Vreme je da pobesniš

Berina Hamidović, rođena 17.03.2013. u BiH, je prva žena astronaut sa prostora bivše Jugoslavije. Još kao malo dete pokazala je izuzetno interesovanje za letenje, zvezde i kosmos. Po priči njenog oca, još pre nego što je mogla da stoji sama uspravno na dve noge, mala Berina je, teturajući se po podu, držala podignutu glavu ka nebu i prstima upirala u oblake, oblake koje je posle crtala na papiru. Dok su druga deca u vrtiću crtala mame i tate, mala Berina je crtala nebo, sunce i zvezde. Nakon završene osnovne i srednje škole u Sarajevu, Berina je postala stipendista vlade BiH na prestižnom Američkom univerzitetu MiT gde je završila matematički smer da bi se ubrzo nakon toga zaposlila u NASA. U NASA je bila jedan od vodećih projekt menadžera gde je aktivno radila na projektu slanja ljudske posade na Mars i ta misija se konačno i odigrala, sada već davne 2042. godine. Njena inovativna rešenja i pristup poslu su je izbacili u prvi plan i nakon dobijanja Američkog državljanstva uspela je da se priključi programu za slanje novih istraživača na međunarodnu svemirsku stanicu. Tog jula meseca 2044. godine, Berina Hamidović je postala i zvanično prva žena astronaut sa prostora bivše Jugoslavije nakon lansiranja u svemir gde je provela narednih 90 dana, kao član posade međunarodne svemirske stanice.

STOP.

Ovu biografiju nećete čitati jer je Berina Hamidović mrtva. Berina je preminula 13.06.2013. godine a gore napisana biografija ostaje samo jedna od x verovatnoća koja će ostati neostvariva u ovom životu punom gorčine i nepravde. Neki kažu da je preminula zbog bolesti. Drugi će reći zbog administracije. Treći će reći da ništa nije moglo da se uradi dok će četvrti pognute glave samo sedeti i u bradu ispuštati ‘strašno.’ Tu su naravno i ti neki peti koji slegnu ramenima i nastave dalje da vode neke svoje bitke i koje realno boli kurac za svet oko njih.

A ja sedim, lupam rukom o sto i duša me boli od nerviranja i bola. Jebote, stvarno ne znam kada smo to tačno prestali biti ljudi.

A onda se dohvatim knjige istorije pa kako listam poglavlja od kamenog doba, preko stare Grčke i Rima, Persijskog carstva, uspona i pada Kine, starog Japana, Mongolske invazije, Srednjeg veka, kolonizacije, industrijskog doba, Američke revolucije, svrgavanje apsolutnih monarhija, prvog pa i drugog svetskog rata, hladnog rata, globalnog terorizma, globalizacije, bivše Jugoslavije, tako polako počinjem da shvatam da mi ljudi zapravo nikad i nismo bili.

Mi smo ljudi u kavezu u kom smo postali životinje. Berina je samo još jedna žrtva. Bilo je puno Berina, ima ih puno a biće ih jos više. Zbog neke papirologije, zbog nekog straha od kršenja ‘zakona’ zbog xy razloga, tom detetu neko nije mogao da pruži osnovno pravo na život, osnovnu negu i osnovnu brigu a to je nešto što uštogljeni kvazi intelektualci i političari koji nam sede u vladama i kroje iste te zakone propagiraju na sva zvona kao OSNOVNA PRAVA LJUDI U CIVILIZOVANOM SVETU.

Nema tu C od civilizacije. Nema ni LJ od ljudi. Ugušeni i potčinjeni sistemu, nametnut zakon za lakšu kontrolu mase koji je nametnuo okove na dušu čoveka, pa više nismo ljudi nego blage senke koje poprimaju oblik životinja. Lutamo ulicama, borimo se za svoju kožu. Takva je igra. A i zakon.

