Željko Malnar: U POTRAZI ZA STAKLENIM GRADOM

Ova knjiga je alegorija. Stakleni grad je žena, a put na Istok je put čovjeka u samoga sebe.

ZAGREBAČKO LJETO

S Griča puca top. Podne je. Poluprazni tramvaji jure flicom dok se na Trgu Republike polako formiraju grupice koje su tek blijeda slika uobičajene vreve. Dalmatinski ugao kraj kioska je poluprazan. Nema nogometa — nema teme. Sezona je završena i tek po neki poluinformirani raspravljaju o prošlogodišnjoj strategiji „Hajduka”. Oni pravi znalci igrepovukli su se. Sparina je, ćo!

Ljeto, mjesec srpanj, svi pobjegli iz grada. Neizbježivi Grga rezignirano nudi srećke nekoj debeloj Njemici. Ona ga sluša. Možda se boji njegove kape, njegova službenog izgleda. Odjeven u provokativno tijesan triko, travestit Đukica. sa svojom kutijom bez gitare užurbano trči Trgom, popravlja crnu natapiranu kosu i pritom dobacuje Žužici koja ga zaustavlja: - Žurim, žurim. Čeka me Oliver u Jurišićevoj, snimamo! Kavana „Dubrovnik” prazna, a iz „Moke” povukla se i najvjernija škvadra. Tek Božo bez ruke čeka da se nešto desi, no ne događa se ništa. Zagrebačko ljeto, stari filmovi, reklame, prazni kinematografi i prašnjave ulice. „Zvečka” opustjela, šminkeri na moru. Sjedim u „Blatu” i pijem „gemišt”. U „Blatu”, u onim smiješnim drvenim klupama što supostavljene jedna naspram druge kao u trećem razredu bivših uskotračnih vlakova. Sam u uglu nasuprot slike pjesnika Ujevića, s mislima o svilenoj cesti, o Staklenom gradu.

- Svilena cesta! Stakleni grad! — izgovorih glasno lupkajući nervozno prstima pogolom drvenom stolu. Zagrebačko ljeto — učmala atmosfera grada koji gubi volju za životom. „Zvečka”,„Kavkaz”, „Blato” — okupljališta navodno mondene ili talentirane zagrebačke mladeži i intelektualaca, bohema i lijepih radodajnih djevojaka. Ljepljive ruke tog sladostrasnog života, tih površnih intelektualnih konverzacija, plitkih ljubavi, lažnih ishitrenih zagrljaja i toplih ženskih tijela hladnih duša polako mi lome kosti i stežu oko guše. Isprazni razgovori žena koje sanjaju o karijeri na filmu i zajedljive, duboko intelektualne „spike” režisera nesnimljenih filmova. Zatim noći u „Kineskom restoranu”, „Staroj uri”, „Kod Tereze”! Nezaposlena mladež i ne baš tako mlada generacija kojoj nikada nije bila data Šansa.Grozdovi mladih ljudi pred kavanama, mladež koja ne radi jer im roditelji drže pozicije iskupljujući se njihovim uzdržavanjem, potkupljujući ih kavasakijima, hondama i visokim džeparcima.

A u Beogradu, u Knez Mihajlovoj danju ili u dugim noćima, ništa bolje. Hrpe „mladih”, ljudi bez izazova, bez odgovornosti. Poneki zaposleni u „sigurnim” poslovima gdje se ništa ne radi, ali za niske plaće. Kompenzira ih tata svojim poklonima. No zato su pune kavane i kafići, diskači i noćni restauranti. Beograd ili Zagreb — sve se svodi na isto. Nema više ratova, nema revolucije, za nas je sve već izboreno, sve smo dobili na pladnju i zašto se žalimo? Omladina gotovo u četrdesetoj a još čeka da je netko ozbiljno shvati. Tu je i nova omladina što nadire puneći iste kafiće, iste diskače, tražeći uzbuđenje u novoj, još luđoj frizuri, u žutoj ili zelenoj boji kose. Praviti filmove, voditi privredu, pisati knjige — pa to radi tata! Kroz prozor kavane probila se jedna blještava zraka popodnevnog sunca presijavajući se kroz gusti ljubičasti dim cigarete. Tri razdragane djevojčice preletjele su Massarykovom ulicom nestajući u pravcu slastičarnice. Iz Ilice se probila škripa tramvaja, koju je naglo prelio srebrnkast mlaz zvonjave nekog bicikliste. Ljetno rano popodne. Sunce obasjava konture šanka. Do mene doprhnu glasovi ukojima su se razabirale zamršene strane riječi: stabilizacija, revalorizacija i slično.Da, pomislih, ovdje za mene još uvijek nema mjesta. Valja opet van, kuda koji milimoji! Netko na „Bastelle” u Stuttgart, a ja i Bebek na Himalayu! Ne znam. Ipak, želio sam snimiti dokumentarnu seriju o skrovitoj Bosni, o misterijama kraških spilja i bogumila, o svilenom putu kroz Jugoslaviju. Ali već mjesecima, ništa. Iz dana u dan, iz kafića u kafić, očekujući, kao i svi oko mene, da me netko pozove, da se nešto dogodi, da me tko upita, mogu li, hoću li? Znam da mogu, ali me nitko ne poziva. Moja generacija, generacija koja čeka u kafiću!

