Vladimir Arsenijević: BEOGRADSKI LOKAL-PATRIOTIZAM I KAKO GA PREŽIVETI

Photo: wallsonline.net Photo: wallsonline.net

„Kad bi Evropa bila kafana, Beograd bi se nalazio negde na putu do wc-a“, primetio je nedavno, i prilično precizno, jedan moj stari prijatelj kojeg u poslednje vreme, zbog objektivnih okolnosti, viđam izuzetno retko. Pa se okrenuo u mestu i otputovao nazad za London, grad u kom živi poslednjih dvadesetak godina i iz kog ne namerava da se vraća.

Po toj njegovoj kosmogoniji, London je – pretpostavljam – znatno bliži centru kafane. Ili paba, da budemo precizniji.

Zašto bi se, onda, i gde bi se to, moj prijatelj vratio?

I bez te njegove duhovite i nemilosrdne opaske, ja sam, čini mi se – oduvek, bio bolno svestan tog specifičnog usuda periferije koji je u Beogradu na izvestan način vidljiviji nego igde drugde.

(Ili je to možda samo zato što mi je zapalo da baš u njemu živim?)

Ovaj grad je dovoljno velik da čovek ne može a da ne formira izvesna očekivanja, i ujedno dovoljno mali da nema nikakve sumnje da će ta očekivanja ostati zauvek izneverena.

On je dovoljno daleko od svega da ta razdaljina neprestano peče a ujedno i toliko blizu da u njegovom položaju zaista nema baš ničega egzotičnog.

Razapet „na tom uskom, izdignutom jezičku zemlje“ omeđenom moćnim rekama, zaglavljen tako između Nečega i Nečega, Beograd je idealna (čitaj: Ništavna) prestonica Međuprostora.

Nešto između.

Ni Ovo ni Ono.

II

Ne misle ovde svi tako, prirodno. Niti svima to smeta baš toliko koliko smeta meni.

Ili mom odavno odbeglom prijatelju.

Beograđani su, naprotiv, poznati po intenzivnom obožavanju svog grada koje se ne hrani njegovim objektivnim kvalitetima niti u obzir uzima njegove nedostatke. Beograd se obožava fanatično, uprkos svemu, i sve jače što je manje razloga za to, a svaki pokušaj komentara na temu zaslužuje li uopšte Beograd tu i takvu ljubav odbacuje se kao nepriličan i neumesan. Beograd se, dakle, ne voli kao ravnopravan partner u ravnopravnom odnosu, već ili kao strašni bog ili kao zaostalo dete, onako kako se voli kad se mora, kad drugi izbor naprosto ne postoji.

Obožavanje Beograda ovde je tako masovno da u njemu nije lako naći prikladnog sagovornika ukoliko, ne daj bože, poželite da s nekim bližnjim podelite koju o svom akutnom manjku bezuslovne ljubavi prema ovom prljavom, ružnom, mračnom i zagađenom gradu nadasve lažljivog imena. Beogradski lokal-patriotizam je prozelitskog, aktivističkog tipa.

Nije da Beograđani ne uviđaju mnoge nedostatke svog grada koji deluje najblaže rečeno zakržljalo kad se uporedi s drugim prestonicama slične veličine, poput Stokholma, Praga ili Budimpešte. Ali, za tu zakržljalost i upropašćenost kriv je uvek neko drugi (na primer: Turci, Austrijanci, Nemci, Saveznici, NATO savez, ukratko agresori svih vrsta... Ili: izbeglice, provincijalci, dođoši, ukratko ne-Beograđani svih vrsta) a nad svim njegovim problemima lamentira se retko, kukavno, nekonstruktivno i isključivo u krugu sebi sličnih, domaćih – drugih Beograđana.

Prljav veš se pred strancima ne iznosi. Za njih su rezervisani: „naša otvorenost“, „naša srdačnost“, „lepe žene“, „dobra hrana“, „naš nenadmašni smisao za dobar provod“ itd. Nesigurni u objekat sopstvene ljubavi, Beograđani žarko i po svaku cenu žele da baš svi vole Beograd. Sećam se da sam svojevremeno, na blogu nekog Amerikanca kome se Beograd nije baš nešto dopao pa je čovek to lepo i nedvosmisleno napisao, s nevericom čitao na desetine uvredljivih komentara koje su tu ostavili upravo Beograđani među kojima su se mogle pročitati najrazličitije bljuvotine, pa čak i otvorene pretnje nasiljem i smrću.

