Memoria i damnatio memoriae - Nasilje nad pamćenjem

Jedan od društvenih fenomena kompleksnog nametanja zaborava pravnim sredstvima nazvan je latinskim imenom damnatio memoriae

Nasilje nad pamćenjem, nad sjećanjem i nad uspomenama, koje se na području nekadašnje Jugoslavije u posljednjih petnaest godina sistematski izvodi a ponegdje i zavodi, čini neophodnim da latinska riječ memoria bude izvučena iz zapećka. Primjera za brisanje sjećanja na jedne stvari i događaje, kao i nametanje spominjanja na druge ima mnogo. U posljednjih petnaest godina u Hrvatskoj je srušeno preko tri hiljade spomenika na događaje i ljude iz antifašističke borbe, a izgrađen je velik broj spomenika ličnostima čija je uloga u prošlosti bila ili sporna i naučno neraščišćena ili pak nedvosmisleno zločinačka. Ime države Jugoslavije, one čiji je dio bila i Hrvatska, u današnjoj je Hrvatskoj pod jednom vrstom prešutne javne zabrane; kad se mora spomenuti čuje se bivša država, a ima i uvredljivih sintagmi, kao raspala pokojnica, jedno vrijeme stalan izraz jedne zagrebačke radio-stanice.

U Srbiji je vlada nedavno usvojila izmjenu zakona prema kojoj se pripadnici četničkog pokreta, poznati kao počinioci velikog broja masovnih zločina nad civilnim stanovništvom u Drugom svjetskom ratu a i poslije njega, izjednačavaju s pripadnicima antifašističkog pokreta, koji je zemlju oslobodio od okupatora i samih četničkih zločinaca. Sličan zakonski akt je još početkom devedesetih godina usvojen i u Hrvatskoj. Njime su u pravima socijalnih i novčanih naknada partizani stavljeni u slabiji položaj u odnosu na pripadnike drugih vojski pa tako i na one iz zločinačkog ustaškog pokreta. Zakonodavac je za te pripadnike uveo naziv "domovinska vojska", koji nije postojao ni za vrijeme prve Jugoslavije, ni za NDH, ni ikada poslije. Nedavno je slična akcija za simboličku rehabilitaciju vojnika koji su se u Drugom svjetskom ratu borili na strani njemačke vojske pokrenuta i u Sloveniji.

Preimenovanja ulica, trgova, kulturnih institucija, sportskih društava pojava je takva i tolika da se smatra skoro za običnu. Zanimljiv je, a možda u svom lingvističkom aspektu i jedinstven, slučaj s preimenovanjem grada Duvna u Bosni: od 1990. godine je preimenovan u Tomislavgrad, onako kako je bio prozvan i 1925. po Tomislavu, sinu kralja Aleksandra Karađorđevića, čije je ime nosio neko vrijeme prije Drugog svjetskog rata. "Povrat imena", međutim, nije znak nikakve namjere imenodavca da čuva uspomenu na kraljeva sina, po narodnosti Srbina, već na istoimenog hrvatskog kralja Tomislava, koji je živio u desetom stoljeću, a 925. bio krunisan na Duvanjskom polju. Retuširanje vlastitih i tuđih života, životopisa i događaja masovna je pojava.

A. Hitler i Ante Pavelić (levo); Princ Pavle Karađorđević i A.Hitler (desno)

Manipulacija narodom putem manipulacije sjećanjem, dakako, nije samo jugoslavenska posebnost. Cijeli svijet nudi skoro beskonačan niz primjera za najrazličitije probleme s memorijom. Jedan od najsvježijih je diskusija u Njemačkoj oko pitanja šta učiniti s berlinskim bunkerom u kojem se krio i umro Adolf Hitler zajedno sa svojim najvjernijim ministrima za posljednjih dana Trećeg rajha.

