Da­vid Al­ba­ha­ri: Snovi

Paul Nash Paul Nash

Tanana je linija koja razdvaja svet jave od sveta sna. Većina ljudi je i ne primećuje, nego se prepušta svojim unutrašnjim časovnicima: kada otvore oči, budni su; kada ih zatvore, vreme je za snove. Kažu da svi, kad zaspimo, stalno sanjamo, samo što neki pamte snove, dok ih drugi zaborave još pre nego što razmaknu trepavice. Kažu, takođe, da nam Bog, ukoliko poželi da se obrati nekom od nas, govori dok sanjamo, jer da se pojavi na javi, sagoreli bismo od njegovog sjaja i lepote. 

I u snu, doduše, treba biti obazriv. Nije se jednom desilo da su neki, koji su duboko i dugo snevali, toliko odlutali da nisu stigli na vreme da se vrate. Takvi posle čuče kod linije razdvajanja, koja s one strane deluje kao kakav grdan zid, i čekaju da se otvore dveri kroz koje će se vratiti u svet, a kada se vrate u svet, vide da više ništa nije isto kao pre. Zbog toga je dobro imati na umu reči Suzan Zontag koja je govorila da ne želi da snovi tumače njen život, već da njen život tumači snove. Spinoza je, naravno, smatrao da su snovi besmislica, praznoverje koje se rađa iz straha. Edgar Alan Po je tvrdio da je sve što vidimo samo san usnut u drugom snu. Mnogo vekova ranije, Čuangce je umro ne znajući da li je čovek koji sanja da je leptir ili je leptir koji sanja da je čovek koji sanja da je leptir. 

A ja, kada sam bio mali, strepeo sam od mogućnosti da sam tek lik u nečijem snu, te da je dovoljno da se taj neznani snevač probudi da bi se moj život okončao. Svaki put kada bi nešto tresnulo, prepao bih se i, ukočen, ne trepćući, iščekivao kraj. Ni danas ne znam da li je moje strahovanje bilo opravdano, i ponekad, za svaki slučaj, hodam na vrhovima prstiju, nesiguran na kojoj strani se nalazim, u svetu jave ili svetu sna. Možda zbog toga verujem u tišinu, iako sada znam da nema ni snevača ni snevanih, odnosno, da je svako od nas svoj vlastiti san, koji niko drugi ne može da sanja. Niko osim umetnika. Jedino su oni u stanju da neprimetno prelaze liniju razdvajanja između jave i snova, da pohode usnule, i da zatim svojim delima, rečima ili slikama, zvukom ili glasom, saopšte budnima ono što su doznali u svetu ispod očnih kapaka. Da nema umetnika, verovatno bismo postojali u svetu bez dimenzija, nalik na senke koje sanjaju druge senke, ništa više. Zahvaljujući umetnicima, svet nam se prikazuje u potpunosti, u punoći koja bi nam imače promakla. Bez njih, bezbroj koprena nerazumljivosti stajalo bi između nas i sveta, a linija između jave i snova bila bi neprelazna ili teško prohodna, nejasna i nerazumljiva. U Talmudu, možda baš zbog toga, piše da je neprotumačeni san kao nepročitano pismo. Umetnici, dakle, pogotovo likovni umetnici, koji nisu sputani rečima, omogućavaju nam da pročitamo pisma koja bi ostala nagomilana u teško dostupnim odajama naše svesti. Oni slikaju svoje snove, a njihove slike, kao kakvi prozori, otvaraju prolaze kroz koje ulazimo u sebe i otkrivamo pravo lice sveta. Mi smo svet, svet je san, san je slika, slika smo mi. Krug je zatvoren. Ostaje nam još samo da stanemo ispred slika i da počnemo da sanjamo.

David Albahari,
u predgovoru kataloga za izložbu radova zemunske likovne kolonije "Široka staza"

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

REDAKCIJA

Akuzativ

AkuzatiV - Online magazin

Back to top