Ko je bio Gavrilo Princip?

Ima tome već najmanje godinu dana od kada su nas ljubitelji obljetnica počeli upozoravati na nadolazeću stogodišnjicu izbijanja Prvog svjetskog rata. Budući da se raznorazne proslave i  memorijali ne dešavaju samo zato da bi se iz ormara izvuklo najbolje odijelo, nego da bi nas se podsjetilo na ideje i vrijednosti na kojima se zasniva određeno društvo, lako je predvidjeti kako ćemo se naslušati velikih riječi tokom brojnih manifestacija obilježavanja početka rada masovne klanice, koja je u periodu jul 1914. - novembar 1918. odnijela milione života.

Nije nemoguće, ma koliko ta mogućnost neuvjerljivo zvuči, da se ponekom zaboravnom oratoru u govorničkom zanosu otme surovom praksom obesmišljena zakletva: „Nikad više!“ No, ono što je ne samo predvidljivo i uvjerljivo, nego se uveliko i događa, jesu rasprave na kojima se od revizija brane uvriježena tumačenja prirode velikog rata, od kojeg se očekivalo da postane onaj koji će okončati sve ratove.

Proizvodnja prošlosti

Kada je prije tri godine preminuo Australijanac Claud Choules svijet je ostao bez posljednjeg živog borca iz Prvog svjetskog rata, pa će stoga sve buduće obljetnice proteći bez direktnih svjedoka, ratnih veterana koji svojim prisustvom daju potvrdu legitimiteta komemorativnom skupu, istovremeno ovjeravajući identitet društva koje se, eto, i dalje sjeća određenog rata. Nimalo ne sumnjam u to da su tokom prethodnih godišnjica mnogi, sjajnim ordenjem dekorisani starci, sjedeći u prvim svečanim redovima, imali čast po prvi put čuti za šta su se u stvari borili. Dakako da se u takvim slučajevima nije radilo o slaboj informisanosti, ili pak o bolešću nagriženoj memoriji starih ratnika, mada ne treba potpuno odbaciti i takve mogućnosti, nego o retroaktivnom pripisivanju ideja i motiva. Naknadno davanje smisla proteklim događajima uvijek stoji u čvrstoj vezi s trenutnim političkim i inim potrebama (određenih dijelova) društva, zbog čega uopšte nije glupo reći da sadašnjost proizvodi svoju prošlost. Upravo zato što je to tako prigodne govorancije nerijetko zvuče kao zakletve principima koje je navodno iznjedrila prošlost, mada one suštinski nisu ništa drugo do iskaz o aktuelnoj stvarnosti, ali i dio priprema za buduće sukobe, što, opet, ponajbolje govori u prilog mišljenju kako je upravo rat jedini pobjednik svih oružanih sukoba.

Za razliku od Drugog svjetskog rata, oko kojeg postoji relativno jasan konsenzus o tome kada i kako je počeo, te ko ga je izazvao, sjećanja na Prvi svjetski rat puna su neslaganja, pa se danas ponovo raspravlja o tome da li je Njemačka jedini krivac za njegovo izbijanje. Naime, teško je opovrgnuti činjenicu da je žudnja za svjetskom moći postojala i kod drugih evropskih velikih sila (Engleske, Francuske, Rusije), što sigurno nije bilo od pomoći nastojanjima da se rat izbjegne. Kako je iz priče o izbijanju Prvog svjetskog rata nemoguće isključiti pitanja odgovornosti Austrougarske i Srbije, a čemu svakako treba dodati i probleme vezane za tendenciju osamostalenja čitavog niza naroda unutar habsburške monarhije, postaje jasno kako je čak i sa vremenske distance od preko 100 godina, sagledavanje geopolitičke situacije koja je dovela do rata vrlo kompleksna stvar, makar se to radilo i u generalnim crtama, kao što je to ovdje slučaj.

