Die Tageszeitung - neobične novine

Autorka: Sanja Vasić

Kai Dikman, glavni i odgovorni urednik jednog od najvećih medija u Nemačkoj, Der Bilda, ima to (ne)zadovoljstvo da svaki dan kad ide na posao prolazi pored svoje slike koja se prostire preko četiri sprata zgrade konkurentskih dnevnih novina u susedstvu. Svako bi bio naročito ponosan na ovaj "znak pažnje" osim u slučaju kada je ta pažnja usmerena na onaj ponos, takoreći muški. Muški polni organ gospodina Dikmana prostire se duž cele zgrade jednog od samo nekoliko medija u čitavom svetu koji posluje na principu kooperative. Ova, po mnogo čemu posebna novina, na naslovnoj strani objavila je vest kako je “Kai Dikman operativnim putem uvećao svoj polni organ”, a kao aluziju na mnogobrojne degutantne naslove u Bildu. Dikman je, naravno, tužio TAZ (Die Tageszeitung) i proces izgubio uz objašnjenje da, “ako se sam toliko puta pozivao na slobodu medija šireći neistine, ovog puta i sam mora da malo istrpi”.

Ovakav luksuz tj. ovakav otvoreni medijski rat malo koji medij može sebi da priušti. Što zbog svoje reputacije a što zbog oglašivača - a ponajpre zbog svojih finansijera, koji najčešće ne žele da se tako jasno uoči kome, u stvari, taj medij pripada. TAZ ovakvih problema nema jer on, bukvalno, pripada svojim čitaocima. Osnovan u Berlinu 1978. kao levičarski dnevnik finansiran dobrovoljnim prilozima tadašnje intelektualne i kulturne elite, do danas je zadržao isti princip finansiranja a samim tim i isti princip uređivačke politike: sloboda i samo sloboda. “Oni koji daju novac nemaju nikakav uticaj na novine. Jedini motiv može da im bude idealizam", kaže Koni Gelenbak, zadužena da u TAZ-u brine o finansijama. “Imamo dve vrste članstva: ljude koji su ovde zaposleni i koji biraju tj odlučuju o uređivačkoj politici i druge, da kažemo one “spoljne”, koji samo daju novac i ne mogu uticati na uređivačku politiku i menadžment. Ove druge intenzivno informišemo i s njima stalno komuniciramo, iako nemaju nikakva uređivačka prava. Živimo od novca naših čitalaca, a ne od reklama. To svi znaju i to svi poštuju.”

Potraga za drugim glasom

List je osnovalo tri hiljade dobrovoljnih donatora, a sada je taj broj neuporedivo veći. Samo u 2011. godini TAZ je dobio dve hiljade novih. Koni Gelenbak kaže da za takvo šta, pored kvalitetnog sadržaja, postoje i drugi razlozi. “Od poslednje medijske krize 2008. mnogo njih nam prilazi - i to ne samo levo orijentisanih već sa svih strana. Ljudi imaju osećaj da postoji velika koncentracija medija, i da su mediji pod velikim pritiskom, a samim tim i da je demokratija na neki način ugrožena. Iz tog razloga i ljudi drugih orijentacija - ne levičarskih - smatraju da se mora čuti i drugačiji glas, i zbog toga nam daju novac. Mnogi mladi ljudi koji su bili naši čitaoci postali su lekari, profesori i oni nam sada pomažu. I to funkcioniše. Prošle godine smo napravili kampanju solidarnosti i za druge novine koje funkcionišu po sličnom principu, kao kooperativa, u Švedskoj, Pragu, Istanbulu i Montevideu. Sakupili smo 80.500 evra za svaku od ovih novina. Smatramo kako je neophodno da postoje nezavisni mediji, i zbog toga smo ovo i uradili.

Poznat po svojim intrigantnim naslovima, satiričnim tekstovima i širokoj slobodi koju daje svojim urednicima i novinarima, TAZ je u Nemačkoj sebi stvorio reputaciju alternativnih novina “bez dlake na jeziku”, koja često hoda oštricom noža. Pravu buru u javnosti izazvali su naslovi “Oh, moj Bože”, tekst o izboru Racingera za (sada već bivšeg) papu, zatim “Ups, ponovo su to učinili”, priča o ponovnom izboru Džordža Buša za američkog predsednika i sl.

Po svojoj strukturi ova novina nema izraženu hijerarhiju. “Svi su poprilično slobodni” kaže Gelenbak. "Ako je neko zainteresovan za neku temu - može da piše o tome. Ne bira isključivo urednik. Tamo gde postoji puno slobode, postoji i puno suprotstavljenih strana, ljudi koji drugačije misle. Ali to i jeste suština TAZ-a: mi puno diskutujemo”.

