FRIDA KALO – Poslednja Adelita

Ja nikada nisam slikala snove.  Slikala sam svoju realnost.” 

Slike Fride Kalo (1907-1954) predstavljaju autobiografske artefakte tradiconalnog i živog meksičkog kolorita, kombinovanog sa fizičkim bolom, duševnom patnjom, mislima o ljubavi i smrti. Njene slike su slike njene realnosti, njen krik i vapaj, njen prkos i opsesija. Posmatrajući njena dela, mi zapravo čitamo njenu biografiju, tako da je njen život i stvaralaštvo nemoguće odvojeno posmatrati. Mi vidimo njenu patnju i prepoznajemo njenu prirodu. Veoma kompleksna, ona je strastvena i mislima moćna, ali krhka i fizički slomljena. Ona je “kaktus koji krvari”, ali se ipak ne predaje u svakodnevnoj borbi sa bolešću, sumnjom i emotivnom izdajom.

Na njenim slikama, smrt je veoma intenzivno osećanje, kao što je i ljubav, dok je čovek uvek u centru događaja. Smrt je bolesnička postelja, sterilnost, prevara i napuštenost. Čovek je stvaralac, spasitelj i uništitelj. Za čovekom tragamo, na čoveka smo osuđeni, za njim patimo, on nas povređuje.  Nasuprot smrti, ljubav je osnovni čovekov nagon. On je objekt naših intimnih misli i uvek ima dva lica-lice radosti i bola. Oba ova lica su jasno vidljiva na slikama Fride Kalo. Svaka njena slika govori o  ljudskoj patnji, o borbi sa bolešću, govori o nepripadanju  i traganju za identitetom, ali i o ljubavnom zanosu i podsvesnim, intimnim delovima bića koji čekaju da ih neko otkrije i prihvati. Njena prošlost, životne tragedije i degradacije raspoloženja, slikaju svaki detalj, a boje koje Frida koristi čine jedinstvenu paletu prepoznatljive simbolike, slikarske lirike i erotike.

Nesrećne životne okolnosti i tragedije sa kojma se susrela, Fridi Kalo otvaraju put ka slikarstvu. Kao devojka, ona je želela da postane lekar, međutim 1925. godine, doživljava tešku saobraćajnu nezgodu koju je od tog momenta nastavila proživljavati do kraja svog života. Ona se potpuno menja, kako u mentalnom, tako i u fizičkom smislu, jer se suočava sa nepokretnošću, brojim operacijama, samoćom i saznanjem da zbog deformiteta karlice ne može do kraja izneti trudnoću. U tim trenucima vezanosti za postelju Frida, po sopstvenim rečima, “da bi se borila protiv dosade i boli”, počinje da slika.

Većinu njenih slika čine autoportreti. Kada je upitana iz kojih razloga uglavnom slika autoportrete,  izjavila je da je osnovi razlog u tome što je “često sama i što je ona subjekt kog najbolje poznaje”. Retka su dela ove umetnice na kojima nije prikazan njen život. 

Prvi autoportret je naslikala 1926. godine (Frida u somotnoj haljini) koji je poklonila svom momku Alehandru Gomezu, koji ju je napustio. Frida se nadala da će ovim portretom, a nakon saobraćajne nezgode, uspeti da ponovo dobije njegovu naklonost. Na slici je prikazana Frida, u pozi karakterističnoj za italijanske renesansne slikare (po uzoru na Botičelijevu “Veneru”), a u pozadini slike je prikazano more u talasima, kao simbol intenzivnih razmišljanja o ljubavi i nestabilnih emocija između nje i Gomeza. Interesantno je da je ovaj portret, sa još tri slike, prvi put pokazala meksičkom slikaru-muralisti, kasnije njenom mužu, Dijegu Riveri, kako bi dao mišljenje o njenom radu i ocenio da li Frida ima dovoljno talenta za dalje bavljenje slikarstvom.

