NE FILOZOFIRAJ, ČASTI TI

Novoj modi ime je ethical fashion. Morala, kao i para, nikada dosta. Nije li utješno znati da na svijetu postoje ljudi vođeni visokim moralnim imperativom, ljudi čija moralnost zahvata i odjeću koju nose? 

Ethical fashion je garderoba koja je, tvrde oni koji je prodaju, napravljena po najvišim ekološkim standardima, uz puno poštovanje principa održivog razvoja. Tu garderobu ne prave djeca, nego trećesvjetski radnici koji su, tvrdi se, za svoj rad pošteno plaćeni. Dakle: ako nećete da vas grize savjest zbog toga što je tokom izrade vaše odjeće neko izrabljivan ili je uništavana priroda – kupujte ethical fashion.

Zvuči lijepo, ali tu postoji problem. Moral košta, pa je proizvodnja etičke robe skupa. Kada bi, na etički zahtjev zapadnih potrošača, sve kompanije za proizvodnju robe počele primjenjivati ethical standard proizvodnje, to bi neizostavno dovelo do poskupljenja garderobe. Tu skupu garderobu mnogi potrošači ne bi mogli platiti, pa bi, potom, neizostavno došlo do pada prodaje, a potom i do zatvaranja mnogih pogona za proizvodnju u Trećem svijetu. Na koncu bi mnogi zaposleni ostali bez posla, bez nade da u svojim siromašnim zemljama nađu novo, jednako plaćeno zaposlenje, što bi njihove porodice dovelo na rub gladi – a to, složićemo se, nije etično. Naravoučenije: oprezno sa etičnošću. Zbog vaših visokih moralnih standarda neko bi mogao stradati. 

Nova moda u Crnoj Gori su – intelektualci. I to ne bilo kakvi, nego ethical intelectuals.  

Ta moda je misterija, gotovo pa čudo. Na ovim prostorima se, tradicionalno, manjak inteligencije i znanja uspješno kompenzuje bezobrazlukom – zato ovdje biti pametan i obrazovan nije nikakva prednost. Naprotiv – ako hoćete da nagrdite dijete, vi ga lijepo vaspitajte. Kada u jednom društvu inteligencija i znanje postanu otežavajući faktor za preživljavanje, to je pouzdan znak da je stanje loše – i da će biti još gore. To je znak da je džungla došla po svoje.

Ovdje se, kada neko pokuša nešto precizno objasniti, takav usred riječi prekida uzvikom: ne filozofiraj, časti ti. Jer filozofija se smatra uzurpacijom vremena poštena čovjeka, koje je on mogao korisnije provesti pijući pivo, osvrćući se za ženama koje prolaze ulicom ili češući se po mudima. Ovdje ljudi imaju običaj da, kada neko poludi, to objasne prevelikim brojem knjiga koje je pročitao. U književnim polemikama u Crnoj Gori stariji su pisci mlađe optuživali da su “preučili”. Ovdje se čitaoci žale da su im tekstovi koje čitaju previše komplikovani, a njihove autore optužuju da “mudruju” – to što ih iritira drugdje se naziva “kompetencijom”.  

A onda su se, u zemlji iznimno neprijateljskoj prema duhu, u zemlji u kojoj bez makar i kratkih primirja traje nikada objavljeni rat protiv duha, u zemlji u kojoj je duh treći omiljeni neprijatelj – odmah iza Turaka i Nijemaca – svi odjednom stali pozivati na intelektualce…

Najprije je, a u tome su svojski učestvovali sami intelektualci, intelektualac definisan kao “neko ko hoće da u masovnim medijima kritikuje vlast”. Uvedeni su i dodatni kriteriji, na primjer: ko je za ulazak Crne Gore u NATO, taj nije “slobodni intelektualac”. Pogađate: “slobodni intelektualac” moderna je verzija onoga što se u komunizmu nazivalo “poštena inteligencija”.  

Od intelektualaca se u Crnoj Gori, rekosmo, očekuje da “svjedoče istinu”. Istina, međutim, na ovom svijetu nije skrivena, nego nepoželjna. Ne postoji istina koju bi bilo ko, pa tako ni intelektualci, iznio na vidjelo. Gadne stvari se u ovoj zemlji ne dešavaju zato što ljudi ne znaju, nego uprkos tome što znaju. Često i – baš zato što znaju. Nevolja sa ovom definicijom (“svjedok istine”) je u tome što je preuzeta iz hrišćanstva, gdje je martir upravo onaj koji svjedoči Istinu, pri čemu je Istina – Hrist, a ne neki koncept koji bi intelektualci trebali osmisliti. Potom, u evropskoj tradiciji intetelektualci su uglavnom narušavali, rastezali i probijali granice vladajuće istine. Društvena istina je ono što većina smatra istinom, pa onaj ko svjedoči istinu po definiciji nije intelektualac (ako išta vrijedi, on promišlja izvan “zdravorazumskog konsenzusa”), nego mediokritet.

Da bi neko u Crnoj Gori bio intelektualac, najvažnije je da se kao takav osjeća. Ja se, srećom, tako ne osjećam. Ja sam samo proleter teksta, onaj koji svakodnevno proizvodi tekst za koji je bijedno plaćen, a višak vrijednosti koji proizvodi prisvajaju gazde. Otud me se iznova probuđena ljubav između svjetine, njenih političkih predstavnika i intelektualaca ni namjanje ne tiče. Mogu, međutim, dodati da, kada neko tvrdi da svjedoči istinu, to nepogrješivo svjedoči o njegovom nedostatku obrazovanja i dobrog ukusa.

Od intelektualca se, još, očekuje da bude takozvana “moralna gromada”. Eto muke… Po crnogorskim standardima, Sartre nije bio “pravi intelektualac” (seksualni odnosi sa studentkinjama koje mu je podvodila feministkinja Simone Da Beauvoir). Nije to, dakako, bio ni Foucault (njegove grijehe bolje da ne pominjem). Bogami, ni Barthes ni Lacan (prvi homoseksualac, drugi preljubnik – ovom prilikom nećemo o sramnom reakcionarnom Lacanovom angažmanu 1968, kada je pobunjenim studentima poručio “Vi samo tražite novog Gospodara. I naći ćete ga”). Niti Heidegger (saradnja sa nacistima). Ni Pound, (mahniti fašista), ni Hegel (monarhistička svinja), niti Grci (ah ti lijepi dječaci!), ni Sade – on pogotovo ne.

Po standardima visokomoralnih savremenih Crnogoraca za intelektualca se ne bi kvalifikovao ni Njegoš. Zapravo, jedini pravi intelektualac u novocrnogorskom značenju te riječi,  onaj  koji je bio moralna gromada koja se nikada nije dala korumpirati, onaj koji se uvijek borio protiv moćnika na vlasti, pomagao slabima i svojom krvlju svjedočio istinu , bio je – Bruce Lee.

Autor: Andrej Nikolaidis,
preneto sa portala e-novine , iz teksta "Rat za pamet"

Andrej NIKOLAIDIS

Književnik i kolumnista

AkuzatiV - Online magazin

Back to top