George Woodcock

Nijedna karakteristika zapadnog društva ne diferencira ga jasnije od ranijih društava, bilo Europe ili Istoka, no njegovo poimanje vremena. Antički Grk ili Kinez, arapski pastir ili meksički težak današnjice vrijeme predočavaju pomoću cikličkih prirodnih procesa, izmjena dana i noći, tijeka godišnjih doba. Nomadi i poljodjelci mjerili su i mjere svoj dan od izlaska do zalaska sunca, a godinu prema sjetvi i žetvi, padanju lišća i topljenju leda u jezerima i rijekama. Poljodjelac je radio ovisno o uvjetima okoliša, a zanatlija onoliko koliko misli da je potrebno da dovrši svoj proizvod. Vrijeme je percipirano kroz prirodne promjene i ljudi se nisu trudili precizno ga mjeriti. Stoga je civilizacija koja je u drugim aspektima visoko razvijena imala najprimitivnije načine mjerenja vremena: pješčani ili vodeni sat, sunčani sat koji je beskoristan za tmurnih dana i svijeću ili lampu čiji je neizgoreni ostatak ulja ili voska pokazivao vrijeme. Sve te naprave bile su neprecizne i često, zbog vremenskih uvjeta ili nemara kontrolora, nepouzdane. U antici i srednjem vijeku samo je zanemariva manjina ljudi bila zainteresirana za matematički precizno određivanje vremena.

Pjer Klastr (Pierre Clastres)

Govoriti pre svega znači imati pravo na govor. Ili drugačije, sprovođenje vlasti obezbeđuje dominaciju govora: gospodar je taj koji govori. Svoje poštovanje, pokornost ili strah podređeni mogu da izraze samo ćutanjem. Govor i vlast održavaju međusobni odnos tako što se težnja ka prvom ispunjava kroz osvajanje onog drugog. Čovek od vlasti – princ, despot, zapovednik – nije samo onaj koji govori, već i jedini izvor legitimnog govora. Jednog svakako osiromašenog, ali vema efikasnog govora, jer forma u kojoj se izražava – zapovest – kao odgovor prihvata samo poslušnost. Sami po sebi statički ekstremi, govor i vlast duguju svoje postojanje jedno drugom, ispunjavajući jedno drugo sadržajem. Iako se čini da je to njihovo prožimanje iskonsko i da nadilazi istoriju, ono je ipak deo nje: u burnim istorijskim previranjima, kada bi snage koje su pretile da ih potpuno razdvoje i unište bile poražene, govor i vlast mogu se posmatrati u trenutku svog susreta. Osvojiti vlast znači osvojiti pravo na govor.

Zašto osnovnu logiku mera štednje svi prihvatamo? Zato što se solidarnost počela posmatrati kao pošast.

Autor: David Graeber

"Ne razumem zašto ljudi ne protestuju na ulicama?" Čujem ovo, s vremena na vreme, od onih koji imaju moćne zaleđine i materijalno su obezbeđeni. U njihovom pitanju prisutna je doza neverice. “Nakon svega”, čita se između redova, “vrištimo o krvavom ubistvu kada nam neko dirne poreska skloništa; ako bi se neko približio mom izvoru hrane ili skloništu, sigurno bih palio banke i rušio parlament. Šta nije u redu sa ovim ljudima?”

Autor: Mathias Wörsching

Ni fašizam ni teorije o njemu ne postoje u singularu. Onoliko koliko je raznovrstan fašizam, toliko su raznovrsni i (spoznajni) interesi pri njegovu istraživanju. No pritom je pojam “fašizma” previše često degradirao na puku političku borbenu etiketu bez stvarnog analitičkog sadržaja. Nasuprot tome – i s obzirom na itekako realne aktualne prijetnje njegova ponovnog uspona u doba duboke ekonomske krize – krajnje je vrijeme da se ponovno pokrene ozbiljno fundirano razmatranje kako samog pojma, tako i postojećih teorija fašizma.

Piše: Ivan Pilić
 
Nesumnjivo je da živimo u društvu koje je izvor velikog broja 'sofisticiranih' zala. To se događa jer većina ljudi nije sposobna ili ne želi razmišljati svojim glavama, nego je to prepušteno drugima. Ako slučajno mala skupina ili pojedinac razmišlja onda ih se percipira kao izvor straha i hitno im treba „skratiti noge“. Gledajući unatrag razvidno je da su ljudi koji su razmišljali nastupali proročki u svome vremenu (naravno, nisu bili shvaćeni), dok mi sada svoje suvremenike koje misle smatramo opasnima i štetnima.