Lapot, mit ili stvarnost?!

Fotografija: Dokumentarni film "Lapot" Fotografija: Dokumentarni film "Lapot"

Prema legendi, sin je ubio svoga oca te pomoću kuke ga vukao do groblja. Vodio je i svoga sina. Kada su stigli do groblja on htjede da baci kuku ali mu djete reče: „Ne bacaj kuku! Biće mi potrebna kad ti ostariš.“

Ovu priču su mnogi ispredali jer su i njima njihovi očevi je pričali. Ona se odnosi na lapot, stari običaj kod Srba.
Međutim, ovaj obred ima dublje i šire korenje. Još su antički pisci Hesiod, Herodot i Strabona pisali o narodu oko Kaspijskog jezera koji su starce od preko 60 godina ostavljali u nekoj zgradi bez hrane i vode gdje su držani zatvoreni dok ne umru. Skitsko pleme Masageta se prema starim članovima odnosilo još surovije. Oni su ih klali a zatim kuvali i jeli. Kod njih se smatralo za nesreću umreti prirodnom smrću. Na ostrvima Melanezije su ih takođe ostavljali da umru od gladi. Negdje su im čak pružali mogućnost da biraju, da li žele da ih ubiju gušenjem ili da ih žive sahrane. I Lužički Srbi su ubijali svoje roditelje koji nisu mogli više da rade i od svog truda se izdržavaju. Baš kao i Masageti, klali su ih pa jeli.

Ponegdje na Balkanu tako se postupalo i sa našim precima. U pitanju je istočna Srbija, makedonska Torbešija (oblast Skoplja), dio Crne Gore (pleme Pješivac npr.) i zapadni dio Bosne i Hercegovine. Najčešće, ubijanje su vršili njihovi sinovi i rođaci uz prisustvo cijeloga sela. Seoski birov (telal) bi išao od kuće do kuće i vikao: „Lapot je u toj i toj kući, dođite na podušje.“ Na različite načine su ubijali starce, pa se tako u Homolju praktikovalo odrubljivanje glave crtalom od rala ili pluga, u Timoku ubijanje motkom, u Makedoniji su klali, u Crnoj Gori udarali sjekirom u potiljak, dok su u Bosni trovali. U nekim selima bi na glavu starca pred samo ubijanje stavili komad hljeba od projinog ili kukuruznog brašna te govorili: „Ne ubijamo te mi nego ovaj hljeb!“. S obzirom da su vjerovali da ih poslije smrti čeka bolji život, starci su se pokoravali ovom drevnom običaju te sinove čak i blagosiljali: „Sine moj, da si živ i zdrav mnogo godina i da dočekaš starost, pa i tebe sin ovako da isprati na onaj svijet“.

Prema Jevremu Brkoviću „riječ lapot se odnosi na običaj ubijanja starih članova porodice, kada oni više ne mogu da rade i svojim radom pridonesu materijalnim potrebama domaćinstva“. Tihomir Đorđević u svom djelu „Naš narodni život“ je pisao: „Prema tradiciji, kako je zabilježio gospodin Trojanović, kada neko postane star i slab, familija se sastaje i donosi odluku da se ta osoba ubije“.

Postavlja se pitanje da li je zaista ovakav običaj postojao među našim precima?! Svetislav Prvanović ga pokušava objasniti mnogovjekovnom turskom vladavinom kada je raja trpila teške namete i nasilje. Stari su postajali teret svojim ukućanima, a hljeba nije bilo uvijek ni za mlade i sposobne. To je bio period kada se živjelo u zatvorenim krugovima sopstvenih shvatanja, navika i životnih uslova. Pa tako Milorad Vukašinović spominje Homoljske planine gdje su neke porodice živjele izolovano, te za vrijeme Drugog svjetskog rata nisu znali ni da se događa. Tu nije teško vjerovati da je jedan ovakav običaj mogao da egzistira.

Neki su mišljenja da je lapot prestao u dalekoj prošlosti, još u periodu prelaska iz paganstva u hrišćanstvo, dok drugi smatraju da je ovaj običaj napušten mnogo kasnije. Kod polapskih Slovena je napušten u XI, a kod lužičkih Srba u XVI vijeku. Kod crnogorskih Pješivaca sredinom XVIII vijeka, a kod homoljskih Vlaha tek u XIX vijeku. Smatra se da je ovaj običaj kod Njemaca prestao onda kada su starci počeli da dijele imanje sinovima za života, pod uslovom da ih oni hrane i oblače do smrti.

