Pedagogija nasilja

Ako prihvatimo dirkemovsku tezu da je „društvo čoveku Bog“, u slučaju srpskog društva taj bog je nesumnjivo starozavetnog karaktera. Vrednosni sistem jednog društva konstituiše/konstruiše se odozdo  –  u kolopletu svakodnevnih socijalnih praksi građana, njihovih inicijativa, razmena iskustava, kreativnih interakcija itd. – ali pre svega, i iznad svega, odozgo: iz privilegovanih niša kulturnih i društveno-političkih elita koje uživaju simbolički ugled i generišu javni prostor.

Svakako, glavni generator društvenih vrednosti jeste državna hobotnica i njeni resorni pipci koji sistem(at)ski kontrolišu i nadziru proizvodnju vrednosti i njihovo rangiranje u hijerarhijskom lancu. U tom smislu, državni aparat predstavlja monopolistu na tržištu proizvođača vrednosti, dok svi ostali „alternativizmi“, osim ako nisu komplementarni monopolskom, gube „tržišnu trku”.

U poslednje vreme svedočimo da, vođena logikom amputacije prosečnog kasapina, državna hobotnica sistemski guši prostore (zagarantovane) slobode građana, težeći rešavanju problema bolesnog sistema, prosto time što će otfikariti periferijske delove. Iza takve terapije, pod krinkom kvazimedicinske objektivnosti, krije se konzervirani paket “prve pomoći” koji se sastoji od šok-injekcija neoliberalnih mera i anestetika tradicionalne autoritarnosti, čime se potvrđuje poslov(ič)na veza privatizacijske dogme i čvrstorukaškog upravljanja državom. Na taj način se, pod maskom neupitne objektivnosti, koristeći “good cop - bad cop“ tehniku, nasilje nad građanima vrši i na polju ekonomske (ne)jednakosti i na polju osnovnih sloboda.

Istovremeno, pokazuje se da tradicionalni kolektivizam koji je na snazi na ex-Yu prostorima, nije nimalo suprotstavljen dogmi slobodnog tržišta u njenoj formativnoj fazi, naprotiv, mnogo je pogodniji od individualizma, jer je građanima naviklim na vertikalni odnos sa elitom, mnogo lakše manipulisati i „promeniti im svest“, kako je više puta istakao premijer Vučić.

Ideologija rajske batine

Foto: Dimitrije Goll

Poslednji istupi psihoterapeuta Zorana Milivojevića i njegov lament o „popustljivom roditeljstvu” direktno ga lansira u kategoriju gorepomenutih “komplementarnih alternativizama”. Naime, Milivojević se, u svom karakterističnom self-help maniru, zalaže za ostavljanje mogućnosti korišćenja nasilja roditeljima prilikom vaspitavanja dece i na taj način implicira da su nam deca takva kakva su (a očigledno loša, po Milivojeviću), zato što su roditelji previše nenasilni. Dakle, izuzetno raširena maloletnička i omladinska delikvencija, koja nije sporna ni u kom smislu, nastala je zbog toga što je okruženje u kome omladinci rastu – hm, previše tolerantno. Da kojim srećnim slučajem živimo u Švedskoj, ova (oksi)moronska logika „rajske batine” bi možda imala zrnce smisla, ali se u kontekstu razorenog postratnog srbijanskog društva ona raspršuje u paramparčad kao poslednji delići kredibiliteta pop-psihoterapeuta Milivojevića.

Uzimajući u obzir Frojdovu tezu o detinjstvu i determinišućoj snazi istog, možemo izvesti logičan zaključak o prirodi nasilja današnje omladine. Ako u jednačinu ubacimo statističke podatke o učestalosti nasilja u srpskim porodicama, ratne devedesete godine obeležene apologijom kriminala, tranzicijsko siromaštvo i državno strukturno nasilje nad sopstvenim stanovništvom, a sve to začinimo mrvicama tradicionalnog vaspitanja u Srbiji koje je oduvek bilo daleko od „novogovorskog“ poštovanja dečjih prava, možemo jasno uvideti kako to da su današnje mlade generacije tako – raspojasane. S pištoljima za pojasom, opasani frazama iz gangsterskih filmova, ti, uglavnom mladići, predstavljaju savršen izraz sistema u kome su odrasli i u kome žive.