Mnema i Leta

Memoria je srodna s grčkom riječju μνήμη (mnéme) i njen je latinski prevod. U našem jeziku trag joj ima u glagolu mniti, i njegovim izvedenicama mnijenje i mnjenje. U grčkom je μνήμη antonim riječi λήθη (léthe) koja označava zaborav. Negacija riječi λήθη u obliku ἀλήθεια (alétheia) označava u grčkom istinu, o čemu je mjerodavnu raspravu napisao Martin Heidegger. Polazeći od prvog elementa riječi, od privativnog prefiksa a- koje negira element leth-, Heidegger u pogledu značenja riječi izvodi riječ istina kao nešto što je nepokriveno, neskriveno, a potom i "nezaboravljivo" i "nezaboravno". Filolog Harald Weinrich, autor briljantne rasprave o umijeću i kritici zaborava, tvrdi da je evropska filozofska misao stoljećima tragala za istinom u predjelima pamćenja i nezaborava, a da je tek u novije doba bojažljivo krenula s pokušajima da i zaboravu prizna izvjesnu istinu i istinitost.

λήθη ima čvrst status u grčkoj mitologiji. Osim značenja zaborava, ova apstraktna imenica ima i mitološki važnu personifikaciju u rijeci zaborava, kod nas poznatoj pod imenom Leta. To je rijeka u donjem svijetu, s koje sjeni umrlih piju da bi zaboravile pozemljarski život. U našem jeziku derivat joj je "voda zaboravka", dosta česta u drugom dijelu deseterca. Leta ima i latinski derivat u pridjevu letalis, u značenju smrtonosan, kod nas najčešće u upotrebi letalan, kao i u pridjevu latentan. Latinska riječ za λήθη kao zaborav jeste oblivio, a pjesnici Letu zovu flumen oblivionis.

Zaborav je u mitološkoj predstavi smješten pod zemlju, njegova je slika provalija, Hegel ga zove "dubokom jamom čovjekova ja", a Thomas Mann "bunarom prošlosti". I naš izraz "pasti u zaborav" ukazuje na uvriježenost da se zaboravu stanište nalazi ispod tla na kojem pozemljari žive život. U našem je jeziku zaborav topički markiran: predstavlja negaciju glagola boraviti, koji je vezan za bivanje na nekom prostoru.

Za razliku od λήθη, pojam μνήμη nema veliku mitološku raširenost. Grčka i rimska mitologija jedva da imaju etabliranu personifikaciju Sjećanja. U Pausanijinom Opisu Grčke pominje se, doduše, vrelo Mnema u Beotiji na kojemu piju muze, no ono nema nikakvu presudnu mitološku ulogu. Ovo nije lako prihvatljivo, jer klasična mitologija poznaje mnogo personifikacija čije su uloge, reklo bi se, manje važne od Sjećanja, iako su, kao i ono, na istom stupnju apstraktnosti ili pak stoje na sredini između stvarnog i apstraktnog, kao Glad ili Zavist. Što je sjećanje ili pamćenje ostalo bez svoga snažnijeg mitološkog otjelotvorenja, na to, koliko ja znam, nema pisanih pokušaja odgovora niti doktorskih rasprava. Jedno od rijetkih mjesta u grčkoj književnosti koje Mnemu i Letu dovodi u vezu jeste 67. epigram iz desete knjige Palatinske antologije pjesnika Makedonija Konsula:

Slavim vas, Mnemo i Leto: jer sa mnom si, Mnemo, u dobru;
Tebe pak, Leto, što drug dobar si meni u zlu.

Epigram nije lak za tumačenje. Diskretnu poantu izvedenu od zahvalnosti Mnemi što pomaže da zadrži uspomenu na dobre stvari, a Leti da odalji one loše, čini upitnom bilješka nekog od grčkih priređivača distiha dopisana kao mogućnost za naslov: "u snu".

Vrelo Mnemino nalazi se na zemlji, a naša riječ sjećanje u svom obliku ne čuva nikakav "trag topike", iako je "prostornost" jedna od važnih osobenosti umijeća sjećanja.

