Diktatura prostakluka

Piše: Vuk Bačanović

Prostakluk je pošast, ali i više od toga. On je, u osnovi, odbacivanje racionalnosti i argumenata i njihovo gaženje u ime “realiteta” navodne “prirodne” ljudske gnusnosti kojoj nema pomoći. U konačnici, on se prihvata kao “životna mudrost”, naspram zanesenjaštva o boljem svijetu. Oprostačenje je danas glavna djelujuća sila prilikom čovjekove socijalizacije. Ono je hiperpojednostavljeni proces proizvodnje prostaka, te robe široke potrošnje za globalno tržište bijednih karaktera.

Prostakluk nije urođen, nije genetska predispozicija, kako se prostake uvjerava, da bi neumorno, riječju i djelom, širili tu “istinu” o sebi i drugima. Prostaci su, zapravo, žrtve, a ne vinovnici svoga oprostačenja. Neko bi rekao da svako bira svoj put, te da je prostak krivac za svoj prostakluk taman koliko i nacionalista za svoj nacionalizam (koji se, u svojoj senilnoj retrogradnosti, također tvori i brani prostaklukom), ali stvari su daleko složenije. Kako kriviti prostaka što je prostak, kada na procesu oprostačenja radi cjelokupan državni ideološki aparat?

Kako kriviti većinu prostaka jer su prostaci, kada je suštastveni prostakluk osnova ideologije vladajuće klase, koja se, sve više ispuštajući konce iz ruku, grozničavo bori za opstanak svoje vladavine? Sveobuhvatni prostakluk nije ništa drugo do manifestacija njene dekadencije, histerije i straha od dotrajavanja i nestanka: prostakluk u nacionalizmu, prostakluk u patriotizmu, prostakluk u šovinizmu, prostakluk u liberalizmu, prostakluk u moralizmu, prostakluk u nauci, prostakluk u umjetnosti, prostakluk u navodnoj alternativi svemu tome.

Prostakluk je postao metod odbrane svih okoštalih društvenih odnosa: malograđanštine, korporativnog kapitala, represivne birokratske hijerarhije. Kod svih navedenih, pa prema tome i kod raznih režimskih i tobože alternativnih “filozofa”, “umjetnika”, “analitičara” i “stvaralaca” on je ultimativna “filozofija”, prema kojoj je imućnost i nezajažljivo grabljenje osnovni kriterijum vrijednosti. Oni su vrh piramide prostakluka. Ispod se pate njihove žrtve, kojima se nameće da same pronađu i maltretiraju svoje žrtve, jer drugačije neće opstati. Prostakluk se, dakle, nameće kao sveopšti metod i način preživljavanja.

Prostakluk je načelo u kojem se živi, kreće, postaje i biva bićem. Vulgarnost misli odražava vulgarnost društvenih odnosa. Nije bitno šta se kaže, nego na koji način se kaže. Jedini uslov koji se mora ispuniti jeste zadovoljavanje prostačke norme.

Prostakluk ne trpi istinu o sebi na isti način na koji srednjovjekovna hrišćanska crkva nije trpjela “jeresi”. Prostački kanoni društveno “normalnog” i “prihvatljivog” mišljenja su poput međa na highlanderskim imanjima i teško onome ko izađe iz njihovih okvira. Baš kao što su, nekoć, učeniji teolozi ismijavali rasprave o tome koliko anđela stane na ušicu igle, ali vatreno branili npr. “bezgrješno začeće”, tako i obrazovaniji prostaci ismijavaju manje obrazovane, iako svi ostaju u istom okviru, u istoj kaljuži. Isto se može promijeniti na prostakluk u različitim političkim ideologijama. Ma kako se razlikovali, objedinjuje ih trabunjanje i baljezganje.

Pa ipak, budući da je stražar na braniku raspadajućeg sistema i nešto obrazovaniji prostak/prostakuša će odabrati najprostačkija sredstva koja ima na raspolaganju da sistem odbrani. Jednolična partitura “normalnosti” koja svira u njegovoj glavi ne trpi distonacije. Optužba bez osnove, izvrtanje riječi, poluistina, razvodnjavanje, uvreda, licemjerstvo, brojanje zalogaja, to su njegove/njene zamjene za argumente. Time, međutim, otkriva samo jedno: da se suštinski ne razlikuje od drugorazrednog prostačića, kojeg inače smatra “bagrom” i “ološem”. Prostakluk nije ništa do sistemsko nasilje nad kritičkom sviješću.

Prostak/prostakuša predmnijeva da na svijetu nema realnosti do prostačke, te stoga na sve reaguje prostački. U svojoj prostačkoj svijesti, on sve što je kompleksnije, drugačije i šire od njegovog svjetonazora, mora svesti na proste prostačke faktore. Prostak/prostakuša je proizveden/na kao moralista i moralizator. Bilo tradicionalist, liberal, staljinist ili vulgarni marksolog, on/ona će “normalnost” postojećih društvenih odnosa smatrati “svetinjom” i tom svetinjom nemilosrdno bičevati sebi potčinjene ili one koji su zastrašeni surovošću postojećeg stanja. Njegova/njena savjest nije mirna do onog trena kada je svoju niskost, bijedništvo, podaništvo, jednom riječju “normalnost društvenih odnosa”, odnosno “moral” uspio usaditi ljudima koji nisu kao on, kada im je “objasnio” da se ne trebaju “zanositi” da je bilo šta moguće promijeniti.

Prostak/prostakuša se neće umiriti dok u drugim ljudima ne vidi savršenu sliku sebe i neće žaliti sredstva dok ih takvima ne napravi ili barem lažno ne prikaže kao ljude slične sebi. Nešto obrazovaniji prostak/prostakuša, prezirući “prostačku bagru” jednako kao i protivnike sistema, uglavnom se zadovolji ugodnim položajem zaprepaštenog i otrovnog kritizera koji ništa ne može promijeniti “zbog zle ljudske prirode”. Time se daje primjer cjelokupnoj rasplakanoj, narikačkoj i histeričnoj “alternativi” umjetnika da postupi na sličan način. “Bunt” zatrovan prostaklukom, tako u startu biva uvučen u sistemsku matricu i pacifikovan tako da postane parada klovnova idealna za ismijavanje i diskreditovanje “zanesenjaštva”. Što je više ismijavanja i besplodnog cinizma naspram protivsistemskog razmišljanja, to je prostak/prostakuša, u svojim očima, moralniji/moralnija.

Iako je prostakluk naširoko rasprostranjen, bilo bi pogrešno izjednačavati sve one koji se za njim povode. Strahota prostakluka proizilazi iz okoštalih odnosa izrabljivanja i otuđenosti. Ovi odnosi proizvode prostakluk i opstaju u prostačkoj klimi. Prostakluk je odraz vrijednosti i stremljenja vladajućih klasa od samog iskona klasnog društva. Što se više neko klasno društvo bliži svojem opadanju, što više vladajuće klase bivaju svjesne neizbježnosti svoje propasti, to prostakluk u svim sferama biva ogoljeniji.

Diktatura prostakluka nije ništa drugo do diktatura barbarogenija u civilizaciji, koja, opterećena balastom same sebe, nepovratno tone u varvarstvo.

Vuk Bačanović
RadioSarajevo

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

REDAKCIJA

Akuzativ

AkuzatiV - Online magazin

Back to top