Građanski otpor - uvijek i svuda (Plaidoyer za zvonik)

Novinar Slobodne Evrope iz Zagreba i autor knjige ,,Od liberalnog do autoritarnog: Filozofija politike Julija Makanca", Enis Zebić, za AKUZATIV, o lokalnom građanskom otporu u Hrvatskoj, o borbi za Varšavsku ulicu u Zagrebu, Srđ u Dubrovniku...                                               

Lokalne točke otpora svojevrsni su inkubatori i/ili katalizatori svijesti da se  nešto može učiniti,  da građani nisu bespomoćni, i da nisu hrpa izgubljenih budala kojima manipuliraju otuđena politika i mediji

Šta je kampanilizam?  

Kampanilizam je široko prihvaćen kao pejorativni termin za skučeni i isključivi svjetonazor brahijalno suprotstavljen svakom širem i/ili  drugačijem i/ili  univerzalnom poimanju zbilje i čovjeka u njoj.  Ovaj je fenomen prvi puta prepoznat  i opisan na Mediteranu, ali  je sada uvelike globalno prisutan. U tom kontekstu nije važno je li taj  naziv došao otuda da se ono što se vidi sa vrha kampanele - zvonika  ili gradskog tornja  - doživljava kao cijeli svijet, ili pak da se odnos prema ostatku svijeta izvan lokalne zajednice odvija po obrascu 'naš je gradski toranj ljepši i veći od vašega'.

Ovako definiranje prema ljepoti i veličini tornja prisutnije je primjerice u talijanskoj tradiciji, dok kod nas čak i običan svijet koristi  paradigmu pogleda sa zvonika,  kako se dade zaključiti iz nedavne antropološke studije o hvarskom kampanelizmu gdje šezdesetgodišnjak iz Starog Grada kaže  - citiramo – „sve što vrijedi ja mogu doseć sa pogledom sa svog zvonika, a ono što ne mogu doseć pogledom sa svog zvonika, to ne vrijedi, to je taj kampanelizam, kampanel znači zvonik na talijanskom” (Ana Perinić Lewis: „Hvarski kampanilizam – stereotipi i podrugljivi etnici otoka Hvara.“ Studia ethnologica Croatica, , vol. 23, str. 215-237., Zagreb, 2011.). Isti izvor kaže kako bi srodan bio pojam l'esprit de clocher nastao na francuskom jugu. Na istom hvarskom tragu, Slobodan Prosperov Novak pak,  kada govori o jednom kampanilističkom tekstu Šime Ljubića otprije 150 godina, spominje  „međusobnu  stoljetnu zavisi i besmislenu suprotstavljenost“ hvarskih gradova, a kampanilizam definira kao „bolesni i patetični odnos prema zavičaju“ i kao „parohijalno uzdizanje svojeg mjesta nad sva druga naselja i gradove, iskazivanje apsolutne ljubavi zavičaju koja se identificira s onim prostorom do kojega dopire zvuk zvona s vlastitog zvonika“ (Slobodan P. Novak: „Kada zvonik zakloni pogled“, Jutarnji list, Zagreb, 13.10. 2007, http://www.jutarnji.hr/kad-zvonik-zakloni-pogled/272155/, pristupljeno 20.1.2012; tiskana inačica:  NOVAK, S. P. : “Granice Ljubićevog kampanilizma”. U Zbornik o Šimi Ljubiću, ur. Tihomil Maštrović. Hrvatski studiji, Zagreb 2009, str. 429 – 438.). Dakle – vrlo, vrlo negativni atributi.

No, kako god bilo, želio bih da se ovo razumije kao prijedlog za rehabilitaciju kampanilizma.

Tri su grupe argumenata:

Prvo – ograničenost, isključivost i negativan odnos prema Drugom nisu (više) odlike samo kampanilizma, dapače. 

Ako se razmišlja o nasilju i represiji  u ime kampanilizma – snaga lokalnog moćnika ili lokalne „tihe većine“ - je u modernom/postmodernom svijetu bitno ograničena,  a pogotovo – u vrijeme moderne komunikacije – onaj tko se suprotstavlja lokalnim bossovima nije više parija, ridikul ili bespomoćni pojedinac, nego bez previše truda može izići u širu – nacionalnu, regionalnu, pa i globalnu javnost, izložiti svoj problem, steći saveznike...

