Kultura

"Desetica" Ivana Cankara

Photo:Vedrana Ikalović Photo:Vedrana Ikalović

Sećao se...

Danima je kišilo. Olovni oblaci su prekrili grad, pritiskajući krovove kuća. Vlažno drveće je pružalo crne grane kao vapaj. Pogrbljeni retki prolaznici zamicali su brzim koracima. Sve je bilo mokro, sumorno, sivo.

Izašao je iz kuće žurno, kao da ga neko goni. Nije mogao da ostane u njoj ni trenutka više. Drugovi, s kojima je delio stan, poticali su iz dobro stojećih kuća. Bili su vedri, bučni, razigrani, nepoterećeni. Ozbiljni, mršavi, večno zabrinuti dečak, čiji se život među njima sastojao samo od školskih obaveza, bio im je sasvim nerazumljiv i neprihvatljiv. Krupna, stroga gazdarica posmatrala ga je podozrivo, sumnjičavo. Osećao je da ga ne voli i čudnu zebnju dok bi prolazio pored nje. Želeo je što pre pobeći. Pogled mu se zaustavio na stolu postavljenom za doručak i kafi koja se pušila. Skoro mu je pozlilo od razdirućih grčeva gladi. Kod kuće je rekao da ima plaćeni doručak. Nije želeo rastuživati majku.

Dočekalo ga je ledeno sivilo. Kroz nekoliko trenutaka su vlaga i studen, pobedivši okraćali kaputić, prodrli do kostiju. Uzaludno ga je pritezao, zaštite nije bilo. Voda mu je prodrla u cipele i neprijatno hladila prste. Korakom starca uputio se ka školi. Negde su zamirisale zemičke. Poželeo je da umre.

Visoka školska zgrada motrila ga je neprijateljski. Mrštila se na njega tuđa, strana. Ispunjavala ga je odbojnošću. Hodnici su odzvanjali od razdraganih glasova. Dovukao se do svog mesta u klupi i bezvoljno seo.

Časovi su se vukli. Dečak ispred njega, sin nekog kobasičara, stalno je jeo. Obično je pažljivo slušao predavanja. Danas se nije trudio  da razume o čemu priča profesor. Nemački mu je ovog jutra bio sasvim stran. Ispunjavala ga je samo želja da  utihne što pre. Jedva se suzdržavao da ne zaurla:

 - Dosta! Završi više! Prestani!

Oslobađajuće zvono izazavalo je bujicu dece. Uputio se prema najudaljenijem usamljenom kutku dvorišta.

 - Hej! Imaš pismo! - pozva ga drug.

Uzevši pismo drhtavom rukom, sakrio ga je  pod kaputić kako ni jedno nedostojno oko ne bi videlo tu  dragocenost. Dok ga je otvarao, ispala je desetica. Stara izlizana novčanica. Majka ju je zaradila teško radeći po kućama. Iako nije na njoj pisalo, znao je, u kući nema više novca. Majka je osetila njegovu bol i pokušala da ga uteši. Suznim očima pogleda put neba. Oblaci su se razišli, granulo je sunce i, zrakom nežnim kao majčino milovanje, dotaklo obraze. Veselo je potrčao ka drugovima.

Majka je bila jedina uteha u tužnom stranstvovanju dečaka, a on je znao da bude grub i nepravedan prema njoj.

Na ulazu u školu ugledao ju je zbunjenu u starom, iznošenom kaputu, s jadnom povezačom na glavi, izgubljeno lupkajući iskrivljenim cipelama. Ni jedna žena iz novog okruženja nije izgledala tako jadno. Bojao se podsmeha drugova. Zastideo se majke. Pobegao je od nje u gomili đaka.

Majka mu je sve odmah oprostila, ali on nije sebi nikada. Pišući kratke priče o njoj čuvao ju je od zaborava, vraćajući bezgraničnoj ljubavi deo duga.

S nestankom majke, nestala je i sigurnost nesebične ljubavi. Dani su proticali neutešno prazni.

               

 *****

Pojava Ivana Cankara (1876-1918) znači renesansu u slovenačkoj literaturi. Dotle nečuveni pogledi na svet, njihova širina i revolucionarnost predstavljale su za konzervativne slovenačke društvene krugove pravu sablazan. Celokupno izdanje njegove prve zbirke pesama Erotika otkupio je ljubljanski biskup i dao ga spaliti kao  nemoralno i suviše slobodoumno. U proznim delima je opisivao mučnu svakidašnjicu, video ljudsku nevolju, otkrivao izopačenost u društvu i poretku; nastupio je borbeno, postavši brzo i najtipičniji predstavnik slovenačke moderne.(Jugoslovenski književni leksikon, Matica srpska 1971)

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

Irena ŠIMON

Profesorica književnosti, Vrbas

AkuzatiV - Online magazin

Back to top