Kako sam moralno propao u želji da sačuvam posao

Sve je počelo sasvim slučajno, i ni sam više ne znam kada sam se tačno zapitao o delotvornosti i posledicama mojih postupaka. Ako se to uopšte može nazvati postupcima. Najpre je ličilo na jednostavnu podudarnost, neplaniranu, nezlonamernu svakako, na puku koincidenciju događanja, tako čestu, kako u kolektivnoj istoriji jednog naroda ili čitavog sveta, tako u sitnim a paralelnim životima ljudskim. 

Želeo sam da napišem priču za novine, to je sve. Morao sam, tačnije. Ionako, već mesecima imam utisak da pola redakcije jedva čeka da me vidi kako prodajem kokice i kiki-riki ispred bioskopa. Stoga mi je, a sve pod nuždom i u nedostatku materijala, lako zapala za oko ruinirana skalamerija od kartona i najlona, u kojoj se vazda nešto dimilo i pred kojom je stalno visio opran veš, što je sve upućivalo na zaključak da unutra doista neko živi. To mora da je strašan skenj, mislio sam, prolazeći tuda autobusom, u svetu informatike, robotike, ovnova-klonova i sličnih sajber čuda-sranja, još uvek postoji neko ko svoje dane ko slinu razvlači u ovakvom tetrapaku, moleći boga da mu mraz ne ubije još koje od četvoro preostale dece. Bezveze. Elem, kako to već ide, dobar dan, dobar dan, vi živite ovde, jeste, mi živimo ovde, ja sam novinar, baš lepo, bla truć, uslovi za život, trudna žena, stara majka, a da malo pišemo, jašta nego da pišemo, sad žurim, oćemo sutra, može, dogovoreno, i tako dalje, a meni tu prilično laknu kad pomislih da ova usputna beda može taman malo da me vrati u formu i da učvrsti moju poziciju poslednje rupe na svirali, no dobro sad... 

Nakon što sam načinio natčovečanski napor kako bih ustao iz kreveta, stao onako rastavljen na rasklimane i natekle noge, pojavim se nekako pred porodičnim gnezdom mojih novih pacijenata-spasitelja, a tamo me zatekne nekoliko ugaraka, ko od malo većeg roštilja, i ker što na kratkom lancu cvili, laje i ujeda tarabu. Šta je sad, jebo te bog, mislim, a sve ne verujem da mi se i ovo izjalovilo. Izvinite, pitam nekog dedu što na placu pored nešto grabulja po bašti, je l' znate gde su ovi ljudi odavde, sine, da si ti meni živ i zdrav, oni noćas izgoreli, bili vatrogasci, i hitna pomoć, i milicija čujem, al' ne vredi, dok su stigli, ovi svi polipsali, i oni i deca s njima, e u pičku materinu, mislim u sebi, ko da su baš sad morali da izgore, bože dragi, jadni ljudi, kažem onom dedi, tragedija, eto to je. Iscedim tu s mukom, a sve iz dna stomaka, nešto patetičnog svečoveèanskog žala za nesrećnicima, opsujem život, kao, potresen, a u redakciji me, na svu sreću, sačeka neki matori tip, koji, kao, ima nekog još matorijeg brata, nekada uglednog reprezentativca u nečemu, a sad taj reprezentativac umire od neke bolesti, nema para za lečenje, državu boli kurac, i tako to, pa bi brat da se to malo pročuje, penalčina, brate, biće da me vido bog, imate kola, imam, idemo odma'. I vozimo se tako jedno hiljadu kilometara, mada se to verovatno meni samo učinilo od silne želje da zateknem živ materijal, a kad stigosmo pred neku kuću u predgrađu, gde valjda živi taj reprezentativac, otud istrča žena, vrišti, kuka, zapomaže, al' joj muža, kaže, ništa neće vratiti. Do kurca mog, da ne dužim dalje, vratim se nazad peške, ko popišan, psujući naglas majku i državi, i reprezentaciji, i svim bolestima, živim i iskorenjenim, i svemu što mi je na pamet pasti moglo. 

Otišo dan u vraga milog, a meni priče ni od korova, e danas je više neću tražiti, pa nek se nebo u gaće usere, idem da zdrmam nešto kratko, a može i dugačko, sve mi jedno, samo da se malo uspavam, pa da sutra ponovo probam. 