Drugo – kampanilizam je svjetonazor u čije se ime – za razliku od mnogih drugih izama - nije nikada masovno ubijalo niti zatvaralo u logore. Sigurno se tuklo, ranjavalo, sigurno i ubijalo – ali ograničeno i u vremenu i u prostoru i u broju žrtava. 

Treći - i po mom sudu najznačajniji - argument jest da je ono što se vidi sa vrha zvonika (tornja, brežuljka)  – zavičaj. 

Kampanilizam i zavičaj

Zavičaj – to je ono što se vidi sa zvonika. To je tvoje brdo, tvoji jablanovi tamo pored potoka, tvoja i samo tvoja crta obzorja. Zavičaj – to je ona neposredovano topla i ljudska kategorija. Domovini, naciji ili klasi treba priča, ili bar neki inicijalni impuls da te ponese, zanese i zavede. Zavičaju ne treba. On je tu sam od sebe i sam za sebe. 

Zavičaj je ono što manjka kada ga nema. Otprilike kao uhodan ljubavni odnos – okrenut ćete se za nekom dobrom stražnjicom, uživat ćete u kavi sa nekom ženom koji jedva poznajete, ali – ako se nešto desi osobi s kojom ste već eonima, osjetit ćete to kao vlastiti fizički nedostatak. Tako je sa zavičajem – zato je u vrijeme Domovinskog rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu toliko prognanika starije dobi naočigled kopnilo kada su ih vatrom i željezom otjerali iz njihovih kuća. Mladi su u progonstvu prvo bili zbunjeni, zatim bijesni i ogorčeni, a onda su se počeli prilagođavati i nastavljati vlastite živote. Starijima je njihov zavičaj previše manjkao, a da bi se mogli do kraja ukorijeniti u novoj sredini.  Ono malo korijena što su uspjeli iščupati i ponijeti sa sobom sušilo se i s vremenom potpuno usahnulo, i ti ljudi sa njima. 

Mi smo unazad dvadeset godina propustili problematizirati pojam zavičaja, iako su nam  iskorijenjeni  ljudi kopnili pred očima. Nijemci su iskoristili svoju zlu sreću nakon Drugog svjetskog rata, kada je u Njemačku stiglo oko 12 milijuna izbjeglica iz Istočne i Jugoistočne Europe, a procjena je da  ih je oko 2 milijuna nastradalo  pri bijegu evakuaciji i protjerivanju, i iz te nesreće izvukli neke pouke i zaključke. Iako Jugoslavija nije bila među državama kojima je postdamski dogovor legalizirao protjerivanje Nijemaca (Poljska, Čehoslovačka, Mađarska), to se kod nas radilo „u duhu Postdama“, sve do toga da se koncem ljeta 1947. godine pokušalo nagovoriti Sovjete da prime preostalih 110.000 jugoslavenskih Nijemaca u „svoju“ okupacijsku zonu u Njemačkoj, što su Sovjeti odbili.  Dakle, u situaciji porušene i okupirane zemlje sa 12 milijuna izbjeglica, na velikom skupuu Stuttgartu 5. kolovoza 1950., proglašena je Povelja prognanih iz zavičaja (Charta der Heimatvertriebenen), koju su potpisali predstavnici tridesetak  prognaničkih udruga i saveza Nijemaca europskoga Istoka i Jugoistoka. Naglašavajući kako se odriču svake osvete i odmazde i zalažući se za ujedinjenu Europu u kojoj će svi narodi živjeti bez straha i nasilja,  u trećoj točki  Povelje oni ističu: „Mi smo izgubili svoj zavičaj. Bezzavičajci su tuđinci na zemlji. Bog je svim ljudima odredio zavičaj. Ljudi koji su silom odvojeni od svog zavičaja duhovno su ubijeni. Mi smo dopali ove sudbine i preživjeli je. Stoga se osjećamo pozvani tražiti da se pravo na zavičaj, kao jedno od Boga darivanih osnovnih ljudskih prava, svima prizna i ostvaruje“ (R. Mühlfenzl (Hrsg.), Geflohen und vertrieben. Augenzeugenberichten, Königstein/Ts., 1981, 252-253, prema V. Geiger, str. 359 – 360.).

