Scarface: Svijet je naš

“Scarface” Howarda Hawksa, iz 1932. godine – iz doba procvata gangsterskog žanra – počinje jasnom napomenom da film želi govoriti direktno o stvarnim problemima Amerike tog vremena, te da su se mnogi slični incidenti zaista desili, i da će se nastaviti dešavati sve dok se ljudi i vlada ne trgnu iz nedopustive pasivnosti.

Takve poruke nema na početku DePalminog remake-a, snimljenog pedeset i jednu godinu poslije. Štaviše, na kraju filma, nakon što se izlistaju svi podaci o ljudima koji su učestvovali u snimanju, pomalo sakrivena, stoji kratka bilješka da film prikazuje izmišljene likove i događaje, te da bi bilo nepravedno sugerisati da ti likovi predstavljaju kubansku ili američku zajednicu. 

Bojim se da je to istina jedino u smislu da film ne predstavlja samo kubansku i američku zajednicu, jer i pored toga što se skriva iza tih smiješnih fraza, DePalmin “Scarface” je zapravo puno žešći i dublji od Hawksovog.

Svi najvažniji elementi Hawksovog sižea mogu se jasno vidjeti i u DePalminom filmu: ambiciozni gangster, sa neobičnim ožiljkom na licu, postepeno preuzima posao i ženu svog šefa, zbog čega se šef okreće protiv njega; tu su njegov bliski prijatelj, majka i sestra, isti zaplet sa prijateljem i sestrom, iste tragične posljedice; odnosi među likovima su u suštini isti; mnogi sitni detalji jako lijepo korespondiraju sa Hawksovim filmom.

Još zanimljivije je pratiti razlike i dopune: pedeset godina poslije, gangsteri ne zarađuju krijumčareći alkohol nego drogu; glavni lik nije Talijan nego je Kubanac; otvorena je i priča o napetosti između socijalizma i kapitalizma; već je odavno sazrio mit o Americi kao obećanoj zemlji punoj mogućnosti...

Najvažnija i najuzbudljivija razlika između Hawksovog i DePalminog filma je u odnosu prema državi, koja bi trebala zaustaviti kriminalce.

Hawksov film, dakle, odmah na početku otvoreno proziva državu, govoreći protiv njene indiferentnosti. Dalje u filmu, policajci – jedno od oružja države u obračunu sa kriminalom – bore se da zaustave opasnog gangstera u usponu, koji teroriše grad. Na kraju, gomila policajaca opkoljava gangsterovu kuću, pokušavajući da ga uhvate i da mu sude – sud, još jedno oružje države – nakon što su napokon uspjeli doći do zakonskih osnova za njegovo hapšenje. Pored toga, u toku filma se govori o potrebi za promjenama određenih zakona, da bi se lakše izašlo nakraj sa teškim kriminalom.

Na kraju DePalminog filma ne dolaze policajci da hapse kriminalca, nego dolaze plaćenici drugih kriminalaca da ga ubiju! Ta paralela se postepeno gradi kroz film. 

Na dva mjesta se najjasnije vidi nemoć države kod DePalme. Prvo, kada korumpirani inspektor razgovara sa Tonyjem u restoranu Babylon. Inspektor mu sâm nudi svoju pomoć: pošto je Tony ojačao, inspektor će se sa svojim ljudima truditi da mu ubuduće olakšava posao, a zauzvrat traži procenat od zarade i s vremena na vrijeme neke sitne kriminalce koji tek počinju, kao alibi da policija nešto radi. (Iako se kasnije saznaje da je to zamka koju Tonyju pokušava smjestiti njegov šef, inspektor zapravo ne laže, jer otkriva kako inače radi sa Tonyjevim šefom.)

Drugi primjer: kada policija uspijeva uhvatiti Tonyja u pokušaju pranja novca. Tonyju zbog toga prijeti do pet godina zatvora, što je beznačajna kazna u odnosu na sve što je uradio, a onda se ispostavlja da njegovi partneri kriminalci mogu sve srediti oko te optužnice i da, ako im zauzvrat učini jednu uslugu, Tony uopće neće morati u zatvor. 

Iako postoje očiti problemi, koji bi mogli postati i gori, kod Hawksa je i dalje jasno gdje je granica zakona i ko se nalazi s koje strane te granice. Ako postoje uljezi u policiji, oni su prepreka s kojom se treba obračunati: oni koče sistem, ali sistem i dalje funkcioniše, dovoljno snažan da kad-tad nadvlada unutrašnje probleme. Pravosudni okvir za borbu protiv kriminala je očigledno nedostatan, ali to znači da ga država mora što prije učiniti jačim, a dotad se mora boriti svim raspoloživim snagama. Hawksov Tony je personifikacija problema: obračunavajući se sa drugim gangsterima, on u sebe upija njihovu moć i postaje sve veća i sve jasnija prijetnja i državi i običnim ljudima.

