Preljuba i kazna

Asircima i Vaviloncima bio je dovoljan dokaz ženskog neverstva već slušanje udvaranja drugog lica, pa su je kažnjavali tako što su joj sekli uši. Po rimskom (i mnogim običajima) pravu, preljubu u pravom smislu mogla je izvršiti samo žena. Kada muškarac i opšti sa drugom ženom, kriv je samo u slučaju odnosa sa tuđom ženom, čime je povredio pravo drugog muškarca, nanevši sramotu i njemu i čitavoj njegovoj porodici. Kod plemena Fidži, muž je kupovao i prodavao ženu po svojoj volji, a u slučaju njenog neverstva, mogao ju je pojesti u slast. Misirci su nevernim ženama odsecali noseve. Kod Inda su preljubnicu osuđivali da je psi živu rastrgnu na kakvom javnom trgu, a njen sukrivac je živ goreo na usijanoj gvozdenoj ploči. Jevreji su oboje kažnjavali smrtnom kaznom – kamenovanjem. Po Solonovim zakonima, svaki Atinjanin je imao pravo brakolomnicu prodati kao robinju. Kod Germana, ona je kažnjavana utapanjem ili ugušivanjem u močvarnom blatu.

Kod kavkaskih Čerkeza, gubitak devičanstva pre braka smatrao se osobitim brakolomstvom. Zato je mladoženja imao pravo da odbije venčanje s takvom devojkom, odnosno da je otera ako to docnije sazna. U tom slučaju roditelji su prodavali ili ubijali sopstveno grešno detet (za razliku od njih, bogatiji Rimljani nisu mnogo cenili devičanstvo, pa se zbog toga nisu sami gnjavili defloracijom, već su to prepuštali robovima). Turci su nevernice prvo stavljali u džak, a zatim su ga napunili kamenjem, kako bi ovaj lakše potonuo kad ga bace u vodu. Muslimani u Bosni i Hercegovini su svojim nevernim ženama odrali kožu, ili ih na komade isekli. Muž je, po Kuranu, imao pravo da nevernicu zatvori u kuću i tu je drži dok ne umre od gladi (misli se žena). U Engleskoj su brakolomnice izvodili na neko javno mesto, it u ih tukli bičevima sve dok ne izdahnu. U Francuskoj su takve žene kažnjavane zatočeništvom u nekom manastiru ili tvrđavi, ali i smrću bičevanjem pred publikom. Srbi su takođe bili “maštoviti”. Svoje neverne žene vezivali su konjima za repove i tako ih čerečili, ili su ih spaljivali, prethodno ih namazavši prahom i katranom. U Bosni, muž je nevernici sekao nos i uši, a ponegde ju je “otpuštao” ošišane glave, “fersana” nosa i bez jednog uha. U Crnoj Gori sečen joj je nos, a u severnoj Albaniji su je, sem toga, živu drali. U Karađorđevoj i Miloševoj Srbiji brakolomnici je za kaznu udarano 25-30 kamdžija. Po Dušanovom zakoniku, brakolomnice su se kažnjavale odsecanjem nosa i ruku.

Po srpskom običajnom pravu, pravo na tužbu za brakolomstvo pripadalo je samo mužu, a ne i ženi. Ali, tim pravom su se muževi retko služili, jer se smatralo za osobitu sramotu tužiti svoju ženu ma za šta, a naročito za neverstvo. Muž je bio pravi gospodar u kući, a žena nešto niža i od samoga sluge, pa joj je mogao sam suditi po svojoj miloj volji, ne bojeći se da će odgovarati za svoje divljačke postupke pred bilo kojom vlašću. Otuda i ona izreka: “Ko svojoj ženi ne može sam da sudi, ne treba ni u ljude da se broji”. Po tom istom pravu, brak je prestajao onog trenutka čim bi muž oterao svoju ženu i svečano izjavio da je više ne smatra za svoju i da može poći za koga hoće (to i nije bilo tako loše rešenje za ženu). Uz to, za postojanje brakolomstva bilo je potrebno i to da je obljuba izvršena bez dopuštenja muža obljubljene žene, jer inače ne bi bila protivpravna. Spadala bi u takozvanu “gostinsku obljubu”, odnosno kao znak posebnog srpskog gostoprimstva ljubaznog domaćina. Na kraju, često se dešavalo da otac ženi svog maloletnog i sasvim nejakog sina sa kakvom snažnom i dobro razvijenom devojkom, koja je trebalo da posluži kao radna snaga. Kako je u tom slučaju muž bio odveć mlad i slab, i usled toga, nemoćan da sam vrši svoje bračne dužnosti, to ga je zamenjivao njegov otac dokle god ne bi dorastao da ih sam vrši. Sva deca začeta i oplođena na ovakav način smatrana su pravnom decom i nikom ni na um nije padalo da im zbog toga spori njihov bračni paternitet, kao ni prava koja iz njega proističu. Ovakvu decu su obično zvali babov sin, babova kći, dedin sin, dedina kći (ili u množini), Babovići, odnosno Dedovići, razume se – u podrugljivom smislu.

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

Svetozar Cele DUNĐERSKI

Profesor pedagogije na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu

AkuzatiV - Online magazin

Back to top