Njemačka znanstvenica Leni Perenčević vrlo je snažno – govoreći o sudbini bosanskih Nijemaca u Njemačkoj nakon 1945. godine – pokazala kako ta povelja uspijeva organski povezati dva  pojma sa raznih razina – zavičaj i identitet ( Leni Perenčević, 'Pravo na zavičaj' – identitet bosanskih Nijemaca u poslijeratnoj Njemačkoj, u zborniku radova  Identitet Bosne i Hercegovine kroz historiju, sv. 2, Institut za istoriju u Sarajevu, Sarajevo 2011, str. 155 – 182.).

Na kraju, ali nikako i najmanje važno - zavičaj je komuna, dovoljno malena  da je globalni kapital ne može valjano obuhvatiti svojim prljavim šapama. Naime, argumenti  u ovoj ili onoj kampanji krupnog kapitala na lokalnoj su razini brzo i lako provjerljivi, lokalna javnost dovoljno je malena da se efikasno može dati kontraargumente, razotkriti manipulaciju i ukazati gdje se laže.  Malo može biti moćno, ako osvijesti svoje sposobnosti – u to sam duboko uvjeren. 

Kampanilizam kao lokalni otpor modernizacijskim  procesima 

Međutim, meritum kampanilizma je  - kada isključimo folklor, lokalne trucove, dišpete i inate i konflikte koji su  rezultat sindroma „pokvarenog telefona“, kao i fenomen zavičaja koji može, ali i ne mora biti razumljen u ovom kontekstu - taj da je kampanilizam  prvenstveno lokalni otpor modernizacijskim procesima. On obično među svojim premisama ili pretpostavkama ima utemeljenje na komunalnoj  ili municipalnoj tradiciji. Pripadnost lokalnoj zajednici i naglašavanje njezinog identiteta, specifičnosti, različitosti i – samo se po sebi razumije  - inzistiranje da je ona bolja nego druge, svojevrstan je štit i obrana prema modernizacijskim procesima koje pripadnici te zajednice doživljavaju kao neku stranu višu silu protiv koje su bespomoćni i nezaštićeni. Međutim, mislim da je najbitnije za njegovo konstituiranje što on nastaje kada u konkretnoj situaciji izostaje 'en bloc' lijevi ili desni odgovor na modernizacijske procese - odgovor koji „pokriva“ znatan ili kompletan prostor neke političke zajednice. Primjerice – ako npr. nema sindikalnog organiziranja u situaciji intenzivne i brahijalne industrijalizacije ili ako npr. Katolička crkva 'en bloc' ne ustane protiv  modernizacijskih procesa poput zamjene crkvenog braka građanskim, razdvajanja vjeronauka od sekularnog obrazovanja, protiv zemljišne reforme i slično. Dodatno, kampanilizam se zbiva kada je iz lokalnih razloga modernizacijski pritisak snažniji nego drugdje, ili je pak – opet iz lokalnih razloga – otpor modernizacijskom procesu snažniji nego drugdje, dakle događaju se svojevrsne 'mikro-vandeje'. Ovakvo definiranje kampanilizma – u odnosu na modernizacijske procese – otvara perspektivu razmijevanja njegove geneze, ovisno o razvoju cjeline društva. 

Na dva slučaja nastojat ćemo pokazati kako kampanilizam, kojeg smo – podsjetimo – definirali kao  lokalni otpor modernizacijskim procesima, u naše vrijeme - kada se u ime progresa i modernizacijskih procesa prečesto podvaljuje predatorske i devastirajuće projekte – gubi svoj negativni predznak i postaje dometima, a često i rezultatima  ograničen, ali pozitivan fenomen. A pojavljuje se onda kada sustav nema odgovor na takve projekte loše modernizacije – bilo da ih ne prepoznaje kao takve, bilo da je i sam korumpiran i uvučen u podjelu profita, bilo da zagovara tezu kako je svaka modernizacija dobra, pa i ona koja gazi preko očuvanja okoliša, gazi preko javnog interesa i javnog dobra, gazi preko kvalitete života zajednice. 

A zašto ovim akcijama građanskog otpora dati ipak atribut kampanilizma? Tri su glavna argumenta: prvo – otpor modernizaciji, odnosno u ovom slučaju pervertiranoj modernizaciji ili pseudomodernizaciji, kao i kod klasičnog kampanilizma; drugo -  lokalni karakter otpora i treće – eros, strast, ono rumenilo u obrazima  s kojim se taj otpor pruža. 