S druge strane, DePalmin Tony sasvim normalno posluje sa jednom od najmoćnijih banaka u državi. Njegov šef mu savjetuje da treba ići korak po korak, tiho, po davno određenim, ustaljenim pravilima, i ništa ne može stati na put njegovom uspjehu. Za njega je nevažno gdje je granica zakona. Taj zakon se tiče samo malih, beznačajnih ljudi, a Tony je ušao u krug moćnih, koji igraju po drugačijim pravilima. Kao takav, DePalmin Tony nije simbol prijetnje po društvo: naprotiv, on je dio društva, i to veoma važan dio, jedan od najvažnijih, jer razotkriva neke ključne društvene mehanizme i odnose na putu moći. 

Hawksov kraj je optimističan. Tony je ubijen – legalno, jer je pružao otpor hapšenju – vidimo gomilu policajaca, a iznad njih stoji natpis: “Svijet je vaš”. Ostaje, dakle, vjera da bi svijet ipak mogao biti pravedan, naš svijet, nas običnih ljudi, oslobođenih moćnika i tirana, ostaje nada u pravedno društvo, u kojem država ima moć da zaštiti svoje građane od svake vrste kriminala. Film nas na početku upozorava na problem, a onda nam na kraju govori da, ako se samo pokrenemo, možemo pobijediti. 

Nasuprot tog, ipak naivnog kraja, DePalma je skoro potpuno mračan: rješenje ne može biti tako jednostavno, jer je problem puno složeniji. Ubijen je Tony, jedan moćni tiranin, kamera se diže i pokazuje kuglu na kojoj piše “Svijet je vaš”, a oko nje uništena Tonyjeva kuća i preživjeli plaćenici, koji su ovim ubistvom povećali moć nekih drugih velikih kriminalaca. Svijet je njihov, a korumpirana država nema ni snage ni volje da se suprotstavi ozbiljnom kriminalu, banke su pune prljavog novca “kontraverznih biznismena”, policija i sudstvo su jaki samo kada treba demonstrirati silu na “sitnim ribama”. Kriminal nije nikakav parazit koji napada zdravo tkivo društva: kriminal je sastavni dio društva, duboko ukorijenjen u njega, toliko prisutan da ga je nemoguće odstraniti a da se ne sruši čitava konstrukcija.

I Tony je vrlo dobro svjestan toga: kada se počne urušavati njegovo malo carstvo, on drogiran galami u otmjenom restoranu da je on negativac, samo da bi drugi, ništa bolji od njega, proglasili sebe pozitivcima. On gubi u tom zvjerinjaku zato jer nije imao dovoljno strpljenja da igra po pravilima, a njegov pad, prouzrokovan sukobima sa drugim kriminalcima, poslužit će kao primjer kojim će država običnom, poštenom narodu – beznačajnim statistima u toj igri – pokušati zamazati oči, da žive u sigurnom društvu u kojem, i pored svih teških iskušenja, na kraju ipak pobjeđuje pravda.

...

Bilo bi crno, skoro beznadežno, ali ipak pomalo utješno da se priča tu i završava. Ali probajmo ići još dalje. 

Vratimo se na Hawksovu napomenu s početka: šta ako nije samo država licemjerna, nego smo licemjerni i mi? Možda mi ni ne želimo toliko biti oslobođeni tiranije moćnika, koliko želimo biti oni koji posjeduju tu moć: šta ako je Tony Montana žrtveni jarac iza kojeg se i država i društvo pokušavaju sakriti? Država: lažući nas da je Tony izvan dozvoljenih okvira, te da je svojim, neminovnim padom platio za to; mi: lažući da nemamo ništa s njim, da ga ne razumijemo i da ga se bojimo. 

Iako ne učestvujemo direktno ni u njegovom usponu ni u njegovom padu, negdje sa strane, sakriveni u naš sigurni, beznačajni ćošak svijeta, uživamo gledajući njegovo vrtoglavo uspinjanje, divimo mu se, počinjemo manje ili više otvoreno da saosjećamo sa njim i opravdavamo ga, dok on postaje personifikacija ne prijetnje po nas – nego našeg “američkog sna”, naše divlje želje da osvojimo toliku moć. 

Ali onda, pošto smo još jednom svjedoci kako se naše želje, kada se ostvare, pretvaraju u noćne more, mi na kraju moramo u sebi spaliti ono što smo obožavali: distanciramo se u padu našeg prezrenog, ciničnog pobunjenika, želeći se osloboditi sve naše prljavštine koju on predstavlja. Ako već ne možemo biti moćnici, onda želimo biti bespomoćne žrtve, i to žrtve nečega nama stranog i neshvatljivog.

Fahrudin KUJUNDŽIĆ

Magistar komparativne književnosti i bibliotekarstva, Sarajevo/Travnik

AkuzatiV - Online magazin

Back to top