Među antičkim svjedočanstvima koje sjećanje i zaboravljanje stavljaju jedno naspram drugog svakako je najpoznatija atenska anegdota iz petoga stoljeća prije naše ere o vojskovođi i političaru Temistoklu, koji pjesniku Simonidu, kad mu se ovaj ponudi da ga nauči umijeću pamćenja, ako slijedimo Kikeronovo svjedočenje, odgovara: "Ja bih radije učio umijeće zaboravljanja nego umijeće pamćenja". Temistokle je imao izvanredno pamćenje, o čemu je najbolje svjedočanstvo ono Plutarhovo, prema kojem je lično poznavao svakog građanina grada Atene, a Simonid je sa svoga izvanrednog pamćenja i vladanja njime nazvan ocem mnemotehnike. Iako ovdje svakako nije mjesto za raspravu o tome pristaje li vojskovođama i političarima umijeće zaboravljanja, a pjesnicima umijeće pamćenja, valja reći da i o jednoj i o drugoj vještini postoje svjedočenja i pjesnička i politička koja ih zovu ovdje blaženima ondje prokletima.
Umijeće pamćenja od Simonida i Temistokla naovamo nije izgubilo ništa od svoje privlačnosti. Od priručnika i savjetnika sastavljanih za ovladavanjem vještinom nazvanom ars memoriae mogla bi se sastaviti prilična biblioteka, a teoretičari bi mogli od nje uspostaviti i književnu vrstu.

Umijeće zaboravljanja nije dalo ni debelih priručnika niti svojih praktičnih teoretičara. Ovdje valja izuzeti antičku ljubavnu liriku koja je zaboravljanje ljubavnih jada smatrala lijekom, te razvila didaktičku vrstu sa savjetima ljubavnicima. Ta oblast, čiji je jedan od najvažnijih predstavnika rimski pjesnik Ovidije, nije predmet ovoga teksta. Umijeće zaboravljanja svega što se želi zaboraviti bilo bi predmet moguće ars oblivionis, ili ars oblivialis ili, imajući na umu Letu - letotehnike. Mogućnost zasnivanja takve discipline nije ostala bez rasprave, svakako i zato što nije mogla ostati neraspravljena želja za zaboravljanjem koja obuzima nikoga manjeg nego Temistokla. Najpotpuniji ogled o nemogućnosti zasnivanja umijeća zaboravljanja načinio je italijanski semiolog i književnik Umberto Eco. On je u jednom svom prilogu za jedan naučni skup iz godine 1966. primjenjujući strogo semiotički metod pokazao da je umijeće zaboravljanja kao suprotnost umijeću pamćenja - nemoguće. Semiološko obrazloženje ove tvrdnje nalazi se već u Ecovoj tezi da svi znakovi već kao takvi proizvode prisustvo, a nijedan odsustvo. Kako bi ars oblivionalis bila vještina brisanja, a ne zadržavanja, onda bi, kad bi u nekom aspektu i bila moguća, takva vještina bila neka vrsta "ispusnog ventila" (Weinrich) na vještini pamćenja.

Zaboravljanje je, bez obzira na svoj beznadežan položaj među naučnim granama, imalo u političkim zajednicama veliku važnost kroz historiju. U srednjem vijeku je, po riječima Umberta Eca, umijeće zaboravljanja izvođeno ne putem pasivnog brisanja objekata iz pamćenja, već putem stvaranja "lažnih sinonima". U tom složenom postupku značajnu ulogu imalo je stvaranje preobraćenika i dvojnika i aktivno zaboravljanje samoga akta zaboravljanja. Tako je pamćenje imalo status bolesti, a zaboravljanje status ozdravljenja. Jedan od društvenih fenomena kompleksnog nametanja zaborava pravnim sredstvima nazvan je latinskim imenom damnatio memoriae.

Pojam kojeg nema a ima

Ova sintagma je jedna od onih koje izazivaju najveću zbunjenost. Mnogi je upotrebljavaju uvjereni da predstavlja rimski čisto pravni pojam, a rijetki znaju da je rimsko pravo i ne poznaje. U naše vrijeme izraz ima dva značenja: jedno, široko usvojeno, preneseno i metaforično, skoro posve odvojeno od polaznog historijskog konteksta, a koji se, možda, prešutno, podrazumijeva; u njega idu slučajevi različitih običaja brisanja sjećanja na određene ličnosti, više ili manje slični s gore navedenima iz novije postjugoslavenske stvarnosti. Historičar Johannes Schmidt smatra damnatio memoriae uobičajenom pojavom još u starom Rimu, "iako izrazitih svjedočanstava za najranije razdoblje nema". Charles W. Hedrick Jr. smatra da, je historijski gledano, imaju i primjenjuju sva društva, uključujući i moderne zapadne liberalne demokratije. Imaju je, jer imaju potrebu za selekcijom u pogledu onoga što treba pamtiti, a šta zaboraviti. On podvlači da se ne smije potcijeniti razlika između antičke damnatio memoriae i brisanja spomena u totalitarnim režimima kakav je bio onaj Staljinov: ovaj drugi je bio potpuno surov u nastojanju da zatre svaki trag javnog spomena na ličnost kojoj je odredio zaborav, dok je cilj antičkog političkog napada na sjećanje bilo obeščašćenje uspomene na ličnost u nemilosti, koje je, opet, na posredan način bilo svojevrsna potvrda sjećanja na nju.