Prvi case-study – Neretva, u kojem se pokazuje  da je kampanilizam fenomen koji se uvelike transformira u skladu s promjenama društvenog konteksta

Famozna Lenjinova definicija socijalizma  - „elektrifikacija plus sovjeti“ nije nimalo bezazlena. Modernizacija je bila imperativ sovjetskog, pa za njim i ostalih  socijalističkih društava. I u  jugoslavenskom društvu bilo je otpora modernizaciji. Ti su  otpori bili i na mikro, i na makro razini, a izdvojit ćemo jedan specifičan  slučaj lokalnog otpora modernizacijskom procesu u opuzenskom kraju u dolini Neretve u drugoj polovici šezdesetih godina prošlog stoljeća, jer se – po našem sudu – radilo o transformaciji tradicionalnog kampanilizma, odnosno o sukobu unutar vladajuće nomenklature gdje je lokalni otpor modernizacijskom procesu dobio potporu lokalnih eksponenata jedne frakcije unutar nomenklature nasuprot drugoj frakciji koja je zagovarala modernizacijski projekt. Taj nam je slučaj važan jer među ostalim pokazuje  kako novo vrijeme i novi socijalni kontekst restrukturiraju fenomen kampanilizma, ali on i dalje ostaje prepoznatljiv. O čemu se radi?  Zahvaljujući angažmanu  umirovljenog admirala Stanka Parmaća,  jugoslavenska država sklapa početkom šezdesetih godina sa UN-ovom agencijom za hranu i poljoprivredu FAO ugovor o projektiranju i izgradnji melioracijskog sustava rijeke Neretve, u čijem je donjem toku veliko područje bilo močvarno i prepuno podzemnih voda. Ugovor je bio težak 13 milijardi tadašnjih dinara, od čega FAO snosi 60 posto, a 40 posto država.  Izgrađeni su nasipi duž Male i Velike Neretve, sustav u Opuzenu i na Ušću, mreža drenova, kanala i crpnih stanica za  odvod podzemnih voda. Umjesto pasivnog kraja sa puno gastarbajtera, od početka sedamdesetih kreće prosperitet koji se – nakon stagnacije i devastacije sustava devedesetih - sada nastavlja. Mandarine (i dalje pretežnim dijelom iz Neretve!) su jedino voće koje  Hrvatska ne uvozi i među rijetkim voćem što ga izvozimo.

Međutim, ovaj veliki modernizacijski projekt nije prošao bez otpora. Jedan lokalni moćnik, posljednjih godina medijski poznat kao 'barba Luka' bacao je klipove pod noge kada god je mogao - „poticao je seljake na bunu puštajući među njih glasine da će se – kada se rijeka zatvori u brane – voda usmrdjeti te da krave neće imati što piti, da će u njoj krepati žabe i slično“ (Živko Gatin, „Kada volovi dođu na svoje“, Slobodna Dalmacija, Split, 20.09.2003, str. 23). Barba Luka uspio je pobuniti seljake, pa su „seljaci u grupama fizički napadali  radnike kombinata nastojeći spriječiti izgradnju kanala i nasipa.(...) Vrhunac toga zbio se 1967. godine kada se gradila brana u Opuzenu te kada su seljaci u velikom broju došli rušiti pješčane zagate iza kojih se odvijala izgradnja. Njima je pošlo za rukom srušiti zagat, kroz koji je provalila voda iz rijeke i odnijela sve što je do tada bilo izgrađeno“ (Ibid).

Počinjena šteta bila je pola milijarde tadašnjih dinara, dakle par posto ukupne investicije!  Spomenuti Parmać  tada je tužio državu, preciznije Socijalističku republiku Hrvatsku, jer su lokalne vlasti iz Metkovića poticale seljake i – dapače – kada su krenuli u rušenje zagata – poslali su odred milicije (!!!) da ih štiti od radnika kombinata koji su ih pokušali spriječiti da naprave toliku štetu! Koji je bio barba Lukin motiv? Je li sve bilo zbog toga  što on nije bio 'prva violina' u tom projektu? Je li njegov motiv bio u tome što jednostavno  nije prepoznao  ogroman modernizacijski kapacitet projekta melioracije Neretve? Je li posrijedi bio frakcijski obračun unutar nomenklature (Parmać je iz JNA otišao u mirovinu nakon žestokog sukoba sa tada očito mnogo moćnijim admiralom Brankom Mamulom)? Je li taj sukob bio tipičan rezultat samoupravno/birokratsko/jednostranačke prirode aparata? Vjerujem da će dalje bavljenje ovom temom dati odgovore na ta pitanja. 