Taman ja seo, zagrejo stolicu, naručio, dobio, popio, i tako nekoliko puta, kad ulazi neki tip, sjeban do zla boga, na glavi mu kačket, nosi neki kaput, u ruci mu mlatara gitara, il' tako neki golem instrument, pa me još pita je l' slobodno da sedne. Gledam okolo, svi stolovi prazni, al' on bi, kaže, baš s nekim da popriča, čemer mu se neki u grudima na’vato. Blago meni, mislim, sad ima da procvetamo ko ljubičice bele, il' kako već, a on ko zapeta puška krenu da ispucava na mene neka naricanja nad sudbinom, ceo dan, kaže, na ulici drnda u one žice, ni dinara jednog zaradio nije, a kad se samo seti kako je sa bendom prašio širom Evrope, pred hiljadama tinejdžera, znaš, ja sam, kaže, iz one grupe, a mene baš boli kurac, sve mislim beži bre, tamburaš, u pizdu materinu, ko da sam ja ovde došo tebe da slušam. Iz one grupe, ponovi on skoro kroz suze, znaš li ti kako smo pržili, a mene odjednom ko da neko zveknu lopatom preko čela, pa jebo te zec, tamburaš, gde si ti ceo dan, od muke da me izbaviš, ako i ovo, kontam, po kurcu ode, ima rafal u sebe da ispalim, a izvinite, je l' biste vi hteli da malo to pričate za novine, nego šta, kaže, i to odma', ako samo imaš papira i vremena, imam brate, mislim, sad bi' te izljubio ko majku, evo, kaže, stižem za minut, samo da trknem preko po cigarete. Tako se meni život opet malo nasmeši, osećam kako me grli, aj' bar, kontam, da pljucnem jednu ljubičastu tačku na ovaj pokenjan dan, daj, bajo, još dva komada, da se razmrdamo malo, kad odjednom čujem napolju neka škripa kočnica, tumbanje, drndanje i muški glas što nekom iz sveg srca psuje mater, kaže, ‘de si zapeo konju jedan, a-joj, ljudi, nisam kriv majke mi, videli ste kako je istrčao, i meni tu već pade mrak na oči, odem do vrata kafane, pogledam napolje, a onaj moj se ko govno razmazo preko asfalta, ni kitom da mrdne, ni A da bekne, a ni bilo koje drugo slovo, sednem opet za sto, stučem u sekundi sve što sam na stolu zateko, i ono moje, i ono njegovo, i počnem da ridam ko pička najveća, daj, bajo, nešto da se streljam, ovo još nisam doživeo. 

Polako, kaže mi konobar, biće sve dobro, evo ja častim jednu, smiri se ti samo, i tu se ja raspilavim i ispričam konobaru sve što mi se tog dana desilo, on me sluša i samo ćuti, i odjednom vidim ja kako mu oči sevnuše veselo, a opet nekako zajebano podmuklo, ne znam kako. Znaš, brate, kaže, možda mogu nekako da ti pomognem, evo imam ja jednog komšiju, prvog, tri logora preživeo i dve robije, osamdes' pet godina ima, a ko dečak izgleda, neke maratone trči, pičke materine, eto od njega možeš baš super zajebanciju da napraviš, mada mi i nismo, kaže, u nekim dobrim odnosima, evo već deset godina se po sudu teramo oko neke zemlje, a i u kafani mi napravio tol'ku crtu da ni njegovi unučići neće moći da je vrate, nego ‘ajde, zaslužio je malo da se razbaškari po novinama, možeš ako 'oćeš odavde da ga zoveš, 'oću, što neću, kažem, uzmem telefon iz cuga i okrenem dedu, on sav super, kaže, ajde sine, al' pre podne, 'oću, deda, i noćas ako treba, mislim, važi, kažem, eto mene ujutro. I tako, kad sam se već ugnezdio, slupam još nekoliko nečega, odem kući i konačno zaspim snom pravednika, koji možda i neće ostati bez posla. 