Drugo je značenje uže, i moglo bi se nazvati pravno-historijskim. Studije pokazuju da diskusija o njemu nije završena i da često izaziva nesporazume i sporove. Standardna studija o fenomenu damnatio memoriae je pedesetak godina bila ona Friedricha Vittinghoffa Staatsfeind in der römischen Kaiserzeit, o fenomenu državnog neprijatelja u carskom Rimu, iz 1936. godine. Njoj prethode tri studije, odavno nestale s tržišta knjiga i dobavljive tek u najboljim bibliotekama: sve tri su na latinskom, prva iz 1689, autora Johanna Heinricha Gerlacha, druga iz 1776, autora Johanna Gottloba Solbriga, a treća iz 1885. autora Gottfrieda Zedlera. U novije vrijeme značajan prilog načinio je pomenuti Charles W. Hedrick Jr. sa svojom izvanrednom studijom History and Silence, iz 2000. godine, u kojoj je četvrto poglavlje naslovljeno Remembering to forget posvećeno historijskom aspektu pojma damnatio memoriae u Rimu od Tiberija do Teodosija. O pravnom aspektu pojma najbolja je i do sada nenadmašna rasprava Andreasa Pescha De perduellione, crimine maiestatis et memoria damnata, iz godine 1995, koja svojim obimom i akribičnošću nadmaša sve dosadašnje, i uspostavlja se kao standardna monografija koja prethodne gura u stranu. Pesch kritički i besprekorno argumentovano pokazuje nedostatke Vittinghoffove studije, a nedostatnost i netačnost enciklopedijskih članaka pokazuje na neosporiv način. U ove posljednje ide natuknica u Realenzyklopädie der Altertumswissenschaften iz pera austrijskog historičara prava Stephana Brassloffa, potom ona u Der kleine Pauly autora Thea Mayer-Malyja, kao i nekoliko mjesta iz Römische Geschichte i Römisches Strafrecht Theodora Mommsena. Peschovom knjigom ispunjena je velika praznina za studijom o političkoj represiji nad socijalnom i kulturnom memorijom staroga Rima. Tekst koji slijedi u najvećoj se mjeri oslanja na Peschov pristup problemu. O kakvom se pristupu radi vidi se već iz prve rečenice studije: "Teškoća pri raspravljanju o damnatio memoriae leži u tome što valja obraditi nešto što nije postojalo".

"Nešto što nije postojalo" u rimskom pravu postojalo je, međutim, i u rimskom carstvu i u rimskoj republici. Pod njime se razumije brisanje imena s javnih natpisa, uklanjanje statua, zabrana ostavljanja testamenta, rušenje kuća, slavljenje godišnjice smrti, zabrana slavljenja rođendana, zabrana davanja osuđenikova imena novorođenoj djeci. Teškoća u određivanju statusa fenomena damnatio memoriae sastoji se u tome što krivica za koju je kazna primjenjivana nije bila jedna, već ih je bilo više, a praksa kažnjavanja počinioca za svaku od njih nije bila ni jedinstvena ni ujednačena, pa se, budući da je postojala dobrih osam stotina godina, dodatno opire sistematizaciji.

Prije no što se pozabavimo samom sintagmom, valja reći nešto o statusu pojma damnatio.