TAZ-u je bitno da ima mlade ljude, da imamo ljude koji žele da raspravljaju o problemima. I to ne samo o stvarima koje se tiču naše novine već i o temama o kojima one pišu, kao i o tome kuda TAZ treba da ide. “Kakva nam je budućnost, kako ćemo opstati, o strukturi lista, pogotovo sad kada je kriza. Što se samih tekstova tiče, a i javnosti koja nekad negoduje, mislimo da je to dobro. Imamo veoma poseban odnos sa našim čitaocima, sa TAZ familijom”, kaže Gelenbak. “Kada nam ljudi ne pišu to za nas nije dobro”, objašnjava sagovornica B&F. “Stalno u pokretu, stalno pokušavamo nešto i, naravno, nekad pravimo greške. Kada pogrešimo - to i priznamo i promenimo ili ne. Možemo to da radimo jer smo slobodni.

Izazovi novog veka

Ipak, ne može sve da bude baš toliko bajkovito. Iako nema probleme koje imaju drugi tradicionalni mediji, TAZ se suočava i sa sebi svojstvenim ali i trenutnim problemima svih medija: “Za nas radi 500 ili 600 novinara, ali mnogi od njih rade za druge medije u Nemačkoj isto ono što rade i u TAZ-u, tako da možemo reći da je razlika između TAZ-a i drugih novina postaje sve manja. To je ono što za nas nije dobro”, kaže Gelenbak: “Stalno se trudimo da napravimo neki drugačiji korak, da imamo drugačiji pogled i to je naš izazov.”

Početak XXI veka je doneo velike tehnološke promene. Model tradicionalnih medija se raspao. Dosadašnji načini finansiranja su pod znakom pitanja. Ovo ponajpre zbog interneta, jer je (gotovo) sve sada besplatno. Štampana izdanja imaju sve manji tiraž. Nedeljna izdanja kao što je Cajt ili Frankfurter Algemajne Zontagscajtung ne beleže toliki pad, ali izdavači dnevnih novina imaju veliki problem sa padom tiraža. “Moramo pronaći druge modele finansiranja. Novinarstvo sada mora da prodaje i nešto drugo. Imamo TAZ shop, Die Deutsche Zeitung recimo prodaje i knjige. Svi mi u medijima moramo dobro da razmotrimo i pronađemo nove načine kako bi novinarstvo opstalo” kaže Koni Gelenbak.

TAZ se od osnivanja nalazi na istom mestu. Koincidencija ili ne, nalazi se baš u ulici koja nosi naziv po čuvenom vođi studentskih levičarskih pokreta u Nemačkoj 70-tih, Rudiju Dučkeu. TAZ slovi za levičarski orijentisanu novinu ali nije jedini koji s ovakvom provinijencijom. Nekoliko je dnevnih novina koje sebe, manje više, javno definišu kao levo usmerene, zalažući se i dalje za socijaldemokratske ideje.

Evo šta Gelenbak misli o opštem stanju levice i socijaldemokratskih ideja u Nemačkoj: “Mnogi levičarski pokreti bili su izuzetno jaki ali oni danas nemaju nikakvog uticaja i izgubili su na važnosti. Dobro je što nemamo puno radikalnih političara koji dolaze sa desnice. To je za Nemačku jako važno. Nemačka je poprilično konzervativna i, kao što možete videti, ljudi ovde žive veoma dobro. Postoje bogati, ali nemate puno siromašnih ljudi. Srednja klasa je izuzetno jaka. Zato ni ne postoje jake struje sa ekstremne desnice ili ekstremne levice. Možete da čujete glasove i priča se dosta o tome, ali u praksi to u stvari ne postoji.”

Pored svih izazova TAZ ostaje jedan od retkih primera uistinu slobodnog novinarstva. Ponekad oštar, ali pre svega dosledan u ispunjavanju novinarskog zadatka, sigurno se neće dopasti svakom (ponajviše Dikmanu). Ali to, uostalom i nije cilj. Sasvim je dovoljno to što ova “mala-velika” novina više od trideset godina uspeva da na sopstvenom primeru dokazuje kako je nezavisno novinarstvo zaista moguće. Verovali vi to ili ne.

Autorka: Sanja Vasić
Časopis Biznis i finansije, broj 96

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

REDAKCIJA

Akuzativ

AkuzatiV - Online magazin

Back to top