A ujutro, da ne brbljam mnogo, desi se šta se već desi, a šta se jedino i moglo desiti, uglavnom ja se opet vratim nazad praznih ruku, a cela kuća za mnom u crnini vrišti, kažu, ti si nam prokletinjo nesreću na vrat navrzo, grom te ubio, crko dabogda, zdrav čovek bio, ko od stene odlomljen, šta ću, gde ću, opet kod mog konobara, a on mi se ko dete obesi oko vrata, kaže sve sam čuo, svaka ti čast, ljudino, ja ga gledam, sav ko tele, šta si čuo, koji kurac, čuo, kaže, šta ćeš da popiješ, kuća časti, lepo ako časti, pa još uze neke pare u džep da mi gura, a ja ništa ne razumem, ajde, kaže, ne moramo mi da se lažemo, a ja šta ću, uzmem pare, al' i dalje sav lud zbunjen, znaš ti dobro, kaže mi on, sve sam odma' shvatio, ej, godinama se ja sa njim natežem, sve mislim kako ću, imo sam i ja neke šeme, al' ovo je, brate, savršeno. Ja sav sjeban, ostadoh, kontam, bez posla, šta da radim, krenem kući, a konobar me kad sam izlazio izgrli ko sina rođenog. Elem, stignem kući i taman jedno oko uspem da zatvorim, a telefon poče da zvrji, zove neki lik što ga žena izbacila iz stana, al', kao, nije to njemu bitno, nego što je ona neka poznata balerina, pa bi hteo da pišem o njoj, nije hteo da me pusti da spavam dok ga nisam uverio da sam je zvao, a dalje ne moram ni da pričam, situacija je, verujem, sasvim jasna. 

Uglavnom, ljudi su odjednom počeli da me presreću po autobusima, po kafanama, po prodavnicama, da me zovu kući i u redakciju, da me traže preko prijatelja, kumova, bivših žena i rodbine i da mi svakodnevno nabacuju stotine potencijalnih novinskih senzacija. Neke su mi se učinile vredne pažnje, neke sam ignorisao, svejedno, nijednu jedinu priču nisam napisao, a nikad više para nego u to vreme imao nisam. U roku od dva meseca, tri sam rokovnika ispunio datumima zakazanih razgovora i imenima, sada već pokojnih, sagovornika. Ređali su se tako po mojim adresarima boemi, pesnici, umetnici, prosjaci, prevareni muževi, ljubomorne žene, prodavci novina, šinteri, ribolovci, kafedžije, saobraćajni policajci, grobari, kurve, striptizete, narkomani, zidari, ali i direktori nekih jačih firmi, ugledni sportisti i kulturni radnici, stare devizne štediše i stari devizni bankari, vlasnici turističkih agencija, visokotiražni pisci, priznati književni kritičari, istraživački novinari, akcionari privatizovanih preduzeća, pa čak i neki prilično poznati političari, među kojima i nekoliko ministara, tako da je, ruku na srce, u celoj toj mojoj raboti bilo i nekih stvarčica za koje se uistinu može reći da su rađene na opštenarodno dobro, iako je to bilo daleko od nekakvog principa koji me pri svemu vodio. Još mi samo princip fali... 

Jednog jutra, dok mi je telefon bio isključen, ključ u bravi deset puta okrenut, a roletne navučene, sve u želji da se odmorim od posla, začuo sam nekoliko strašnih udaraca u vrata i nimalo ljubazne muške glasove koji su me uveravali da će bez mnogo taktiziranja provaliti, ukoliko im ne otključam za dvadeset sekundi. 

- Dobar dan, policija - reče mi jedan debeli. 

- Dobar dan, policijo - uzvratih. 

- Umro papa - kaže. 

- Nek je živ i zdrav - otpozdravih. 

- Nemoj tu da mi se praviš lud... - to je poslednje što sam čuo. Osetio sam junački udarac u glavu, nakon čega sam se probudio u nekoj nepoznatoj i suviše intimnoj za moj ukus prostoriji. Tu su me, pod sumnjom da sam kriv za papinu smrt, držali deset dana na hlebu i vodi, više na vodi. Boga su u meni ubili. A ja nisam umeo da im kažem ništa više od ovoga što ovde govorim. Bilo kako bilo, pustili su me, usled nedostatka dokaza, a ja sam momentalno otišao u redakciju i dao otkaz, mada su mi tamo rekli da nisam ni morao da se odjavljujem, pošto su me već odavno otpisali. Svejedno... 

Sad mi je odlično. Nalupao sam gomilu para, barem za godinu dana, mada mi još uvek nije sasvim jasno zašto sam ih dobijao. Izležavam se, odem do kafane, popričam s novim konobarom (sa starim sam imao zakazan razgovor za novine po želji jednog uglednog gosta) i boli me baš. Sunce sija, ptice pevaju. Jedino što mi smeta je komšija sa sprata iznad mene. Neki važan Solunac. Niko mu ništa ne može. Svakog dana, od dva do pet, napanji neke gusle. Do daske. Ne vredi lepa reč. Razmišljam da odem do redakcije i zamolim strukture da me ponovo prime. Makar na dan. Na sat. Samo da zakažem jedan razgovor. Razgovorčić. I ništa više. 

 

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

Duško DOMANOVIĆ

Književnik, Novi Sad

AkuzatiV - Online magazin

Back to top