Zaborav i njegovo prokletstvo

Damnatio je termin rimskog privatnog, a potom i krivičnog prava. Označava štetu koju neko pretrpi na svom imanju. O etimologiji riječi nema saglasnosti među filolozima. Jedni u njoj vide glagol deminuere, umanjivati, zakidati, a drugi je vežu za grčku riječ δαπάνη (dapáne), trošak, izdatak. Bliski su mu termini damna i damnare, u značenju šteta i štetiti, oštetiti, ali i odštetiti. Značenje koje nas ovdje zanima možda bi se u našem jeziku najbolje našlo u stilski obilježenom glagolu "štetovati" koji, imajući u vidu imenicu memoria, omogućava konstrukciju "štetovati sa sjećanja", to jeste "u svojstvu osuđenika biti određen na zatiranje javnog sjećanja na sebe". Valja reći da u južnim štokavskim krajevima postoji i riječ "damla", kao i izraz "damla ga pogodila" ili "damla ga bilo", koje svakako treba tražiti u "vulgarnoj" verziji riječi damna.

Pojam o kojem nema jedinstva

Za razliku od same damnatio, pojam damnatio memoriae ne poznaje ne samo rimsko pravo već ni rimska književnost. Ovo zvuči skoro neprihvatljivo čak i za nekoga ko se dugo bavi rimskom starinom. Jer se, čak i u nekim mjerodavnim monografskim i enciklopedijskim publikacijama, nailazi na tragove uvjerenja da su i memoria damnata i damnatio memoriae pojmovi sa čvrstim statusom u antičkom Rimu.

Sintagma je moderna tvorevina i upotrebljava se najčešće u opuštenom značenju za razne mjere s ciljem zatiranja sjećanja ili na umrle vladare, ili na uklanjanje glavnih tragova sjećanja na nekoga ko je umro, ili na nešto što se smatra završenim, a na koga se ili na šta se sjećanje smatra ili proglašava društveno štetnim ili nepoželjnim. Čini se da je prvi put upotrebljena u jednom filološkom komentaru iz 1574. godine. Autor ovoga je Just Lipsije, komentator Anala rimskog historičara Takita, poznatijeg kod nas kao Tacit. U komentaru mjesta u šestoj knjizi, gdje izvještava o smrti Tiberijeve nećake Livije, koja je bila ubijena po naredbi Tiberijeva sina Drusa, Takit piše da je nakon njene smrti bilo zaključeno kako moraju biti uklonjeni svi njeni kipovi i sve što je nosilo spomen ili sjećanje na nju. Tu Lipsije dodaje: "Ime joj je izbrisano iz svih svjedočanstava, njeno zvanje je svuda zatrto, a njeni kipovi uklonjeni sa svih javnih trgova, e kako bi odumrlo osuđeno sjećanje na nju" (ut exolesceret damnata memoria).

Kazna za careve

Prvi tragovi zatiranja sjećanja brisanjem imena nalaze se već na opekama od nilske gline ili na natpisima egipatskih krčaga. Tutmosis Treći je naredio da se uništi svaki pomen imena kraljice Hatšepsut, a Amenofis Četvrti je zapovijedio da se unište sva obilježja starih bogova, a posebno Amona od Tebe.

Ono što se učvrstilo kao pojam damnatio memoriae nije nešto što je pogađalo običnog rimskog građanina. Kazna je bila namijenjena najvišim ličnostima rimske zajednice, prije svega carevima, pretorima i konsulima, i to ne živima, već umrlima. Za takvo post mortem zatiranje sjećanja na umrloga okrivljenika bilo je nužno da ovaj, rečeno ne bez velikog uprošćenja, bude okrivljen za jednu od slijedeće dvije optužbe:
a) za perduellio, to jest za krivično djelo veleizdaje;
b) za crimen maiestatis, to jeste za krivično djelo povrede majesteta.

Perduellio

Perduellio je pojam rimskog krivičnog prava. Nalazi se u Digestama i u Justinijanovu kodeksu, nezaobilaznim izvorima rimskog prava s početka trećeg stoljeća naše ere. Označava veleizdaju, oružani pohod na rimsku državu. Polazište za kaznu zbog perduellio predstavlja poznati lex Iulia de maiestate iz klasičnog doba, što najbolje ilustruje ovo mjesto iz Ulpijana: "Jasno je da, prema julijskom zakonu o majestetu, nije svaki optuženi u ovom položaju, već samo onaj ko bude optužen za perduellio, to jeste onaj ko je opsjednut neprijateljskom namjerom prema državi ili njenim vojskovođama. Ko je, pak, po julijskom zakonu, optužen iz kakva drugog razloga, taj će svojom smrću biti oslobođen optužbe".

