Odjednom ustaša

Odjednom sam ustaša. Četvrti razred osnovne škole I.L.Ribara u malom pitomom selu na jugu Bačke, sjedim u učionici, početak je 1991. godine. Iz nekog razloga izjašnjavamo se o nacionalnosti tako što se ustanemo i kažemo šta smo. Ustajem i govorim: "Jugoslaven" - samo je falila "Hej Slaveni" u pozadini, suza na oku, srednje jak vjetar i zastava na jarbolu da to bude najmonumentalniji trenutak moga života.

Tako su mi rekli kod kuće, da se ne talasa reci Jugosloven, pritaji se, bilo je to svojevrsno ne zauzimanje strane u sranju koje se naveliko zahuktavalo.

"Ne, on je ustaša" - dobacuje dječak, kolega iz razreda koji se preziva (tragikomično) Schneider, ostali se naravno hihoću, eto kako se sudbina poigra, dočekao sam da me potomak okupatora u mojoj zemlji proziva za kvinslinga.

Bilo je i takvih, Njemaca, Slovaka, Mađara, Hrvata koji su se silno trudili poduprijeti probuđeni nacionalni duh Srba, tako što su prstom upirali u druge ne bi li dokazali vlastitu lojalnost. Za primjer valja navesti kako je Z.Š. bio predsjednik seoskog SPS-a, a inače je porijeklom iz zapadne Hercegovine kao i mnogi Hrvati u selu.

Nedugo nakon toga gledamo film u školskoj kuhinji, ratno razbucavanje kvinsliga od strane Bate Živojinovića, scena pokazuje kolonu ustaša, sada već njih nekolicina viče:

"Evo tvojih! Ovo su Mišini!" - i tako te truć-srać doskočice na koje bi im sada sa smješkom pokazao srednji prst.

Nisam plakao, nije mi ni drago bilo, tražiš kod kuće odgovore, premda suvislog odgovora nema, mnogi su se u to vrijeme etiketiranjem i upiranjem prstom željeli distancirati od mog oca koji je aktivno sudjelovao u organizaciji i radu DSHV-a, za one koji ne znaju "Demokratski Savez Hrvata iz Vojvodine". 

To je bio jedan od glavnih razloga raznih oblika šikaniranja od strane ne-Srba koji su silno u to vrijeme proklinjali sudbinu što iz Lazarevih mošnji nisu potekli.

A Srbi? Srbi su otkrili "veru" te bili opijeni likom i djelom Slobodana Miloševića, ne svi (čast iznimkama) istim intenzitetom, ali uglavnom svi su odobravali svaku njegovu riječ, misao, djelo. 

Oni opijeniji i ratoborniji mahom su bili kolonisti, te su u to doba počeli prakticirati neke zaostale i pomalo zaboravljene navade sa rodnog Ozrena, kao što je uriniranje u crkvi, opijanje, razbijanje, busanje, zastrašivanje, ne rijetko pod duhovnim pokroviteljstvom popa Jovice kojem je šank zamijenio oltar.

 U svom tom sumraku ljudskog uma, recimo postoji primjer u kojem je susjed Srbin spriječio da se provali u kuću susjeda Hrvata, ili primjer čovjeka koji je mojoj obitelji pružio ruku u trenutku dok mu se žena truckala autobusom na putu prema tkz. "RSK" gdje je išla glasati.

Možda iz tog razloga unatoč svemu nikada nisam imao crno-bijelu sliku svijeta oko sebe, volim vjerovati da su takve iznimke među ljudima neko pravilo koje barem malo stane nasuprot bestijalnosti i sveopćeg ludila, tek toliko da ne potone svaka nada u ljudskost.

Nego da se vratimo na ustaše. Palanka ima neke svoje zakonitosti, palanka ima "opinion makere" baš kao i metropola, oni su tu ulogu zauzeli mahom silom i agresivnim nametanjem vlastitih primitivnih shvaćanja svijeta oko sebe, ti "opinion makeri" sa nevjericom gledaju kako se netko usuđuje osnivati stranku Hrvata u jeku buđenja Srpstva na svetom srpskom tlu Vojvodini.

Prefiks "demokratska" naravno palanačkim momcima i curama ne znači ništa, dakle izbor je bio šutjeti i upirati prstom u druge, pristati na mobilizaciju sa nadom da će Vojvode prepoznati lojalnost ili pokušati učiniti nešto po pitanju vlastitog statusa i pozicije. Ovo drugo je naravno vodilo u izolaciju i etiketiranje te neminovno ustaštvo.

Do koje mjere je to išlo dovoljno govori činjenica da su ljudi prelazili na drugu stranu ulice kada bi stari prolazio, priču o "ustaškoj kravi" sam već pričao, prijetnje, zastrašivanja, okretanje glave, jebote ljudi pomahnitaju, moja obitelj je postala nešto nakaradno, zlo i nenormalno a zapravo situacija je bila sasvim obrnuta, okolina je postala takva.Čitava ta scena iz horora je cijelo vrijeme stajala na daskama Balkana iza zavjese "bratstva i jedinstva", čim se zastor spustio horor je krenuo. 

Taj fenomen će me mučiti do kraja života, ta preobrazba koja u jednom jedinom trenutku zamijeni sve dotadašnje osjećaje, prijateljstva, kumstva, sve uspomene za šaku jada, bijede, mržnje među običnim priprostim ljudima.

Sve ovo što pričam spada u kategoriju sjećanja iz mog mikrokozmosa za koja glavom, obrazom, imenom i prezimenom tvrdim da su autentična i onakva kakvima sam ih ja tada percipirao. 

Ne pišem ih da zavadim a bogami niti da odgovorim na ono famozno "ko' nas bre zavadi?", ja nisam "zavađen" niti se itko iz moje obitelji ogriješio o kakav zakon, sistem luđački, nakaradni, huškački, nacionalistički se ogriješio o nas, a oni, mnoge moje nekadašnje "komšije" neka se zapitaju zašto i u ime čega su taj sistem po ramenu potapšali, na koncu većeg zla je njima nego meni donio.

 

Mihael PINTER

Zagreb

AkuzatiV - Online magazin

Back to top