biću na korak od krajnjeg juga Evrope. Avion se približava zemlji, već nazirem maslinjake, vidim spaljenu zemlju, vidim vinograde. Andaluzija, konačno.

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

Boris MAKSIMOVIĆ

Banja Luka

Related items

AkuzatiV - Online magazin

Back to top