Milan Kangrga: ŽIVOT NA ZAOSTALOM TLU

O raspadu Jugoslavije

Jugoslavija je i pre revolucije i iza nje bila zapravo ipak heterogeno područje, s isto tako vrlo različitim, čak i istorijskim problemima u razvoju, pa je to bio stalno osnovni problem unutar  te celine. Teško je bilo sve to staviti “pod jednu kapu”, jer su se tu nastanili ne samo različiti narodi, nego još narodnosno neoblikovana plemena sa svojim rodovskim strukturama života i svesti. Narodno-oslobodilačka borba i revolucija od 1941-1945. to je samo djelomično uspela “raskopati”, ali su oni dublji istorijski slojevi ostali ispod toga gotovo nedirnuti.

Već su u toj kraljevskoj Jugoslaviji ostali neraščišćeni bitni, pre svega nacionalni problemi, koji su vukli u raspad zemlje. Titova je politika taj raspad uspela zaustaviti, pa je time čitavo to područje bilo 50 godina “spašeno” od rasula po svim linijama. Bratstvo i jedinstvo bila je doduše ta spasonosna parola koja je morala (treba naglasiti: baš morala, i to je bilo dobro!) držati na okupu celu zemlju. Ali različite silnice, a tu mislim prije svega na one nacionalno-plemensko-rodovske, koje vuku za sobom tu žilavu zaostalu tzv. “tradiciju” pred-istorije, bile su prejake za ono što se socijalističkim ne samo parolama, nego i realnim zahvatima u to još rudimentarno tlo htelo “premostiti”.

Ili jednostavno rečeno, čitavo to tzv. jugoslovensko tlo bilo je isuviše istorijsko-socijalno-političko-kulturno-duhovno zaostalo, a da bi bilo primereno bilo kakvom zbiljskom kretanju u taj socijalizam. Jer socijalizam je prema Marksu moguć samo kao jedan bitni iskorak iz najvišeg stupnja razvitka kapitalističko-građanskog us-trojstva društva, pa se ni kod nas ni kod drugih istočnih zemalja, na čelu s Rusijom, nije mogla naprosto “preskočiti cela jedna (ako ne i dve) epoha. I tu leži taj – kako sam ga ja nazvao – “kratki spoj”, pa onda i mogući krah celog tzv. socijalizma, koji je po svim svojim pokazateljima bio još – staljinizam u teoriji i praksi.

Jugoslovensku pak  tragediju uzrokovao je pritom još i nedovršeni svetski rat, pa su ustaše u Hrvatskoj na čelu s Tuđmanom a velikosrpska četnička ideologija na čelu s Miloševićem (bolje reći s velikosrpskom inteligencijom na čelu!) s druge strane upravo težile za ratnim obračunom, pa je sve završilo u najstrašnijem krvoproliću. Na delu su bile dve sukobljene profašističke struje, a to mora odvesti u najstrašniju katastrofu. I to je bio rezultat čije ćemo posledice na ovim prostorima osećati najmanje još jedno stoleće. A ono bitno pri svemu tome ostaje: Mi živimo na jednom užasno zaostalom tlu, u svakom pogledu, pa ništa dobra ne možemo tu očekivati!

Čovek i revolucija

Revolucija ne mora biti nasilna! Ali tamo gde je postojeći poredak doveo čoveka do “nule”, do eksplozije će stalno dolaziti, pa i nasilno. To se ne da nikakvim teorijama predvideti. Ovde bih samo paušalno za naš razgovor hteo reći ovo: Za razliku od životinje koja je identična sa svojom prirodnom (vrstom), pa za nju bitno važi darvinovski pojam evolucije, čovek je već svojim prvim istorijskim korakom morao prekoračiti taj evolutivni put razvoja, pa je, proizvodeći uslove svog života i sebe u njemu, postao po svojoj biti revolutivno, tj. revolucionarno biće. On je time po svojoj biti upravo – utopijsko biće, jer taj svoj topos (mesto pod suncem) on nigde ne nalazi gotovim poput životinje, nego ga mora upravo stvoriti ili proizvesti. Time je on jedini postao i ostao – svetovno biće (biće svog sveta kao proizvoda). Odatle može slediti i zaključak kako je čovek stalno upućen na to da revoluira, tj. revolucionira uslove svog života, bilo mirno ili nasilno.

Komunizam i fašizam

Marksov pojam komunizma ne samo da je dijametralno suprotan fašizmu kao poslednom stadijumu kapitalizma, nego je njegova najdublja negacija i povesno prekoračivanje. Komunizam je za Karla Marksa mišljen i određen kao najradikalnije povesno prekoračivanje svega najboljega ostvarenog ne samo u građansko-kapitalističkom svetu, nego u tragu svih stvaralačkih ostvarenja čovečanstva.Ali, kao što smo rekli, bez preskakanja epohe građanstva i svega onoga što je kapitalizam pozitivno donio sa sobom u produkciji i reprodukciji čovekova života u celini.