Pretpostavka optužbe za perduellio, dakle, jeste "hostili animo adversus rempublicam vel principem animatus". Hostis je u latinskom jeziku, dakako, neprijatelj, ali u rimskom pravu nije to bilo kakav neprijatelj (za takve ima oznaka inimicus) već samo onaj koji dolazi izvan granica rimske države, dakle, bojni neprijatelj, onaj koji se ustremljuje na Republiku kao cjelinu. Vanjski neprijatelj je od klasičnog vremena smatran za perduellis. Sve do trećeg stoljeća naše ere perduellis je automatski značio i hostis. Gaj u Institucijama piše: "One koje mi zovemo hostes, naši su preci zvali perduelles". Uopšteno gledano, u rimskom pravu je smrt okrivljenog optuženika značila i njegovo automatsko oslobađanje od krivice i obustavljanje postupka.

Perduellio je, međutim, ona krivica za koju smrt optuženoga ne znači ni njegovo oslobođenje od krivnje niti obustavu postupka. Pravni nasljednici optuženika su se morali suočiti sa nastavljanjem procesa. Za vrijeme trajanja sudskog postupka po optužbi za perduellio, nasljednik optuženikove imovine nije mogao primiti nasljedstvo. Izuzetak je mogla biti situacija kada sin, u svojstvu osamostaljenoga od kuće očeve, traži obustavu postupka protiv oca u čiju je nevinost uvjeren. Osuđenik za krivično djelo perduellio ne može, dakle, imati nasljednike, ni one na osnovu testamenta, ni one koje rimsko pravo zove sui heredes. Sve osuđenikove oporuke su pravno ništavne, ukida mu se i pravo na grob, zabranjuje se žalost za njime, a njegova udovica ne smije se udati u prvih deset mjeseci od muževe smrti.

Nasljedstvo osuđenikovo ide u državnu blagajnu. Ukoliko je imao djece, njima može pripasti polovina imovine, u posebnim slučajevima im se može ostaviti i sva.

Umanjenje osuđenikove imovine nastalo učinjenim darovanjima nakon počinjenog krivičnog djela a na štetu državne blagajne postaje nevažeće.

Prava data oslobođenicima ostaju djeci osuđenika.

Zabrana ukopa je kazna koja ima svoju kulturnu pozadinu u kultu mrtvih kod starih Rimljana. Prema njihovoj predstavi, duša umrloga ne lebdi negdje u nekakvoj nepojamnoj onostranosti, već u blizini čovjekovoj, u grobu.

Valja zaključiti da je perduellio krivično djelo upravljeno ne protiv rimske države kao puke svjetovne organizacije, već je težište neprijateljskog djelovanja upravljeno na rimsku kultnu zajednicu.

Religijska komponenta ovoga složenog pravnog pojma daje narodnim tribunima polazište da tužbu za perduellio upotrebljavaju za odbranu svojih službenih ovlaštenja, koja su u rimskom pravnom sistemu bila sacrosancta.        

Crimen maiestatis

Maiestas dolazi od komparativa maior i označava poređenje dviju veličina, pa je time ona relativan pojam, odnosno prije izraz nekog odnosa nego osobine. Da bi se pojmu dao politički sadržaj, često se poteže za Kikeronovom definicijom: Maiestas est amplitudo ac dignitas civitatis (Majestet je uzvišenost i dostojanstvo rimskog građanstva).