Drugi case-study -  Srđ ili kako nastupaju investitori i kako ne biraju sredstva u obračunu s lokalnim otporom.

Osam dubrovačkih nevladinih udruga udruženih u inicijativu „Srđ je naš“ usprotivilo se projektu izgradnje golf-terena na Srđu. Projekt  je bio težak 1,2 milijarde  eura (kada se pred 10 godina prvi puta predstavilo projekt, vrijednost mu je bila 90 milijuna eura, 2010. godine  narasla je deseterostruko – na 900 milijuna eura, ali se „kolač“ i dalje povećava, kako bi se lokalnu vlast i potencijalne lokalne kontraktore primamilo što većim dijelovima „kolača“ koji bi njima mogli pripasti, (jer – što je veći „kolač“, veći je i njima potencijalno pripadajući dio) i plan je bio  – na 350 hektara jeftino kupljenog poljoprivrednog zemljišta koje se preko – na sreću povučenog – Zakona o golfu planiralo prenamijeniti u građevinsko izgraditi uz golf-terene i niz hotela, 269 vila, 408 apatmana... Projekt je iniciran u vrijeme gradonačelnikovanja Dubravke Šuice iz HDZ-a, a kada je Andro Vlahušić iz Hrvatske narodne stranke – liberalnih demokrata krenuo u izbornu kampanju pred izravne izbore za gradonačelnika, obećao je referendum o toj inicijativi. Kada je osvojio vlast,  zaboravio je na svoje obećanje. Čovjek koji stoji iza projekta je izraelski poduzetnik Aaron Frenkel, za kojim se vuku korupcionaški repovi od Izraela preko Indije, Poljske, Rusije i Rumunjske do Turske i Azerbejdžana. Iako se bavi prodajom  izraelskog oružja, odbija da ga se zove trgovcem oružjem.  Kada su novinari portala index.hr željeli pisati o Frenkelu, njegov hrvatski odvjetnik zaprijetio je tužbom, a kada su novinari u dogovoru s odvjetnikom precizirali pitanja, čini se da nije bilo odgovora, jer nastavka priče o Frenkelu na index.hr – u nema. Nevladine udruge upozoravale su da se „iza projekta terena za golf skriva najgori primjer apartmanizacije na hrvatskoj obali“, a da se „privatni interes investitora i njihova želja da na prodaji nekretnina na Srđu zarade nekoliko milijardi kuna predstavlja kao javni interes“. Argumenti investitora, koje zastupa jedna od najskupljih PR agencija u Hrvatskoj, su kako će projekt dubrovačkom turizmu donijeti famoznu dodanu vrijednost (add-value), kako golferi troše više nego drugi turisti, kako će se zaposliti trećinu od sada 3000 nezaposlenih Dubrovčana, kako će se angažirati domaća građevinska operativa koja sada zbog nedostatka investicija stoji, kako je „protivljenje projektu posljedica straha od promjena, ali i ntipoduzetničke klime u kojoj se svi koji nešto žele raditi u startu smatraju lopovima“, itd. Na kraju su se na Srđu pojavili i sprejem našarani kukasti križevi, što su investitori protumačili kao otkrivanje prave prirode otpora ovoj vrijednoj investiciji, naime da se ne radi o otporu nezakonju, devastaciji i uzurpiranju javnog interesa, nego o najcrnjem rasizmu i antisemitizmu jer je investitor Židov! Duboko svjestan ozbiljnosti ovog što ću reći, dopuštam mogućnost da su kukaste križeve po Srđu crtali ljudi bliski investitoru, kako bi na taj način „pomogli“ njegovoj stvari i ocrnili njegove protivnike. 

Mediji su tvrdili da je Frenkel bio dobar sa  bivšom HDZ-ovom dubrovačkom gradonačelicom Šuicom, tvrdili su i da se sastajao sa bivšim premijerom Sanaderom, Frenkel je od 2007. godine hrvatski počasni konzul u Jeruzalemu, u dva navrata službeno se u širem sastavu susreo i sa aktualnim predsjednikom Josipovićem... 