Interpretacija činjenica

No, svrha ovoga teksta nije stavljanje tačke na priču o odgovornosti za izbijanje Prvog svjetskog rata; kažem nije, jer računam kako je, protivno važećoj praksi, znanje o određenoj materiji preduslov za davanje vlastitog mišljenja o određenom problemu. Stoga, ja ovdje priznajem da o navedenoj temi ne znam mnogo, odnosno gotovo ništa više od onog što me naučilo na časovima istorije u osnovnoj i srednjoj školi, pa mi elementarna pristojnost brani da se stavim na stranu bilo koje od meni poznatih interpretacija istorijskih činjenica. No, pored svijesti o vlastitom neznanju, to svrstavanje mi brani i stanovita skepsa pred disciplinom koja pretenduje da bude naučna, a koju teško diskredituje široko rasprostranjeno mišljenje kako je ispisuju pobjednici.

Ali, ostaviću sad i pobjednike i poražene po strani, baš kao i vlastitu sumnju u objektivne mogućnosti istoriografije da ostvari svoj ideal da bude istinita, u potpunosti vjerodostojna priča, jer vjerujem da neprestani istoriografski sporovi zapravo nisu nužno loša stvar, naravno pod uslovom da nas ta diskusija dovede do proširenog i produbljenog razumijevanja prošlosti. Međutim, ova rasprava se odvija u otežanim okolnostima, jer javnost, po tvrdnjama pojedinih povjesničara, nema strpljenja za složene interpretacije istorijskih događaja, pa se od nauke traže jednostavni odgovori, koji, opet, nerijetko vode u dalje oštre polarizacije.

Kada bi se kojim slučajem željela provjeriti tačnost ovakvih tvrdnji, pogotovo ako se one odnose na prostor bivše Jugoslavije, bilo bi sasvim dovoljno postaviti jedno kratko i na prvi pogled krajnje jednostavno pitanje: ko je bio Gavrilo Princip? Iako nije isključeno da bi jedan dio odgovora glasio „ne znam“, uvjeren sam kako je krajnje predvidljivo kako bi se ogromna većina njih dala svrstati u dvije grupe. Dok je za jedne atentator na austrijskog nadvojvodu Franza Ferdinanda heroj, za druge je zločinac. To što bi u predvidljivo velikom broju slučajeva koji pripadaju drugoj grupi Princip bio proglašen za teroristu, ne bi bio samo odraz aktuelnih jezičkih navika, nego i (samo)svrstavanje na stranu sila koje se danas deklarišu kao borci protiv terorizma.

Ukoliko bi se tražio koliko toliko podrobniji odgovor na pitanje vjerujem da bismo čuli to kako je Gavrilo bio (veliko)srpski nacionalista, što bi za jedan dio ispitanika bilo pozitivno, a za drugi krajnje negativno određenje, pri čemu bi i jedni i drugi na ovo gledali isključivo s pozicija iskustava svog istorijskog trenutka, ne hajući mnogo za onovremeni geopolitički kontekst. Vjerujem i to da bi se od anketiranih/anektiranih moglo čuti kako se Princip zalagao za jedinstvenu državu južnoslovenskih naroda, ali kako je Jugoslavija odavno gotova, i što je još važnije u ovom historijskom trenutku potpuno obesmišljena priča, ovaj odgovor bi se javio tek u zanemarljivo malom broju slučajeva.

Sigurno bi se poneko sjetio i toga da je Gavrilo stigao iz neke vukojebine, koja ni danas, čitav vijek nakon atentata, nije bogznašta napredovala, pa bi cijelu stvar lakonski objasnio na žalost mnogima od nas poznatim rollingstones stihovima „siđimo u gradove i pobijmo gadove“, pri tom potpuno ignorišući činjenicu da su u gradnji urbanih centara, ali i u odbrani od njihovog rušenja, učestvovali i ljudi (porijeklom) iz provincije. I, ma koliko se priča o antagonizmu između centra i provincije, odnosno o polarizaciji na građane i seljake nekome činila smislenom, ona ne može biti prihvaćena kao objašnjenje Principovog (zlo)djela, mada ona svakako na ponešto i ukazuje. Svemu nabrojanom možda bi se poneko sjetio pridotati „Mladu Bosnu“ i „Crnu ruku“, kapisle s cijanidom, zatvora u Terezinu i to bi, uglavnom, bilo sve.

