Čitulja za Strahinju Nenadića

Tog jutra, kao i svakog prethodnog u poslednjih pet, deset, ili možda petnaest godina, nije se sećao, a nije mu bilo ni važno, Strahinja Nenadić se probudio tačno u sedam i petnaest, počešao međunožje, protegao se zadovoljno, hitro ustao, razmrdao vrat, uradio dvadeset sklekova, a kada je otišao na pišanje, primetio je u ogledalu čudnu promenu na svojoj glavi, naime njegova kosa postala je zelena. Šta da se radi, ravnodušno pomisli Strahinja, kao da je tu nešto važno da li je glava zelena ili žuta, uostalom neko je sigurno hteo da ispadne ovako, šta ja tu mogu, izgovori poluglasno, sebi u bradu, sa kojom je bogu hvala sve još uvek bilo u najboljem redu.

Read more...

Jelena

Više ni ne znam da li sam je voleo. Ne znam ni da li sam je poznavao. Živeli smo posve različite priče, koje su se sasvim slučajno slile u jednu. Na kratko. Onako nenadano, kako to obično i biva dok život ne počne da se dešava vođen nekim nerazumljivim spoljnim komandama. Sad znam da sam tada još uvek bio dečak. Ona je bila devojčica. Nismo previše pričali, ali smo se nekako čudno razumeli. Možda pogrešno, ali smo se razumeli. Sve što sam znao i voleo bilo je gotovo nevidljivo pred onim što je ona imala. Na moju sreću, oboje smo tada verovali da se znanjem ne može disati. Voleli smo Miljkovića, jablanove i tišinu. Smejali se deci što ispred dragstora menjaju svet. Hodali smo ćutke, ponekad se ljubili. Terao sam je da mi govori o Parizu, o kome je, kao i o svemu drugom, znala mnogo više od mene. Pričala mi je kako joj je ćale pijan plakao u kanalu kad je umro Dali. «Moj je bio predsednik sindikata, pa šta?!», kikotali smo se kao deca. Jednom sam joj poklonio pesmu, sveže odštampanu na jeftinom belom papiru. Nisam joj rekao da nije za nju napisana. Možda to nikada nije ni pomislila. Ipak, kada je sada pročitam, ne znam kome sam je drugom napisati mogao. Potajno smo verovali u dobro, ali smo to prećutkivali. Sprdali smo se s nesrećom što je cvetala iz televizije i crnih hronika dnevnih novina. Nekakav morbidan članak o mrtvim bebama, koji sam našao pod mokrim cipelama u njenom stanu, mesecima sam nosio u novčaniku. Čitali smo ga zajedno, smejući se. Kod nje sam prespavao samo jednom. Dugo me je zajebavala što nisam smeo da se svučem, i što sam noć proveo sklupčan na najudaljenijem delu kreveta. Soba joj je bila šarena, a u akvarijumu su, čini mi se, plivale neke smešne ribe. Imala je gomilu muzike. Ponekad čujem neku od pesama koje je volela. Onda smo jednostavno prestali da se poznajemo. Razmenili smo nekoliko gadnih reči, koje ću, zakleo sam se tada, zauvek pamtiti. Sad se ne sećam nijedne. Mislim da se više nismo videli.

Read more...

AkuzatiV - Online magazin

Back to top