Zadnje vreme došlo, da čovek više ne može biti čovek ako mu zakon ne dozvoli da bude čovek, jer zakon ne voli da je neko čovek mimo zakona. Zadnje vreme došlo da graničar na granici ne sme da propusti bebu, pa i sam sedne u kola ako treba i odveze je u bolnicu. Jer zakon ne da to. Zadnje vreme došlo, nećemo lečiti dete dok ne pokaže sve neophodne papire a papire mu nećemo izdati čim se rodi nego mora neka zakonska procedura da prođe; nema veze što je dete bolesno ono mora da sačeka zakon kao i svi drugi, jer zakon je isti za sve a samo za neke druge je malo istiji.

Zadnje vreme došlo, kurac došlo. Oduvek je bilo zadnje vreme, samo smo mi slepi i boli nas kurac. Živimo u takvom svetu i takvom sistemu da se biti čovek ne isplati. Možda bi se isplatilo kada bi većina bili ljudi, pa bi onaj ološ životinjski bio ugušen od strane dobrog ali jebi ga, nisu karte tako podeljene. A siguran sam da, i kada bi većina ljudi bila ljudi, ne bi ni sistem bio ovakav. A ni zakon.

A realno da očekujemo neku promenu sistema u kom živimo ne možemo. Jer ko će menjati sistem? Oni koji ga vode? Njih boli kurac i za mene i za tebe. Oni koji nemaju hleba da jedu? Njih zanima samo hleb. Oni koji rade dva posla da prehrane porodicu? Nemaju vremena. Studenti? Dolazi septembarski rok. Penzioneri? Boli ih kurac, a i nemaju kapacitet da menjaju ništa kad su oni manje više sve i postavili.

Od malih nogu u školama te spremaju za takmičenje i poslušnost. Rodiš se pa te kao proizvod obrade da znaš u kakvu se igru upuštaš, da znaš koja su pravila i šta se sme a šta se ne sme. U suštini smeš sve što oni kažu da smeš ali nikako nemoj da budeš čovek iako vole da ti kažu da budeš čovek, jer ipak oni vole da budeš čovek kada njima to odgovara.

Svi smo mi obrađeni proizvodi u ovoj ili onoj meri. Temeljno spremani da igramo njihovu igru po njihovim pravilima. I ako se bunimo, onda smo odbačeni. Ali ne od njih, nego od većine koja je prigrlila ovaj nakaradni sistem kao jedini mogući. Ne treba nama pastir, nama ovce same čuvaju stado.

I nikad nismo bili ljudi. Niti smo ljudi. Niti ćemo biti ljudi. Ne dok je ovakva igra. Statistički je nemoguće. I onda će doći sledeća Berina i opet ćemo slegati ramenima. I tako u krug. Dok se nama ne desi. I dok ono malo dobrih ljudi ne pobesni. A krajnje je vreme da dobri ljudi pobesne, pa iako su manjina, preuzmu ovaj svet.

A ja verujem da u svakoj osobi leži dobar čovek, samo ga je težina lanaca ugušila pa mu treba pomoći da strese okove. Zato svaki put kada sretnem dobrog čoveka ja ga zagrlim i pitam treba li mu što. On je kao jebeni svetionik u ovom tamnom moru života. Budite nečiji svetionik, jer svakome treba da probudi taj jedan svetionik u njemu. Pa da možda jedan dan svi zasijamo i speremo ovu prljavštinu koju su nam na dušu posuli.

Možda onda jedan dan naša deca budu živela u svetu lišenom nacionalizma i mržnje, nepravednih zakona i administracije. Možda onda jedan dan budemo živeli u sistemu koji ne guši ljudsku dušu. Možda onda, tog jednog dana, naša deca svetu podare neku novu decu, čije će duše biti neuprljane i čiji će osmeh biti iskren i gde će Berina biti jedna mala srećna beba koje će izrasti u astronauta.

Počivaj u miru dete.

 

Tekst preuzet sa bloga jedandecak

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

REDAKCIJA

Akuzativ

AkuzatiV - Online magazin

Back to top