RAZMIŠLJANJA PRED ODLAZAK

Dan na umoru, nad Zagrebom upravo počinje oluja. Sa Sljemena su nadirali prijeteći gusti oblaci ispunjeni dimom. Širili su se naglo ubijajući ostatke sunčeve svjetlosti. Ležao sam na krevetu u svojoj kući na Pešćenici, polako pušeći cigaretu i gledajući u vrt kroz otvorena vrata. Zeleno plava lokvica vode u vrtu mijenjala je boje odražavajući gubitak svjetlosti neba koje se naglo smračivalo. Udaljena potmula grmljavina, na sjeveru blagi bljesak i zelena lokvica postala je crnom, jer se na nju sručio roj gustih blistavih kapljica kiše. Kroz voćke u vrtu probijali su se vretenasti kolutovi magle, puzili su preko ruža i plašljivopokušavali ući u sobu rasplinjavajući se kao da se boje. Bila je to noć odlaska.  Zamro je pjev ptica i čulo se još samo dobovanje kiše po lišću u vrtu i klokotanje vode. Nije mi se izlazilo nikamo, želio sam mir. Samo da ovdje zauvijek ležim u polumraku slušajući mlazove vode. Pogled mi je kružio po sobi natrpanoj uspomenama iz svih mojih prijašnjih avantura. Tu su pandžapske lutke, nepalske mandale, tamo u uglu pismo-slikovnica nekog dječjeg vrtića iz Beograda, zatim figurice različitih orijentalnih božanstava, skup tih stvari nagomilanih tokom svih tih godina.

Sjetih se onog prvog odlaska u daleku Indiju. Sjetih se onog uzbuđenja neizvjesnosti, usplamtjele želje mladića gonjenog nečim što ni sam nije shvaćao.  Stakleni grad — jesam li ga osjetio? Jesam li ga našao? Kuda me to vodi život? Još sam uvijek bio umoran od jučerašnje vožnje do Beča i natrag. Trebalo je u Beču natovariti sve one teške instrumente za Samovu ekspediciju, trebalo ih je pažljivo obložiti, zamotati da se ne razbiju, ispuniti sve one carinske formulare, potvrde, potpise. Svi su mislili da krećemo za Nepal, kako se to i planiralo u početku. I išli smo za Nepal, no uz malu promjenu. Prvo je trebalo otići do Sama. Hoće li stara tajlandska trabakula navrijeme stići do Abadana? Što ako Boba zadrži žena? Hoće li Bebek znati rukovati tim primitivnim jedrima? Što ako Marcel opet pije? Koliko Bebek uopće zna o navigaciji? Istina,prošao je već teže morske dionice i pod težim uvjetima, no, koliko se još sjeća? Kad smo jedrili mojim brodom napravio je pred Anconom cijeli cirkus. Toliko pitanja bez odgovora,toliko neizvjesnosti. Pogledah na sat — 7 sati. Trebao sam poći po Bebeka u 8. Još jedan sat čekanja. Posegnuh za bocom konjaka, no nije mi se pilo. Namjestio sam se udobno nakrevetu, upalio novu cigaretu i zagledao se van, u već potpuno mračno nebo.

Utonuo samu misli. Pripovijest o Staklenom gradu prvi put sam čuo od Tonija Alepića, tada još golobradog pubertetlije sklonog padavici i halucinacijama. Toni je bio jedno od one bljedolike djece izpodruma u staroj Tkalčićevoj ulici, odgojenih u vlažnim podzemnim prostorijama ispodgrada na brdu, ispod kuća vlastelina i bogatih buržuja. Ti ljudi iz Tkalčićeve ulice kao da suvjekovima skupljali u sebe teške i mračne energije koje su se spuštale odozgo. Aristokracija na brdu rasplinula se i nestala. Razbježala se po svijetu, dok je njen podzemni dio ostao u podrumima starih kuća noseći u sebi vibracije i energije feudalnog doba. Bili su to sinovi pralja, kočijaša i slugu, ljudi koji su kroz stoljeća doživjeli drugu stranu istine života koji je nestao.

       

Do Čarobnog grada dolazi se svilenom cestom - govorio je moj susjed, pijani Tarik. Nepriznati ciganski pjesnik Pešćenice, inače podvodač i trgovac ukradenim olovom i bakrom. Tarik nije bio pravi Ciganin već bosanski musliman koji je držao da njegovo navodno cigansko podrijetlo opravdava stil života kojega se, vjerojatno, stidio. Neka sramota padne naCigane, a ne na pravovjerne! Tarik je bio na Pešćenici neka vrsta kulturne ustanove - pripovijedač i zabavljač bosonoge šmrkave djece koja su mu nabavljala olovo i druge metale.On bi ih nagrađivao svojom čudnovato inspiriranom, tko zna kojom bogumilsko-hakinosvensko—heretičkom tradicijom.

- Nitko od vjernika nije ga vidio, taj Stakleni grad — pričao je Tarik, - nalazi se negdje na istoku, u zemlji ljudi koji su govorili jezikom zmija, a sad govore jezikom ptica. Smjestio se visoko unutar pećine na rubu oštre litice, pokraj sela u kojem ljudi ne jedu meso i gdje je bolest rijetka. Pouzdano se zna da grad nije za one koji prinose žrtve, za one koji se klanjaju bogovima jer se nalazi u središtu zemlje nevjernika...

(Odlomak iz knjige U potrazi za staklenim gradom, autori: Željko Malnar / Borna Bebek, Zagreb, 1987.)

 

REDAKCIJA

Akuzativ

AkuzatiV - Online magazin

Back to top