Ivan ERGIĆ

Ivan ERGIĆ

Fudbaler, pesnik; nekadašnji reprezentativac Srbije i igrač Juventusa, Basela, Bursaspora

Ne pravi sebi idola osim...

Idol ima obožavaoce, uzor poštovaoce. O"bož"avanje, to jest odnos prema "božjem" je simptom nižeg stepena razvoja svesti, i nije etimološka slučajnost da je taj pojam na taj način zaživeo i u popularnoj kulturi. Odnosno, iz tradicionalne civilizacije on je prenet u modernu i izražava isti psihološki odnos. Jer, odnos prema uzoru je racionalan i kritički, dok je prema idolu iracionalan i detinji. Potreba društva za idolima je samo produžavanje infantilne, nerazvijene svesti u život i iskustveni svet odraslih, "zrelih" građana.

Rojalizam i monarhizam

Pitanje monarhije kao simboličke krune državnog uređenja iznova se rehabilituje kao aktuelno, dok se u mnogim postkomunističkim zemljama javljaju jaki monarhistički sentimenti i nostalgija. Rojalizam i ostaci monarhije makar i u formalnom smislu imaju simbolički karakter koji treba da ukazuje na tradicionalnost, istoričnost, državotvornost. Propagiranje monarhije je politički promišljeno i toliko dobro organizovano da se zaboravlja da ona takođe simbolizuje i hijerarhijski poredak, elitizam, dvorsku pompeznost i bahatost, incest, izrabljivanje i ugnjetavanje, feudalizam...

  • Published in UGAO

Ivan Ergić: SMISAO ŽIVOTA

Svako ko je pročitao Kamijev (Camus) „Mit o Sizifu“, teško da je mogao da izbegne dublje promišljanje životnog smisla. Ovo delo kao jedno od retkih u svetskoj filozofskoj literaturi bavi se apsurdom i paradoksom života, u njemu se oseća sam odnos autora prema tim pitanjima i njegovo stanje duše koje osciluje od poraza pred apsurdom do potrage za smislom. Kami, rešenje pronalazi u svojim kasnijim spisima, u kojima govori o „skoku“ tj. pronalaženju smisla u borbi protiv životnih apsurdnosti. Revolt postaje njegovo oruđe protiv praznine i banalnosti života.

Japan i Haiti u Srbiji

Srbija je podržala vladu Japana u njenim naporima da ispravi katastofu za koju je direktan krivac. Njene agencije su dužne da nadgledaju operatere i firme koje proizvode nuklearnu energiju i koja je znala da firma TEPCO nije ispunjavala sigurnosne standarde, tj. da instalacije i reaktori u Fukošimi nisu bili zaštićeni od cunamija. Naravno, to se sa lakoćom previđa, kako smo već navikli videti i kod drugih katastrofa prouzrokovanih izlivom nafte, gasa ili sl. Za korporacije to je uglavnom prevelik dodatni trošak, koji čini kompaniju globalno nekonkurentnom tako da i sama vlada po zakonima tržišne kompetitivnosti podržava tu logiku. Na kraju to plate građani, dok vladi i korporacijama ostaje najvažnija ušteda koja povećava profit. Kontaminacija ljudi, biljaka, životinja, tla tim ljudima je gotovo nevažna, što je monstruozno i jezivo ali istinito. Takve firme kao i njihovi bankarski pandani su previše velike i važne da bi propale, „too big to fail“.

  • Published in UGAO

Od kletve do letve

Vladika Grigorije hercegovački je čovek koji u jednoj od najgledanijih televizijskih emisija u regionu ima potrebu da ispriča vic o tome kako „Čak Noris radi ono što mu vladika Grigorije naredi“. Osoba koja u depešama Vikiliksa figurira kao neko za koga smatraju da poseduje veliku crkvenu i svetovnu vlast, ne uspeva da sakrije tu neverovatnu količinu vlastohleplja. Svaki put kada poneki novinar razgoliti njegovu duhovnu ili materijalnu grandomaniju, odgovara kako ne bi smeo da se čini greh i da se tako bezočno „napada srpski narod“. Ovo čak ne mora da prođe ni kao frojdijanska omaška da bi bilo očigledno da „otac“ sebe smatra srpskim narodom. U svakom slučaju, to za njegovo stado, u kojem je u međuvremenu postao opasno popularan, ima snažan psihološki značaj.