Fašizam je pak najočitiji i na delu dokazani pakao života ovde na zemlji, jer ne priznaje čoveka ni građanina, nego ih vraća u zoologiju čovečanstva.

O intelektualcu

Ne znam da li se možemo složiti s onom Njegoševom (na vlastitu iskustvu stečenom i zapravo duboko rezignirajućom) “sentencom” – “Pučina je stoka jedna grdna!”, ali ostaju da se konstatiraju kao svojevrsne “činjenice”: 1. Masa je podložna (baš kao masa, da se razumemo!) opčinjenosti velikih majstora propagande svih vrsta (vidite koliku moć ima obična televizija svojim “finim” ideološkim podvalama i indoktrinacijama sa ove naše “demokratske” HDZ-HTV!) pa je npr. Hitler kao najočevidniji ludak imao snažnog uticaja na nemačke (i ne samo nemačke) mase. Valja, dakako, svagda imati na umu i određenu društveno-političku, a naročito ekonomsku situaciju, koja je kao takva bremenita – fašizacijom.

A što se tiče drugog momenta ovde: Možda ipak malo preterujete ovime: “Intelektualna elita”, ako je reč o toj “čuvenoj” hrvatskoj inteligenciji (ovde hotimice pravim tu bitnu razliku: Hrvatska je imala inteligencije, bar donekle, to su oni “školovani” (narod kaže “učevni”), ali vrlo malo intelektualaca. Evo Vam lapidarnog odgovora: Intelektualac koji ćuti o pitanjima od opšteg interesa, nije – intelektualac. I to je to. Ne moram o tome kazati ništa više!

Socijalisti i takozvane patriote

Nije žalosno samo što se ti radnici nisu ni najmanje pobunili zbog pljačke tuđmanovske kamarile i tih “domoljubnih lopova”, nego je zaista neverovatno da su kroz nepunih deset godina “zaboravili” kako su već dobro živeli u tom “socijalističkom mraku”, kad su gradili kuće, kupovali stanove i imali sva prava kao nikad dosad, pa su sada na ulici i pevaju “svoju himnu”: Bože čuvaj Hrvatsku, jer su im rekli da oni imaju Hrvatsku, a nemaju ni gaća na sebi! A to je prava katastrofa da čovjek ne poveruje… Mi još nismo ni imali pravog proleterijata, za šta je potreban i viši stupanj svesti i samosvesti, kojom se u delo sprovodi i brani i svoj i opšti društveni interes. Kao što je sve na ovom tlu (istorijski) zaostalo, to se odnosi i na ovaj – kao što ga ja zovem – “ljudski materijal”.

Međutim, kad me pitate šta Marks misli pod pojmom proleterijata, onda valja reći pregnantno: Proleter je poslednja (istorijska) stepenica do pretvaranja u čoveka. On je “odrešen” svega, pa sve sada stoji do njega: do njegova uma i ruku, ali i hrabrosti i ljudske odluke na čoveku dostojan život. Pa, ako ima bilo kakva smisla Marksov stav da proleteri nemaju šta izgubiti osim svojih okova, onda je upravo u tome rečeni smisao. Ako pak za to još taj proleter nije “zreo”, onda će i dalje nasedati svim mogućim lopužama i njihovim nacionalističkim floskulama. Tim gore po proletere! Ako ne želiš biti čovek, niko ti neće pomoći!

Kritički stav

Čovek je konačno i ograničeno biće, i kao takav nikad neće doseći savršenstvo. Jedino su Bog (ako postoji) i životinja savršeni! Međutim, Vi ste tu komunizmu dodali više nego što to misli Marks, i što se pod time može razumevati: Marks je pod komunizmom mislio ne neko savršeno društveno uređenje, a isto ne nekakav ideal, prema kojemu treba težiti, neko idealno društveno stanje koje će se postići. On pod komunizmom shvata nužni iskorak iz ovog (kapitalističko-građanskog) klasnog stanja, u kojemu je čovek otuđeno i poniženo biće, kojemu su njegovi vlastiti proizvodi izmakli iz ruku i nadvili se nad njim poput strane sile ili tzv. prirodnih zakona. A to znači zadatak na čoveka da se izbori za sebi dostojan život na najvišem dostignutom povesnom nivou života. Kritički stav spram sebe i svojih postojećih uslova života prva je pretpostavka za to. A to znači: ne miriti se sa svim što naprosto postoji i što ti drugi nameće za svoje vlastite interese. To je pitanje bitne čovekove zrelosti i borbe za minimum ljudskog dostojanstva.
 


Milan Kangrga (1923-2008)
filozof, profesor etike, jedan od osnivača časopisa Praxis i Korčulanske ljetne škole.
Izvod iz intervjua koji je Milan Kangrga dao 2002. godine časopisu Hrvatska ljevica

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

REDAKCIJA

Akuzativ

AkuzatiV - Online magazin

Back to top