Nasuprot doživljavanju lapota kao nečega što se zaista dešavalo, određeni autori su mišljenja da je ovdje u pitanju samo jedan narodni mit jer ne postoje istorijski, arheološki i etnološki izvori koji bi upućivali na stvarni događaj. Bojan Jovanović se u svojoj knjizi „Tajna lapota“ usmjerio ka simboličkom značenju priče (predanja, mita) te na taj način u potpunosti negirao istinitost ovog obreda.
Prema njemu, priča o ubijanju starih je priča o nečemu mnogo dubljem i značajnijem, o samom odnosu mladih prema starima. On navodi da se „Izmišljenim pričama udaljavamo od stvarnosti da bi smo se približili onom nedostupnom i željenom“. Ovdje se duhovno, tj. u mašti, spore i bore dva načela: načelo zadovoljstva i načelo realnosti. Nesvesne želje mladih da se oslobode starih tjeraju u jednom, a svesni razlozi da se odustane od ubijanja starih u drugom, suprotnom pravcu. Dolazi do zamjene spoljašnje realnosti za duhovnu, psihološku realnost gdje riječ može da zamjeni čin. U pitanju je negativan odnos prema starosti uopšte, a ne prema starcu i starici kao stvarne ličnosti. Jovanović ističe da je „Osporavanje postojećeg autoriteta zakonitost u procesu sazrevanja i pretpostavka potvrđivanja sopstvenog rasta“ jer je nesvjesna i nagonska ljubav prema ocu praćena svjesnim ili kulturnim otporom prema njegovoj društvenoj moći ili autoritetu. Ubistvo starih se premješta u simboličku ravan i mitsku prošlost što je svojevrstan sporazum između želje i zabrane, nagona i norme. Pored psihološke komponente navodi se i moralna jer ubiti 'starca' u potpunosti je neprihvatljivo, što dovodi do osjećanja krivice i grijeha te pokreće pitanje odgovornosti za izvršeni čin. Takođe, ubijanje starih je „prijetnja poništavanju pamćenja kojim se odvaja ljudska od svih drugih živih zajednica“ jer su oni „živa povjest, pamćenje plemena, sećanje naroda“. Posmatrajući lapot sa religioznog stanovišta dodatno se utvrđuje njegovo mitsko a ne stvarno postojanje. U vjerskim tradicijama živi i mrtvi čine jednu zajednicu, te su mrtvi ustvari njeni čuvari i duhovni zaštitnici. Ukoliko bi lapot bio stvaran prije bi se mogla očekivati osveta mrtvih nego zaštita. Prema Jovanoviću lapot je zapravo metafora, naziv za obred kojim je iskazivan preteći, negativan odnos prema starosti.

Bio lapot mit ili stvarnost  u nekim selima kao što je Veliki Izvor kod Zaječara i dan danas se za nekog ko je star i nesposoban kaže da je „gotov za motku“ ili „sjekiru“.

Jedino što se pouzdano zna je korjen i značenje riječi lapot („lap“) koja je staroslovenskog porijekla – gubljenje, iščezavanje, nestajanje. Sličnost sa ovom riječju kada je u pitanju oblik i značenje imaju: lapoti, lapara, izlapeo ...

Međutim, modifikovan lapot je prisutan i u savremenom društvu jer vrši direktnu masovnu degradaciju starih. Prema Branku Milosavljeviću „stari su u većini zemalja dovedeni u situaciju ekonomske bijede, ostavljeni bez sredstava za normalan život, fizički se zlostavljaju i bivaju žrtve socijalnih predrasuda, poniženja, ostaju bez mogućnosti da participiraju u bilo kojoj profesionalnoj aktivnosti ili društvenom životu“. Prema njemu „stare ne udaraju maljem po glavi, nego zakonom i socijalnom degradacijom“.

Ivana Milinković
Akuzativ, 26.08.2014.

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

Ivana MILINKOVIĆ

Psiholog, Banja Luka

Latest from Ivana MILINKOVIĆ

AkuzatiV - Online magazin

Back to top