Pitanje prostitucije

Moji prvi fudbalski dani profesionalne karijere su povezani sa timskim kolektivnim odlaskom u javnu kuću. Meni, kao novajliji, je već prve zajedničke večeri dat poseban fokus i, kao što sam kasnije shvatio, to je trebala da bude neka vrsta ritualne inicijacije i oficijelnog ulaska u macho-fudbalski svet koji ima svoja pravila ponašanja i zakonitosti, kojima svi moraju manje-više da se prilagode ako ne žele da budu odbačeni ili u najmanju ruku ismejani.

Depresija i društvo

Pandemija psihoza, fobija i depresija odnosi danas više života, uključujući i sportske, od raznih virusa.

Robert Enke, golman nemačke reprezentacije je počinio samoubistvo. Jedan od hiljade onih koji svakodnevno sebi oduzimaju život neadaptirani na modernu dinamiku života i potišteni psihičkim poremećajima.

Međutim, tek kad to učini neko sa naslovnih strana, na trenutak se prekine ćutanje o društvenim tabuima kakvi su psihičke bolesti. Dok se ljudi zamajavaju ptičijim,svinjskim ili kakvim sve ne virusima i navodnim bolestima, sa druge strane psihoze, fobije, depresije, sindromi hroničnog umora i slično ne samo da su poprimili dimenzije pandemije, već uzimaju daleko više ljudskih života, oduzimajući celom društvu njegov „elan vital”. Čak i kad se povede javna debata, kao povodom Enkeovog samoubistva, i kad se pokušavaju da nađu uzroci njegovog čina, gotovo nikad se ne ulazi u dublju i detaljniju analizu, zato što bi se došlo do zaključka da je upravo vrednosno ustrojstvo društva u kom živimo totalno poremećeno. Jednostavno, kolektivnoj moralnoj svesti društva i savesti pojedinca bilo bi previše teško da prihvate odgovornost i krivicu za ovakve postupke, a sam legitimitet društva ovakvog kakvim je stvoren bio bi doveden u pitanje. Zbog toga on i njemu slični ne smeju da budu predstavljeni isključivo kao „žrtve svoga doba’’.

  • Published in UGAO

Profesionalni sport i nacionalizam

Ivan Ergić, nekadašnji igrač Juventusa, Basela, Bursaspora i reprezentativac Srbije, daje svoje viđenje veza između profesionalnog sporta i nacionalizma te uloge sporta kao mehanizma normalizacije agresivne kompetitivnosti kao kapitalističkog društvenog ideala.

Kada sam u meču Kupa Uefe protiv Širokog Brijega u Bazelu ulazio u igru u drugom poluvremenu, nekoliko hiljada navijača gostujućeg sektora klicalo je “Ubij, ubij Srbina!” Bilo je pomalo čudno to doživeti na stadionu na kom sam proveo devet godina i koji sam svim srcem smatrao svojim. Posle utakmice, svita novinara, među kojima i par “naših”, tražila je od mene da prokomentarišem taj detalj. Bilo je previše lako i nimalo viteški reći kako su to sve hrvatski ekstremisti koji, eto, po ko zna koji put pokazuju svoju pravu narav. Umesto tog tradicionalnog “balkanskog” refleksa, koji je danas medijski i huškačko-forumaški sveprisutan, rekao sam da su to isto moji, u ovom slučaju ne toliko zbog toga što sam odrastao u jugoslovenskom duhu, već zbog toga što nisam hteo nikom “napolju” da dam povoda za priču o balkanskim plemenima i varvarima koji imaju tradicionalno šovinistički odnos jedni prema drugima.

AkuzatiV - Online magazin

Back to top