Beograđani vešto prenose utisak velikodušnih, nesebičnih, srdačnih, duhovitih, šarmantnih, opuštenih i sve u svemu divnih domaćina dok god stranac neumorno izjavljuje i na različite načine dokazuje svoju neistrošivu fascinaciju njihovim gradom koji je upravo, po nečemu odveć neuhvatljivom da bi reči to mogle da opišu, poseban među gradovima. I što je ta fascinacija iracionalnija, domaćini su sve zadovoljniji.

Tek ukoliko poželi da svemu tome doda notu kritike, naivni stranac (koji očito ne zna tačno gde se zatekao, inače se ne bi upuštao u tako nepreporučljivo ponašanje) rizikuje da otkrije pravu prirodu svojih domaćina: neurotičnu, parohijski preosetljivu, nesklonu mišljenju drugačijem od svog, agresivnu...

To se, naravno, ne događa često jer je stranaca u ovom gradu još uvek veoma malo, a istina je i da se oni Beogradom često iskreno i prijatno iznenade, pa ne moraju previše da lažu i šmiraju kada pre ili kasnije dođu u situaciju da opevaju sve te ode ovom gradu pre nego što iz njega brže-bolje odlepršaju u neku svetliju, savremeniju ili egzotičniju realnost i nikad se više ovamo ne vrate.

Jer, istina je: ma koliko stvari ovde loše stajale, negativna propaganda trajala je dovoljno dugo i bila toliko podrobna da su vladajuće predrasude često mračnije čak i od objektivno bedne realnosti Beograda.

Te time, ako se, dolazeći ovamo, spremite za nekakav do koske izbombardovan, pa napušten i neobnovljen/neobnovljiv balkanski Kabul, onda slika koju ćete zateći na beogradskim ulicama čak ni ne izgleda toliko loše. 

III

Zaista su neobične zverke, ti Beograđani. U ovom gradu gde starosedelaca gotovo i da nema, u gradu koji je sav protočan i šupalj, iz kog se neprestano odlazi i u koji se neprestano stiže, oni s ponosom ističu svoje „beogradsko“ poreklo i ponose se njime. Osećaju se, pri tom, ugroženi po definiciji i uvek traže zaštitu. Od pridošlica, izbeglica, dođoša, ukratko – od svih vrsta seljaka. Od onih zbog kojih „Beograd više nije ono što je nekad bio“. Za desničare građanskog tipa, a posebno za monarhiste među Beograđanima, za sve su ionako krivi partizani koji su tamo negde četrdeset četvrte zaigrali kozaračko kolo baš na Trgu Republike (gde su se do tada, inače, plesali isključivo valcer i menuet).

Kad čovek čita pojedina mesta u određenim knjigama Slobodana Selenića, na primer, ili Svetlane Velmar-Janković, fasciniran je tim „predratnim“ Beogradom u kom obituju samo sofisticirane dame i odmerena gospoda, u kom bledunjavu decu odgajaju profesionalne francuske guvernante i sve unaokolo miriše na marcipan i promincle. Svaki, pa i najovlašniji osvrt na dokumentarnu zaostavštinu ovog grada iz tog njegovog „zlatnog“ doba uverljivo nam govori koliko je ta ružičasta predstava negdašnjeg „gospodskog“ Beograda, ta retrospektivna (malo)građanska, desničarska utopija, skučena i u krajnjem slučaju – lažna. Ali, ona opstaje i Beograđani su uvereni u duboku istorijsku nepravdu koja je nad njima sistematski vršena tokom čitave druge polovine dvadesetog veka.

I uvek to slepilo. To tako tipično – beogradsko – slepilo!

Na zvaničnom sajtu grada Beograda ponosno je prikačen jedan izvod preuzet sa samog početka Andrićeve „Gospođice“:

"Nebo je nad Beogradom prostrano i visoko, promenljivo a uvek lepo; i za zimskih vedrina sa njihovom studenom raskoši; i za letnjih oluja kada se celo pretvori u jedan jedini tmurni oblak koji, gonjen ludim vetrom, nosi kišu pomešanu s prašinom panonske ravnice; i u proleće kad izgleda da cvate i ono, uporedo sa zemljom; i u jesen kad oteža od jesenjih zvezda u rojevima. Uvek lepo i bogato, kao naknada ovoj čudnoj varoši za sve ono čega u njoj nema i uteha zbog svega što ne bi trebalo da bude."