Principi ili glupa greška

Zbog šturog znanja i pojednostavljenja na koja smo osuđeni valja nam biti vrlo oprezan kada se priklanjamo međusobno suprotstavljenim viđenjima karaktera Prvog svjetskog rata, pogotovo ako svoje mišljenje gradimo prateći medijske debate. Pojednostavljena tumačenja podjednako su opasna, svejedno da li ona priču o Prvom svjetskom ratu svode na borbu za neke važne principe, ili se, pak, iz sadašnjosti, s uvijek neukusnom nadmenošću naknadne pameti, cijela stvar karakteriše kao kolosalna greška. Danas, kada znamo koliko je rat trajao i koliko je žrtava odnio, lako je reći da je bio glup i nepotreban. Međutim, osude toga tipa nam ni malo ne pomažu da bar donekle razumijemo situaciju u kojoj su našli ljudi s kraja epohe, koja je po svom okončanju često doživljavana kao zlatno doba evropske kulture.

Relativno dug period mira i optimizma, za koji će danas neki reći da je bio bez pokrića, obilježen tehnološkim napretkom i značajnim naučnim i umjetničkim dostignućima, skončao je u rovovskim bitkama vođenim novim, dotad uglavnom neisprobanim oružjem i sredstvima za masovno uništavanje, kojim je zahuktali industrijski kapitalizam tako rado i spremno snabdijevao vlastite nacionalne vojske, zadužene da vlastitoj državi obezbijede što bolju stratešku poziciju nakon rata.

Od povjesničara se nerijetko može čuti kako su mnogi oficiri vjerovali da će rat, za koji je postojalo opšte raspoloženje, biti kratak (zvuči poznato?), te da će donijeti jasna razgraničenja među vojnim silama. To što 1914. niko nije mogao ni da zamisli kako će se on razvijati i koliko će biti razoran, trebala je biti opomena u svim kasnijim predratnim prilikama. Pogotovo zato što je ogroman broj žrtava, baš kao što je to bio slučaj i u Prvom svjetskom ratu, uvijek dodatni razlog za nastavak borbi. Naime, i tada se vjerovalo da samo pobjeda može opravdati ono što se dešavalo na ratištu, te da je sve drugo izdaja palih žrtava.

Prvi svjetski rat nije pokazao samo to koliko su dužina i intenzitet sukoba teško predvidljivi, nego i to da se njegovo trajanje nužno ne skraćuje s tehnološkom opremljenošću. To je nešto je što bi na umu morali imati svi koji bi se s vremena na vrijeme voljeli malo poigrati rata. No, teško da će baš o tome biti puno govora tokom brojnih komemoracija koje će se održati ovoga ljeta. Mnogo je izvjesnije da ćemo slušati kojekakve zakletve odanosti borbi za mir. Takve zakletve su paradoksalne, samo ukoliko mir u takvim iskazima smatramo nezamjenjivom vrijednoću. Međutim, praksa pokazuje kako je važan samo onaj prvi, gotovo nezamjenjivi dio iskaza, dakle borba, koja uvijek definiše, učvršćuje i kristalizuje neko novo mi.

U totalno ideološki premreženom, posvađanom svijetu kakav je ovaj naš, gotovo nemoguće je izbjeći svrstavanje na neku od suprotstavljenih strana, čak i onda kada odgovoraš na naizgled jednostavna pitanja kakvo je ono iz naslova teksta. Upravo zato što logika „ili si s nama ili si protiv nas“ priječi svaki smislen razgovor, mislim kako je odgovor „ne znam“ sasvim poželjan, pogotovo ako on znači svjesno odbijanje ideološkog legitimisanja.  Zato, ako mene pitate, ko je bio Gavrilo Princip, reći ću vam da ne znam.

Draško LUKOVIĆ

Magistar komparativne književnosti, Sarajevo

AkuzatiV - Online magazin

Back to top