Naravno, Milivojevićevo seirenje nad sudbinom porodice i porodičnih vrednosti, mora se sagledati u kontekstu njegove popularnosti u javnom prostoru koje je plodno tlo sa sejanje takvih ideja. Kazati nasilniku da je bio previše popustljiv vodi polemiku u žanr sado-mazohizma, a vrednosni sistem u Srbiji cementira u svoj svojoj autističnosti. Jer, poznavalac ljudske psihe i istorije ludila, Zoran Milivojević, morao bi znati onu Ajnštajnovu da je “ludilo neprestano ponavljanje jedne te iste stvari uz očekivanje drugačijih rezultata“.

Ovakav očinski-vertikalni pristup odgajanja individua, pre vodi u stvaranje novih građana-poslušnika, pasivnih agresivaca čije vitlanje trojstvom nož-pištolj-pesnica ni u kom smislu ne utiče na promenu poretka koji ih ugrožava „od kolevke do groba”, već ih učvršćuje u sopstvenoj apolitičnoj nemoći i miniranju dijaloga, kao i racionalnom sagledavanju i rešavanju sukoba. Na ovaj način, upijajuća sunđerasta struktura budućih građana potvrđuje status quo, ostavljajući  širok asortiman alata za njihovu sistemsku manipulaciju.

Zabrani, pa vladaj(!)

Stiče se utisak da vlast u Srbiji ne ume da reaguje nehijerarhijskim metodama ni na jednu društvenu činjenicu i da iza svakog postupka stoji znak uzvika u podtekstu. Svako saopštenje Vlade Srbije urla usiljenom autoritarnošću i podseća građane na poziciju ne-moći u društvu po starom-dobrom pricipu vožnje traktora i otvaranja kapije. Za održavanje takvog diskursa u trenutnom režimu, najzaslužniji je premijer Vučić. Pod superherojskim plaštom patetike i brige za državu i građane, predsednik Vlade je lomio kabinetska vrata, otimao decu iz ruku nadležnih spasilaca, urlao na ministre, odsečno odgovarao na retka novinarska pitanja, preskakao/prejudicirao odluke nadležnih institucija kod pojedinih društveno-političkih problema i tako postavio primer ponašanja ostalim članovima (straho)Vlade. Takav nasilnički pristup se ogleda i u retoričkom, ali pre svega, u institucionalnom smislu.

Iz tako skrojenog zapovedničkog šinjela izlazi i ministar policije Nebojša Stefanović i njegov  neustavni predlog zakona u kome se mladima zabranjuje vožnja od 23 časa do 6 ujutru, i iz koga se jasno vidi kako logika amputacije funkcioniše. Umesto da se već postojeći zakoni primenjuju u praksi, kao i nerepresivne mere edukacije i prevencije, ministar predlaže sedmočasovni „policijski čas” - ograničenu zabranu kretanja/vožnje čitavoj jednog heterogenoj društvenoj kategoriji, suspendujući njihova Ustavom zagarantovana prava.

Logika amputacije je tupa za nijanse, ona je naredbodavna, previše total(itar)na za uočavanje razlike – nju ne zanima da li pripadnici inkriminisane grupacije moraju da voze u inkriminisanom vremenskom periodu iz poslovnih razloga, iz privatno-porodičnih motiva ili jednostavno iz životno-egzistencijalnih.

Naime, kako bi se ministar Stefanović osećao kada bi mlada osoba bila zaustavljena prilikom vožnje svog bližnjeg u bolnicu, porodilište ili urgentni centar? Da li bi čovek-Stefanović suspendovao ministra-Stefanovića i važeće zakone zbog gvozdenog zakona populizma do kog je Stefanoviću, evidentno, najviše stalo?! Da je logika amputacije operisana od logike i amputirana od razuma, potvrđuje i dopuna predloga zakona ministarke Mihajlović u kome se pored inkriminisanog vremenskog perioda, za saobraćajne nesreće optužuje i konjska snaga vozila, pa se tako mladima do 21 godine zabranjuju vozila jača od 76 konjskih snaga po toni, očigledno, implicirajući da sporiji automobili sporije voze u smrt.