Nakon poboljšanja zdravstvenog stanja i ponovnim uključivanjem u društveni život, Frida ne krije svoje revolucionarne i političke ideje. O tome svedoči njen portret “Adelita, Pančo Vilja i Frida”. Ovo delo predstavlja jedinstvo tradicionalnog, revolucionarnog i savremenog Meksika. Frida se nalazi u centru slike, dok se iznad njene glave nalazi portret Panča Vilje. Sa njene leve strane prikazane su žene-ratnici (tzv. Adelite), vulkan Popokatepetl, te sive građevinske konstrukcije kao simbol razvoja i napretka Meksika. Reč “Adelita” u nazivu slike označava meksikansku narodnu revolucionarnu pesmu koja je postala popularna za vreme Meksičke revolucije (1910-1920) i koja govori o devojci zaljubljenoj u revolucionara, koja se priključuje njegovoj regimenti, putuje i ratuje zajedno sa njim.

U visovima, planinskih i strmih oboda,

 utaborio se jedan puk,

 mlada žena prati ga hrabro,

 zaljubljena u narednika ludo.”

Nije slučajno da je Frida Kalo kao motiv i naziv za svoje delo izabrala baš “Adelitu”. Frida je bila veoma strastvena, impulsivna žena, nemirnog i revolucionarnog duha. Njen fizički hendikep nakon saobraćajne nezgode, ali i činjenica da je kao dete patila od dečje paralize, koja je na njeno zdravlje takođe ostavila ozbiljne posledice, Fridu određuje kao osobu koja je naučila da živi sa patnjom i samoćom, da se bori, da se ne stidi svojih fizičkih  nedostataka i da u najtežim životnim trenucima ne odustaje. Njeno slikarstvo predstavlja njen “lek”, vid samoispitivanja i oslobođenja. “Ja nisam bolesna, ja sam slomljena i srećna sam što sam živa, dok god mogu da slikam.”

Frida se 1929. godine udaje za Dijega Riveru, koji je bio dvadeset godina stariji od nje. Njena majka se protivila ovom braku rekavši da je Dijego “previše star, debeo i što je najgore od svega komunista i ateista”, a njihov brak je opisala kao “zajednicu između slona i golubice”. Na venčanju je bio prisutan jedino Fridin otac. Ovaj brak je bio vrlo buran, praćen brojim prekidima, razvodom, ljubomorom, prevarom (“Imala sam dve nesreće u životu, jedna je saobraćajna, druga je Dijego…”). Dijegovo neverstvo Frida je u početku opravdavala njegovim “umetničkim snom”, traganju za inspiracijom i estetikom, smatrajući da veliki slikari predstavljaju “res communis omnium”, te da se ni ne može očekivati da budu predani pojedincu. Kasnije se i Frida upušta u ljubavne veze od kojih je poznata ona sa Lavom Trockim, ali i sa mnogim ženama.

Brojni Fridini portreti otvoreno prikazuju njenu fizičku bol i psihičku patnju kroz simboliku i motive metalnog kičmenog stuba i lica u suzama, igala koje prekrivaju njeno telo, utrobe iz koje rastu biljke koje krvare, pobačaja, ali i sopstvenog rođenja koje na slici izgleda jednako bolno kao i njen život. Njene slike kao da “krvare”, te je nemoguće ostati ravnodušan posmatrajući ih. Međutim, Fridina patnja nije samo njena lična. Frida slika patnju svih žena i majki, bolesnih i nesrećnih ljudi. Takođe, njen burni ljubavni život sa Dijegom Riverom je inspirisao mnoge njene radove. Slikala je Dijegove portrete, a na njenim autoportretima Dijego je takođe bio neizostavna tema.

Bes i tuga Fride Kalo najbolje se može videti na slici “Ludo zaljubljeni” koju je naslikala 1935. godine nakon saznanja da je Dijego imao ljubavnu vezu sa njenom mlađom sestrom Kristinom. Jedna od slika koja se vezuje za ovaj period je i njen portret sa kratkom kosom. “Skraćivanje” duge kose koju je Dijego obožavao, predstavlja akt gađenja prema njemu i simbol neizmernog bola koji joj je naneo, kao i slika “Sećanje” iz 1937. godine na kojoj je prikazano njeno ogromno iščupano srce koje leži ispred njenih nogu. Na ovoj slici Frida skida tradicionalnu meksičku odeću i oblači se u moderno odelo, dakle, menja se u svakom smislu i odbacuje sve ono što je veže za Dijega.

