5478 DANA

Fotografija: Vedrana Ikalović Fotografija: Vedrana Ikalović

Ispostaviće se na kraju da je sva njena nesreća bila, u stvari, zavist. Izgubila je majku, još dok je bila mala. Lako se izgubi majka. Opereš zube i noge prije spavanja, legneš, dobro se pokriješ i ušuškaš, zaspiš, sanjaš, probudiš se, ustaneš, umiješ se, opereš zube, doručkuješ, a za stolom kruže neke priče ili lebdi neprijatna tišina. Prećutkivanje i pogledavanje, čajevi sa tabletama za smirenje, podočnjaci, jauk majčine majke, neke žene što te sažaljivo gledaju i kiša i snijeg i praznik bez svečanog ručka i redovni odlasci na groblje, bez izuzetka. Nisi bolestan, nisi malaksao, nisi drugačiji, ali nekako kao da si sve to odjednom. I bolestan od tuge i malaksao od težine koja pritisne grudi pa dišeš, dišeš duboko ali nikako da uhvatiš dovoljno vazduha, pa ti se otme jecaj, koji kriješ i od sebe i od drugih. Dobro je. Dobro si. Smiješ se dobronamjernim pošalicama, i više nego što su zaista smiješne. Ideš u školu, učiš i ne spominješ. Praznina ćuti, pa i ti ćutiš. Kad oteku suze i dani, jedan za drugim, pa kad umjesto dana počnu godine da se broje, ne sjetiš se težine ni tuge, samo te lakše lome - i filmovi sa nesrećnim (ili srećnim!) krajem i romani o svima onima koji imaju majke i očeve i o svima onima koji ih gube (ili ne gube!). Imaš jednu nesreću zajedničku sa nekim nesrećnim ljudima, za koje pomisliš, nekad, da su nesrećni, kao što za sebe ne pomisliš, nikad. Pomisliš, možda, rijetko, kad vidiš da teče razgovor u šetnji dvije ili tri generacije žena – jedne bake, jedne unuke, dvije majke i dvije kćerke. Bude ti nešto žao, pa ti se, kao onda jednom, otme uzdah, jecaj, šta li je. A misao odleprša sa vjetrom (ljubljenim), koji prošeta lišće po trotoaru, pa ga, skupa sa zavišću, odnese. Laka je zavist, kad je nošena vjetrom. I odleprša i doleprša i pomisliš, na tren, da si loš, pa i to prođe.

Vedrana IKALOVIĆ

Toyohashi-shi, Aichi, Japan

AkuzatiV - Online magazin

Back to top