Deponija

Stojim, mislim kako nemam kud. Ovo slijepo htjenje nečeg dovodi do stranputice, mašta ne zna za javu, samo zavarava mogućnošću boljeg. U tom vozu iz koga sam upravo sišla još uvijek je dah i miris mog grada, pravog, matičnog, od sada napuštenog. Osjećam grad od  koga bježim, a pobjeći ne mogu. On je tu u svakom drugom gradu, kao avet koja ti uđe u kosti i nikad te ne napusti. Ipak, ovaj novi prostor je moja posljednja mogućnost, posljednja nada. Poželim da vrištim, da ubijedim sebe da ovaj grad mora biti lijek, da mora postojati izlaz, da sam našla šifru za bjekstvo iz sopstvene tamnice.

Zatim se okrećem  oko sebe, gledam mala sunca koja mame osmijeh, koja mi prodaju osjećaj slobode. Ta svjetla grada čine da vjerujem u zaborav, u prevazilaženje sebe dok naslućuju buđenje najsretnijih trenutaka po prvi put.

Od mog najranijeg djetinstva do danas, sve je pokušaj da se uhvati trenutak normalnog življenja, onog koji isključuje usamljenost bez kraja. Ponekad me privuče sreća, podsjeti me na mogućnost da se ona doživi, ali svejedno, poslije te blage zanesenosti, opet tonem. Ne, nemojte misliti da sam ubica, lakrdijaš, doušnik ili prevarant, nijesam. Vrlo malo sigurna u mogućnost objašnjenja sebe same, rekla bih da je jedan dio mene  uhoda, ne dozvoljava drugom da živi normalno. Sprečava ga da se raduje ovozemaljskom, nameće mu vrlo stroge kriterijume, a ovaj drugi dio po tim kriterijumima djeluje. Svaki trenutak mog života je neprestalno zbrajanje, tumačenje svakog sopstvenog koraka i njegova ocjena. Cijelo to biće, tj. ja i moje nadređeno ja, vjeruje da nema nemogućeg kraja. Nadređeno ja ne dozvoljava da moja glava klone, drži gard u svakom trenutku, sarkazmom odbija druge ljude, vjeruje u planinske vrhove, ali nema ambicije. S druge strane, ja želim prisustvo ljudi, voljela  da imam povjerenje u nekoga, da imam prijatelja i da živim onako kako većina ljudi živi, ali  uprkos mojoj želji, ja to ne mogu. Ne mogu da dišem kad nedostajem sama sebi, drugi ljudi tu ne pomažu. Ponekad čovjek ne može na obije strane, mora se prikloniti onoj kojoj se um priklanja.

Nekako sam u vječnom sukobu. U svakom trenutku mi nedostaje nešto. Teško je živjeti bez mira, u vječnom ratu u kome je svaka dobijena bitka gubitak u svakom slučaju. 

Zgrožena sam nemogućnošću da u rijetkim časovima razgovora s nekim nađem prave riječi. Toliko je puta taj jedan razgovor konstruisala moja misao da u stvarnosti nijesam znala kako početi.

Konačno bivam svjesna ulica kojima koračam. Sve je sumorno i žuto... Javori  koji se nalaze sa lijeve strane  ulice se savijaju, vjetar mi mrsi kosu i onemogućava  da se bilo čime bavim sem njom. Nebo su prekrili tamni oblaci, guraju se, gomilaju, podsjećaju na prolaznost, na mogućnost da se sve mijenja za kratko vrijeme mimo nas. Ne, ne želim da tražim dom, ako se on uopšte i može naći po drugi put. Koračam, prosto iz osjećaja trenutne slobode, bez pravog cilja. Lišće mi pucketa pod nogama, može biti da i ono pati,samo mnogo suptilnije nego ljudi. Trenutak opijenosti spoljašnjim prekinuo je bljesak niotkud. Petnaest godina sam unazad. Vjetrovito novembarsko poslijepodne. Na meni je žuta jakna i dugačak zeleni šal. Ispred mene su ljuljaške, đeca se ljuljaju i vrište, škripa lanaca se miješa sa jaukom vjetra. Ja samo gledam... Mnogo godina kasnije bilo mi je jasno da se ne vrijedi boriti za ljuljaške,da se nema svrhe laktati, da su one suđene drugima. Naučila sam da ne postoji  ono sto je dato meni, već samo ono što je dato svima. Sad stojim pred praznim ljuljaškama drugog vremena i drugog parka. Ni ove nijesu za mene, vrijeme mog djetinstva je prošlo. Na meni nije žuta jakna, jeste zeleni šal. Koga jednom ne nauče da se bori za svoje, cio ce život gledati druge dok se ljuljaju. To je nešto poput zakona prirode.

Torba mi postaje preteška. Leđa mi nose nju i hiljadu drugih bremena. I torbu i kofer spuštam na drvenu klupu i sijedam pored njih. Ne usuđujem se sebe da pitam što ću. Nijedan dio mene ne zna odgovor. Pokušavam da ne mislim ni na što. Najbitnija pitanja sama po sebi dobijaju odgovor. Čekam ga.

Kad bi neko pomislio da mi se neki dio ovog grada urezao u sjećanje, ne znam kako bih mu objasnila da meni ovaj grad nema nikakvo lice,nikakvu boju,ništa što bi me podsjetilo da sam nekad bila ovđe. Ovaj grad je neopazen od strane mene same, ja poznajem njegove ulice obojene mojim raspoloženjem, dakle sebe, ne njega.

Sve poznajem onako kako zamišljam. Ta ubojita subjektivnost  doprinijela je tome da ponekad ne znam razliku između opaženog i zamišljenog. Možda ona u biti nije ni važna. Ne, sigurna sam da nije niti malo važna.

Pošto se pitanja nijesu sama od sebe rješavala onako kako je bilo predviđeno mojom do perfektnosti pogrešnom logikom, morala sam se zamisliti nad svojim sljedećim koracima. Kad god bih usporila, tjeskoba me je opet sustizala. Sve se razbilo u paramparčad, stvarnost me je sledila svojom surovošću. Bilo je očito: ne znam pravi razlog zašto sam ovđe, nemam nikog u ovom velikom gradu, ne znam što dalje. Za početak, dovoljno mi je.

Htjela sam da sve ovo prestane ,da se okonča na bilo koji način ono što nije imalo razloga da postoji. Kad je odluka između razumnog i manje razumnog dijela mene prećutno donešena, osjetila sam sopstvenu bitnost po prvi put. Sad je na meni bila konačna presuda. U glavi su mi odzvanjali vriskovi đece koja su kružila oko klupe pored mene, ali sam ih sa lakoćom ignorisala. Uzela sam kofer i torbu i krenula. Ljudi koje sam srijetala postajali su magla. Bila sam bitna ja, najbitnija je bila odluka. Po prvi put sam vjerovala u mogućnost ostvarenja, u pobjedu nad sobom. Moje oči su kroz suze gledale most. Stupajući na most osjetila sam da  vjetar sve jače duva. Stala sam  na ogradu mosta i gledala dolje. Rijeka je bila modra. Takve rijeke ništa ne izbacuju na površinu. One su prave, dosljedne, neumoljive. Cio moj zivot lebdio je preda mnom.

Sjetila sam se prošlog ljeta. Ležala sam na travi i gledala nebo.To je bio jedan od onih rijetkih dana  bezrazložne, blage idile. Zamišljala sam kako bi bilo da je nebo zeleno...