Za sadržajno omeđenje pojma krivičnog djela nazvanog crimen maiestatis polazište su dva mjesta iz Ulpijana. U prvom se kaže da je najbliže krivično djelo vjerskom zločinu ono koje se zove crimen maiestatis, a na drugom se mjestu kaže da je crimen maiestatis ono krivično djelo koje se počini protiv rimskog naroda ili njegove bezbjednosti. Za razliku od pojma perduellio, čija je definicija sačuvana samo kao opšta klauzula, za crimen maiestatis navodi se čitav niz pojedinačnih činjeničnih stanja. Tako, na navedenom mjestu kod Ulpijana stoji: "Po ovome zakonu biće optužen onaj ko s predumišljajem preduzme nešto čije su posljedice ubijanje talaca bez zapovjednikova naređenja, boravak u gradu ljudi naoružanih oružjem ili kamenjem, njihovo udruživanje protiv države, zaposijedanje trgova ili hramova što dovodi do velikih skupova i ujedinjavanja ljudi za nemire i pobune. Optužen će biti i onaj ko svjesno preduzme nešto čija je posljedica ubijanje službenika rimskog naroda ili bilo koga ko ima zapovjedničku ili službenu moć. Optužen će biti i svako ko digne oružje protiv rimske države, i onaj ko neprijateljima rimskog naroda prenese poruku ili preda zapis ili kakav drugi znak, ili tajno preduzme nešto što za posljedicu ima pomaganje ili davanje savjeta neprijateljima rimskog naroda. Optužen će biti i onaj ko pobunjuje ili podstiče nemire među vojnicima kojima se izazivaju pobune protiv države. Optužen će biti i onaj ko ne napusti svoju provinciju kad mu bude određen nasljednik, ko napusti svoju vojsku u nevolji, ko svjesno u javne dokumente upiše nešto lažno pa ih takve upotrebljava..."

Kao i kod krivičnog djela perduellio, tako i kod crimen maiestatis sudski postupak ne biva prekinut smrću optuženoga. Kazna za crimen maiestatis nije uvijek bila jedna te ista i nije bila jednaka za sve. Osim toga, u doba principata ona je dopunjena, o čemu svjedoči Ulpijan: "Osuđenicima je nekada bila uskraćivana vatra i voda. Danas, međutim, oni nižega ranga bivaju bačeni pred zvijeri ili živi spaljeni, a oni višega bivaju kažnjeni smrtnom kaznom. Ovo krivično djelo biva teže ne samo na osnovu samog čina, već i na osnovu bezbožničkog govora i psovanja".

Protiv osuđenoga za povredu majesteta često su primjenjivanje dodatne kazne koje su imale za cilj da i nakon smrti osuđenikove izbrišu ili pokvare sjećanje na njega. Te su kazne bile: uništavanje kipova, brisanje imena, zabrana ukopa i žalosti za osuđenim, a zavisile su, ponekad, i od socijalnog i političkog položaja osuđenikova. Nakon presude, najvažnija stvar je bila uništavanje spomenika podignutih za života osuđenoga, kao i odstranjivanje njegova imena sa javnih ili počasnih mjesta.

Može se, dakle, zaključiti da je memoria damnata kao kazna obavezno slijedila osuđenom za krivično djelo perduellio, i to samo kao dio osude interdictio aqua et igni, dok je osuđenome za crimen maiestatis kazna mogla uslijediti kao jedna od dodatnih kazni.

Ovo sve se ne može reći bez velikog uprošćavanja. Ni perduellio ni crimen maiestatis nisu kroz stoljeća svoga "krivičnoga statusa", svako za sebe, značili ni isto ni jednako, a često ni ujednačeno. Koliko su ovi pojmovi široki može se vidjeti već iz činjenice da neki autori smatraju kako je perduellio u svom značenju slična s parricidium, koje se kao krivično djelo kasnije odvojilo. A Erich Pollack ide i dalje, pa, raspravljajući o čuvenom izvještaju o smrti Horatijinoj, poznatom iz Livija, smatra da su i perduellio i parricidium izrazi ideje maiestatis, te krivična djela po toj osnovi smatra povredama kategorije maiestas populi Romani, koja će se, kako smo vidjeli, u posebnu pravnu kategoriju razviti tek kasnije. Perduellio je vrlo rano imala ne samo status delikta, već i status pravne posljedice. Valja, takođe, znati da se iz crimen maiestatis izdvojilo krivično djelo hostis, to jeste optužba za neprijatelja rimskog naroda. Ako se ima na umu i da je lex Iulia maiestatis Gaja Julija Kajsara formulisao samostalno činjenično stanje same perduellio kao podslučaj criminis maiestatis, onda se može imati barem polazna predstava o kompleksnosti pojmova krivičnih djela koja su uključivala i memorijalne kazne.