Što rade nevladine udruge? Suprotstavljaju se se ovom projektu s argumentima što smo ih naveli. Njih se pak optužuje da se protive zapošljavanju, razvoju, profitu, da su zatucani i ograničeni, da se zbog nekih svojih malicioznih  mušica u glavi protive projektu koji će donijeti dobro i investitoru, i golferima, i Dubrovčanima. Oni se protive vrijednostima koje su na ustima svakoj vlasti u nas – i na državnoj i na lokalnoj razini. Državna je vlast daleko – osim kada večera  s investitorom – a lokalna je vlast, odnosno gradonačelnik Vlahušić nakon dobijenih izbora povukla obećanu pomoć.  I – što će drugo nego sami pokušati zaštititi brdo iznad vlastitog grada? Organizirali su i referendum koji je lokalna vlast sabotirala određivanjem izuzetno demotivirajućeg datuma održavanja (između europskih i lokalnih izbora), a kada referendum nije uspio jer nije izišlo dovoljno građana – dio aktivista izići će sa nezavisnom listom na lokalne izbore. Zvuči vrlo kampanilistički, zar ne? 

Treći case-study - zagrebačka Varšavska ulica ili kako se građani odupiru devastaciji javnog prostora koja se dešava uz svesrdnu pomoć korumpirane lokalne vlasti

Poduzetnik Tomo Horvatinčić izgradio je od 2009. do 2011. godine u najužem središtu Zagreba, na Trgu Petra Preradovića kojeg Zagrepčani zbog kioska u kojima se prodaje cvijeće zovu  „Cvjetni trg“, stambeno-poslovni blok „Cvjetni“. Od početka pa do završetka izgradnje  projekt su pratili prosvjedi nevladinih udruga „Zelena akcija“ i „Pravo na grad“. Koje su njihove zamjerke? „Projekt, osim što devastira prostor i kulturnu baštinu, pokazuje i da je izravno povezan s devastacijama institucija i pravne države. To nije razvoj, nego otimačina hrvatskog prostora i kulturnih dobara,“ kažu u „Pravu na grad.“ Govori se o javnom interesu, a njega u tom projektu „nema ni u tragovima“, ocijenila je primjerice zastupnica Zelenih u Gradskoj skupštini Zagreba Vera Šimek Petrinjak, koja je upozorila i da Grad „skandaloznim ugovorom“ sufinancira privatni projekt infrastrukture u Horvatinčićevom kompleksu i izgradnju rampe u Hovatinčićevu privatnu garažu. Povjesničarka umjetnosti Snješka Knežević  upozorila je da će se pogrešnom lokacijom i predimenzioniranom strukturom Horvatinčićevog šoping-centra poništiti identitet zagrebačkog Cvjetnog trga. Odnosno, kako je kazala, „tim projektom dobit će se trg u funkciji novoga komercijalnog objekta" (Izvještaj sa zajedničke konferencije za novinstvo održane u Zagrebu 12. kolovoza 2009. godine, prema http://www.nacional.hr/clanak/64671/pravo-na-grad-i-zelena-akcija-protiv-projekta-cvjetni-prolaz). Nevladine udruge nastavljaju otpor protiv – po njihovoj ocjeni – najštetnijeg dijela projekta: uzimanja dijela pješačke zone u Varšavskoj ulici za izgradnju ulaza u privatnu Horvatinčićevu naplatnu podzemnu garažu.  Prosvjedovalo se, dežuralo se dan i noć, pokušalo se spriječiti kamione – bez uspjeha. Nakon prosvjeda „Ne damo Varšavsku“ na kojem se okupilo preko 100 ljudi policija u pola četiri ujutro 11. veljače 2010. intervenirala  policija i „uporabom tjelesne snage“ uhitila dvadesetitroje prosvjednika koji nisu pružali otpor.  

Odmah isto veče Horvatinčić dobija obilato mjesta u programu javne televizije gdje među ostalim kaže kako bi se „svugdje u svijetu takav projekt podržao, ali da reakcije na taj projekt govore o antipoduzetničkoj klimi u Hrvatskoj,“ i postavlja pitanje  - gdje se ta antipoduzetnička klima kuha? Osobno, meni je najdraže njegovo retoričko pitanje – a tko će (od stranaca) doći investirati u Hrvatsku kada se osporava i onemogućuje jednog domaćeg investitora - Hrvata?!