Da stvar bude još besmislenija, u nacrtu predloga zakona o izmenama i dopunama Zakona o bezbednosti saobraćaja, u javnom informisanju i oglašavanju zabranjuje se i “predstavljanje, tj. promovisanje nebezbednog, odnosno nepropisnog ponašanja u saobraćaju na putevima, a naročito vožnje bez upotrebe sigurnosnog pojasa, bez zakopčane kacige, pod dejstvom alkohola i drugih psihoaktivnih supstanci, vožnje brzinom većom od dozvoljene, nasilničke vožnje, prevoza dece do 12 godina van dečijeg sedišta, nepropisno preticanje, obilaženje, nepropisno kretanje pešaka“. Na taj način se uvode i elementi cenzure, te će se svako,  čak i kritičko, izveštavanje o saobraćajnim nepravilnostima, globiti između 100 i 800 hiljada dinara. S druge strane, svakako je zanimljivo  kako će filmski program izgledati ako se usvoje ovakvi predlozi.

Da ovo nisu izolovani slučajevi nego pravilnosti, svedoče i skorašnje neustavne odluke o oduzimanju niza građanskih prava zbog banalnog neplaćanja autobuske karte, kao i samovolja ministra Vulina prilikom konkursa za raspodelu sredstava za unapređenje socijalne zaštite.

Ove represivno-restriktivne mere imaju svoje uporište u političkoj tradiciji Srbije – setimo se samo Đilasove zabrane prodaje alkohola posle 22 časa koja je još na snazi – edukacija je (pre)naporan i dugotrajan proces, a prohibicija je rešenje po kratkom postupku. Milivojevićevski gledano, decu-građane ponekad treba lupiti pendrekom po zadnjici, ipak su oni nezreli i ne vide stvari kao što naše vlasti vide – stvari su mnogo jasnije sa vrha piramide moći – a ta ljudska prava, pa to su ionako samo konstrukti novog svetskog poretka, dinamit u temelju naših porodičnih vrednosti.

Državni „maćehinski paternalizam“ obrazuje građane da budu pasivni primaoci naredbi, deca u krizi srednjih godina zapletena u sado-mazo odnos sa državom-nacijom, kivni na bol, a opet navučeni na njega, po kafanama preziru državu i mentalitet naroda kome misle da pripadaju,  a ipak nauljeni skaču u nacionalističku vatru, čim stigne mig „odozgo”.

Maloletno građanstvo u državu gleda kao u oca, pa kad nakon ubistva navijača Crvene zvezde u Istanbulu, država „(ne)diplomatski” urlikne, maltene kao da je turska vojska upala na teritoriju Srbije – maloletno-građanstvo pada u nacionalistički trans, formira monolitne borbene redove i usvaja logiku amputacije.

Konstruisana crno-bela slika postaje slepa za nijanse, građani postaju nacionalistički daltonisti, a iz njihovog vidokruga se gubi sve što ih je do tada bolelo. Rigorozne mere štednje padaju u zapećak, Bus Plus represija gubi važnost, a potrošačke korpe, makar na momenat, postaju sekundarne sirovine.

Sveobuhvatna pedagogija nasilja obrazuje ljude od plastelina, uskličnici urlaju u javnoj sferi, dok deca-građani na priredbi horski kliču u čast reformske vlade: Uskliknimo s ljubavlju (pro)svetitelju –  Vladi!

Dok se građani opasulje mamurni od nacionalističkih orgija, njihove Ustavom i zakonom zajamčene slobode biće sve uže, sistem socijalne zaštite sve minimalniji, a frižider sve prostraniji.

Iako deluje apsurdno, rešenje može biti u upravo u maniru logike amputacije. Ako im se zabrani nacionalističko orgijanje, možda, ali samo možda, građani odrastu i – pobune se!

Saša Dragojlo

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

Saša DRAGOJLO

Novinar, Beograd

AkuzatiV - Online magazin

Back to top