Slika “Ja i moja lutka” reflektuje prazninu koju je Frida osećala, jer nije mogla da bude majka. Na ovom autoportretu Frida sedi pored gole lutke, koju kao da ni ne primećuje. Lutka simbolizuje dete koje nikada nije imala.  Frida na ovoj slici deluje vrlo nezainteresovano, drži cigaretu i ne primećuje da lutka postoji. Njen izraz lica, sterilno okruženje, drveni krevet, prazni zidovi i manjak boja, simbolizuju njenu usamljenost i neispunjenost porodičnog života.

Jedan od svojih autoportreta je posvetila i Lavu Trockom. To je portret “Iza zavese”. Poznato je da je Trocki kao protivnik i oštar kritičar Staljina, smatrajući ga osobom koja je izdala marksizam, bio u izgnanstvu u Meksiku, kada je i upoznao Fridu Kalo. Trocki je došao u Meksiku 1937. godine zahvaljujući Dijegu Riveri koji je ubedio predsednika Meksika Lazara Kardenasa da mu pruži azil. Frida je Trockom i njegovoj supruzi dala na korišćenje svoju kuću u Kojoakanu (Plava kuća koja je danas muzej) gde je živeo gotovo dve godine. Kako su Trocki i Rivera kao politički istomišljenici provodili dosta vremena zajedno, Frida je počela sa njim tajnu vezu. Ova veza nije dugo potrajala, a Trocki 1939. godine napušta Plavu kuću i na zahtev svoje supruge ostavlja Fridin autoportret koji je dobio na poklon. 

Frida se, nakon brojnih razočarenja, zvanično razvodi od Dijega Rivere 1939. godine kada nastaje slike “Dve Fride” na kojoj je naslikala Fridu koju je Dijego voleo obučenu u meksikansku tradicionalnu nošnju i onu koju je prezirao obučenu u evropski moderni kostim. Tokom 1940. godine Frida intenzivno slika i izlaže u Njujorku i San Francisku, gde se razboleva i ponovo završava u bolnici. Na nagovor svog lekara, inače dobrog Dijegovog prijatelja, uspostavlja kontakt sa Dijegom i ponovo zaključuju brak. 

Naglo pogoršanje zdravstvenog stanja, brojne operacije i depresija nakon smrti oca, Fridu ponovo udaljavaju od Dijega, koji se po ko zna koji put upušta u ljubavne veze sa drugim ženama. 1948. godine on počinje vezu sa meksikanskom glumicom Marijom Feliks.  Dijego je bio ubeđen da će se glumica udati za njega ako se razvede od Fride, te je ponovo zatražio razvod braka. Frida, da bi se osvetila, o ovoj vezi obaveštava novinare, kada dolazi do javnog skandala praćenog natpisima u novinama o vezi “Lepotice i zveri”. Ova veza biva i javno osuđena od strane katolika, kao nezakonita i uvredljiva, te glumica ubrzo, kako bi spasila karijeru, prekida svaki kontakt sa Dijegom. Frida tokom 1953. godine dobija gangrenu desnog stopala. Prinuđena da amputira nogu ispod desnog kolena, ona biva potpuno vezana za krevet, jer zbog prekomerne količine lekova protiv bolova u kombinaciji sa alkoholom, nije mogla da održi ravnotežu i da se kreće. Tužna i duboko nesrećna, u svom dnevniku je napisala: “Stopala, pa šta će mi, kada imam krila i mogu da letim…” Umrla je 1954. godine. 

Spalite me, ne želim da me sahranite, jer sam previše vremena potrošila ležeći. Samo me spalite.” Njena urna se danas nalazi u Plavoj kući, koju je Dijego godinu dana nakon njene smrti, poklonio državi Meksiko. Dijego je preminuo tri godine kasnije, a njegova poslednja želja je bila da njegovo telo bude kremirano i da njegov pepeo bude izmešan sa Fridinim, međutim njegovu poslednju želju njegova porodica nije ispoštovala.

Imala sam običaj da mislim da sam ja najčudnija osoba na svetu, ali opet, razmišljala sam, ima toliko ljudi i sigurno postoji neko poput mene, neko ko se oseća čudno i ko ima nedostatke poput mojih. Zamislila bih tu osobu i zamislila bih da ona postoji i da je stvarno tamo negde i da razmišlja o meni, kao i ja o njoj. Pa, nadam se, da si sada negde tamo i čitaš ovo, i kažeš, da, istina je, ja sam ovde i jednako sam čudna kao i ti.”

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

Mary JANE

Novi Sad

AkuzatiV - Online magazin

Back to top