Kao da niko ne uviđa da je težište čitavog pasusa u poslednjoj rečenici koja se čita jedino kao opis jednog neuspelog i nepopravljivog grada u kom čovek i nema drugog izbora sem da neprestano diže pogled ka nebeskim visinama. To nebo, podsetimo, s kojim sami Beograđani svakako nemaju ama baš ništa budući da ga nisu stvorili, u ovoj „čudnoj varoši“ jeste tek „naknada... za sve ono čega u njoj nema i uteha zbog svega što ne bi trebalo da bude“...

Da nam gradska vlada nije takva kakva jeste, odavno bi taj pasus uklonila sa sajta. Ne bi ga tamo ni stavila, naime. Iako je Andrićeva rečenica kao i sama njegova misao, ovde kao i svuda, nadasve elegantna, on se u navedenom pasusu toj „čudnoj varoši“ – nalazeći reči hvale tek za plavo i večno nebo nad njom – oholo narugao.

Ali, Beograđani, zaslepljeni tom bizarnom, iracionalnom ljubavlju prema svom gradu, nisu u stanju da ove rečenice pročitaju osvetljene njihovim pravim značenjem.

I da se nad njima dobro zamisle. 

IV

Što se mene tiče, lišen svakojakog lokal-patriotizma i ljubavi prema gradu „na ušću dvaju reka ispod Avale“ kako to glupavo veli ovejana fraza, lišen, dakle, bilo kakvog beograđanstva, ja i nemam druge do da naprosto trajem ovde.

I to s neprestanim osećanjem da ima toliko boljih mesta u kojima bi vredelo provesti život.

Trajem ovde iako sam se toliko puta u životu selio, napuštao ovaj grad, odlazio drugde. Živeo sam, kraće ili duže, na mnogim mestima, u mnogim gradovima, zemljama, kontinentima, ali Beogradu sam se ipak vraćao, uvek sa sve jačim osećajem da je ovaj grad, takav kakav je, jedino mesto na kugli zemaljskoj koje naprosto ne mogu da izbegnem. Pitanje ljubavi u svemu tome ne igra baš nikakvu ulogu. Ja jesam odavde, nema ničeg jednostavnijeg od toga. Mogao bih i dalje, barem teoretski (da nije svih tih viza i prepreka koje me neprestano guraju nazad i drže u mestu) mogao bih, kažem, da odlučim da živim negde drugde, naravno.

I, kao što sam već napomenuo, živeo sam drugde.

Ali, uvek i jedino – kao Beograđanin.

Eto, dakle, prvog, pravog i jedinog beogradskog paradoksa, koji je ujedno i paradoks svih onih mesta čijem ubistvenom magnetizmu nastojimo da umaknemo, a nikako ne uspevamo. Što bih dalje dobacio, što bih ga odvažnije napustio, sve jasnije sam osećao tu mučnu bliskost i neželjenu čežnju za ovim gradom.

Pa sam se, protivno svemu što sam mislio da želim, u njega vraćao, kako bih još jednom, po ko zna koji put, pokušao da pronađem nešto malo mira i stabilnosti tu odakle sam, tu gde pripadam, ali – uzalud.

Moja osećanja i moja očekivanja izneverila bi me svaki put...

I tako, korak po korak, eto mene i dalje ovde. Iako moj odnos s Beogradom ni po čemu ne liči na ljubavnu aferu, čak ni klimavu. Od specifične dihotomije satkane od ljubavi i mržnje koja se javlja u odnosu s bilo kojim gradom u kom živimo dovoljno dugo, u kom razvijamo svoja poznanstva i prijateljstva i veze, realizujemo životne planove i plaćamo sve svoje račune, izgleda da je, u slučaju Beograda i mene, nakon svega, još jedino mržnja ostala. Ali, mi svejedno ne raskidamo i sve je evidentnije da nikad ni nećemo. Kao u bilo kom propalom braku u kom su se partneri previše navikli jedno na drugo pa više nisu u stanju da završe s tim jednom za svagda.

A godine prolaze.

I to - od svih tih sjajnih mesta na ovom svetu - baš ovde.

Na putu do WC-a.
 

Vladimir Arsenijević
Tekst iz knjige "Jugolaboratorija", Biblioteka XX vek

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

REDAKCIJA

Akuzativ

AkuzatiV - Online magazin

Back to top