Memorijalna kazna je, kao svaka dodatna kazna, u određenoj mjeri bila posljedica samovolje kažnjavača. Formula "tibi perduellionem iudico" imala je za posljedicu velik niz kazni: smrtnu kaznu, oduzimanje imovine u korist državne kase, zabranu ostavljanja testamenta, zabranu legata, relegaciju, deportaciju, osuda zabranom vatre i vode, oduzimanje građanskog prava, zabranu ukopa umrloga osuđenika i zabranu žalosti za njime. Imala je za posljedicu i da se smrću osuđenikovom proces ne završava već se okrivljenik, to jest reus perduellionis, ima braniti i poslije smrti i to će činiti njegovi nasljednici, successores. Ulpijanov izraz u Digestama za takvog osuđenika je "nisi a successoribus purgetur", u značenju "osim ako ga nasljednici ne očiste od krivice".

Pored memorijalne valja spomenuti i nominalnu kaznu. Ova se sastojala u brisanju imena sa konsulskih lista i sa javnih natpisa. Slijedila je osuđenome za krivično djelo hostis, a jedan od pouzdanih dokumenata za njenu primjenu je i Kikeronov govor Za Sestija, i to mjesto 14,33, koje se odnosi na Aula Gabinija i Lukija Kalpurnija Pisona Kajsonija, koji su konsulsku dužnost obavljali 58. godine prije naše ere: "Konsule, ako se tako smiju nazvati, svako treba da izbriše ne samo iz sjećanja, već i sa spiska".

Pozlaćena Neronova bronzana glava. Berlin, zbirka Axela Gutmanna

Memorijalne i nominalne kazne kao posljedica proglašenja za hostis pogodile su Marka Antonija, Tiberija, Kaligulu, Nerona, Galbu, Ota, Vitelija, Domitijana, Hadrijana, Komoda, Pertinaka, Didija Julijana, Peskenija Nigra, Klodija Albina, Septimija Severa, Karakalu, Helagabala. Proglašenje visokih ličnosti za hostis donosio je Senat. Neron je jedini koji je za života proglašen neprijateljem rimske države. Velik je broj njegovih kipova na kojima su vidljivi tragovi oštećenja i pokušaji pretapanja ili preuređenja njegova lika u kakav drugi. Tragovi nasilja nalaze se i na likovima Nerona na metalnom novcu. Iz Svetonija znamo da je Vitelije nakon izricanja presude bačen u Tibar, a da su u slučaju Domitijanovu, koji nije bio proglašen za hostis (jer se Senat bojao da bi proglašenje moglo pobuniti vojnike), svi njegovi kipovi bili pretopljeni a slavoluci porušeni.

Smrtna presuda za careve nije postojala. Postupak oko sjećanja na umrle careve na sjednicama Senata povodom smrti svaki put je bio određen jedinstvenom historijskom situacijom. Ponašanje i odluka senata bili su uvijek određeni raspodjelom moći između senata, vojske, rimskog naroda i nasljednika.

Aktuelnost "damnationis memoriae"

Legitimno je postaviti pitanje: bi li danas valjalo unijeti u zakone ono što Rimljani nisu bili unijeli, a jesu primjenjivali? Napadi na sjećanje su svakodnevna pojava, možda je dvadeseto stoljeće, sa dva svjetska rata i sa strašnim nacističkim genocidom, sa logorima, s Auschwitzom, ono razdoblje u kojem je sazrela potreba za zakonskim uvođenjem zaborava na strašne zločince, nakon što je uvelo nezaborav i sjećanje na strašne zločine i njihove žrtve. Legitimno je i veliko pitanje kako bi se moglo održavati sjećanje na zločine bez pitanja o počiniocima. Možda bi, govoreći riječima Umberta Eca, imalo smisla otvoriti raspravu o tome da li bi danas bila moguća ako ne ars oblivionalis, a ono, možda, kakva lex de oblivione. Ko ovo piše uvjeren je da bi, kad bi, nekim razvojem stvari, na prostoru ovoga jezika takav zakon bio usvojen, većina onih koji ovaj list čitaju imala i svoj zajednički predlog za uvođenje zakonskog zaborava barem na nekoliko glavešina koji su na žalostan način vladali njihovim životima u posljednjih petnaestak godina.

Sinan Gudžević
Autor je književnik i prevodilac, filolog
Časopis Republika, broj 358-359, jun 2005.
Akuzativ , 31.07.2014.

REDAKCIJA

Akuzativ

AkuzatiV - Online magazin

Back to top