Pravu prirodu ovog prosvjeda koji je branio lokalne vrijednosti od devastacije u ime aktualnih ikona napretka – poduzetničke klime i investicija prepoznao je hrvatski političar i prigodni teoretičar,  zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. On je također istog dana održao konferenciju za novinare i potvrdio kako je Horvatinčićev projekt od javnog interesa, a o prosvjednicima je rekao: „Oni koji žele živjeti u srednjem vijeku u Zagrebu i skrnaviti poduzetnički duh grada, ja im ne mogu pomoći, oni su zarobljenici prošlosti“ (Milan Bandić autor je predgovora hrvatskom prijevodu knjige Tonyja Blaira Treći put : nova politika za novo stoljeće, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2000.)

Bandić je prepoznao da su njegovi protivnici kampanilisti, ali modernizacija kojoj se suprotstavljaju više nije u općem interesu, već nauštrb općeg interesa, a na korist privatnog. I – kako nema općeg otpora takvoj pseudomodernizaciji, kako državne vlasti okreći glavu na drugu stranu, a lokalne vlasti su u sprezi sa beskrupuloznim tajkunom – nema mu se tko suprotstaviti nego oni sami. I oni to čine.  Pa, kako to što se pokušava prikazati modernizacijskim procesom nema više pozitivan predznak, već negativni, tako i kampanilizam njihovih protivnika gubi nekadašnji negativni predznak i dobija pozitivni. Tako je  taj novi kampanilizam ograničen, lokalan, obično manje ili više neuspješan, možda donkihotski ali – pozitivan. 

Mogući zaključak

Naivno je željeti da se struktura društva u kojem živimo formira od temelja prema vrhu, dakle po nekom grassroots načelu. Naivno, ali – smije se željeti. Ovakve lokalne točke otpora svojevrsni su inkubatori i/ili katalizatori svijesti da se  nešto može učiniti, da građani nisu bespomoćni, i da nisu hrpa izgubljenih budala kojima manipuliraju otuđena politika i mediji.  

Ovi prosvjedi poruka su postojećoj stranačkoj strukturi da njihovi sudionici nisu mogli svoje interese niti artikulirati, niti promovirati niti zaštititi unutar koje od etabliranih stranaka, koje se – čini se, a i primjer Srđa to potvrđuje – za ovakve probleme interesiraju – do izbora! I prosvjedi su mjesto na kojem se njihovi sudionici artikuliraju kao građani, jer to unutar postojeće strukture  - sa svojim stavovima i vrijednostima  - nisu mogli. 

Jesu li ovi i slični prosvjedi nukleus stvaranja jednog širokog pokreta nezadovoljnika koji odbijaju  ponuđenu stranačku i društvenu infrastrukturu kao medij za svoju političku, građansku i ljudsku realizaciju? Nešto nalik onome o čemu su sanjali ruski dekabristi sa njihovim sloganom „Iz iskre će nastati plamen“ (a čiji je vrlo dobar učenik bio Lenjin!)? Za sada to nije vjerojatno, niti je za očekivati da će se tako nešto – ako se i dogodi -  dogoditi mehaničkim gomilanjem lokalnih nezadovoljstava. Hrvatska iskustva širih (nacionalnih) povezivanja lokalnih i regionalnih političkih inicijativa do sada se još nisu pokazala uspješnima – ti pokušaji ne samo da nisu rezultirali nekim dodatnim (sinergijskim!) efektom, nego obično nisu dosegli niti rezultate na razini mehaničkog zbroja lokalno iskazanih potpora. Pomak se zbiva (za sada!) samo u glavama, ali nije nemoguće da se  - na bazi tako stečenog političko-intelektualnog kapitala - srednjeročno  desi neki „trigger“ koji će ubrzati umreživanje lokalnih inicijativa i moguće formiranje nekih koordinacijskih tijela.

Kako god bilo, u ova dva opisana slučaja lokalnog otpora (Srđ i Cvjetni trg) akteri nisu bili samo mladi, pa bi ih bilo netočno apsolvirati kao mladenački bunt. Mladih je bilo najviše, ali bile su zastupljene sve generacije, od srednješkolki i srednješkolaca do umirovljenica i umirovljenika. To su bili ljudi koji su željeli, ali i uspjeli nešto učiniti. Nasuprot kapitalu, nasuprot  PR ekspertima i njihovom podmetanjima, nasuprot lokalnoj politici i njezinoj  policiji.  To obećava. 

REDAKCIJA

Akuzativ

AkuzatiV - Online magazin

Back to top