Kad se za potrebe niže matematike

saberu razni oblici smrti

kad umiranje podivlja kao najubedljivija lekcija

iz organske hemije,

kad to crkavanje, maskirano u vodoinstalatera,

kucne na na kućna vrata kuc-kuc,

u stanu italijanskog brigadnog generala,

kada se, na kraju krajeva,

otkrije da je smrt sastavljena

od magnetnih čestica koje na vrhu noža

igraju argentinski tango,

i kad, nakon kraja svih krajeva,

još i uđe u telo,

šamarajući mu unutrašnjost zbog spoljašne

nevaljalosti,

i još kad ostavi plitak trag

u nekoj barici na amsterdamskom groblju,

smrt je slaba. Kažem ti, smrt je slaba

i ništa drugo nego slaba za nas,

možda samo za nas,

eto, zato volim smrt.

Počnimo kako je to red od najsvežije vesti: britanske novine Guardian i New Stesman sredinom maja započele su seriju istraživanja o nameri premijera Dejvida Kameruna, da na najvažnija mesta u državi postavlja osobe koje su završile elitni Eton College, za čijih su 570 godina postojanja mnoge znamenite ličnosti, među kojima Orvel, Kejnz i dakako Kamerun, na njemu diplomirale. Teza pomenutih novina je da se tako „stvara meritokratija, koja čini prepreku socijalnoj mobilnosti“. Možda to i ne bi privuklo pažnju da tendencija nije rasprostranjena, pa je tako predsednik italijanske tehničke vlade Mario Monti za ministre postavljao uglavnom osobe koje su zavržile školovanje na Univerzitetu Bocconi, gde se i on školovao i postao predsednik Upravnog odbora. Diploma, ali ona provereno bliska, postaje osnovno merilo za izbor ljudi koji će vladati i shodno tome biti na najuticajnijim i najplaćenijim pozicijama u društvu. Sklon da u ekonomskim razlozima vidim poriv, mogao bih se zadovoljiti objašnjenjem da je manija za diplomama nastala zbog mogućnosti većih zarada. To objašnjenje je toliko jednostavno i lako da mora prouzrokovati sumnju u temeljitost. Sklonost da vodeće političke ličnosti biraju saradnike sa istog univerziteta po svemu sudeći potiče i otuda što je mali broj onih koji završe te vrhunske fakultete. Dakle, može se lako proveriti, pa nema mogućnosti falsifikata, sem ako i sami ti elitni ne počnu da prodaju falsifikate.

Admira Ismić i Boško Bato Brkić rođeni su 1968. godine. Beskrajno su se voljeli. Spremali vjenčanje. Ali nisu bili spremni na Zlo, na ludilo, na agresiju pomračenog uma. Sarajevo je bilo pod Opsadom. Admira i Boško se ni tad nisu dali razdvojiti. Voljeli su se, sanjali su slobodu, maštali i krojili planove. Nakon godinu dana života pod Opsadom odlučili su napustiti Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. Odlučili su otići negdje gdje će živjeti normalnim životom. Odlučili su osloboditi svoju ljubav. Preko zajedničkih prijatelja su dogovorili izlazak iz opkoljenog Sarajeva. Bio je 18. maj 1993. godine kada su krenuli u slobodu. Oko 17 sati su došli do mosta Vrbanja. Potrčali su, držeći se čvrsto za ruke… Snajperski metak je pogodio Boška i on je pao. Metak je bio smrtonosan. Drugi metak je pogodio Admiru. Smrtno ranjena, uspjela je dopuzati do Boška, zagrliti ga. Koji minut kasnije je izdahnula.

Mladi novosadski novinar Milan Lisica krenuće na put dugačak 4.000 kilometara biciklom, s ciljem da snimi dokumentarni film "Bicikli pričaju priče" koji bi trebalo da prenese poruku nade i avanturističkog duha.

Lisica je agenciji Beta rekao da će na put krenuti 21. juna u Portugaliji. On će voziti kroz Španiju, Francusku, Italiju, Sloveniju, Austriju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, sve do Srbije, gde će putovanje završiti u svom rodnom Titelu.

Na siromaštvo se gleda kao na ekonomski i politički problem, dok se zanemaruju etička dimenzija i mogućnost solidarnosti, posebno od strane onih koji žive u visoko razvijenim zemljama. Po procjenama ekonomskih eksperata koje Singer citira, cipele od 200 dolara osigurale bi četiri godine života dostojnog ljudske osobe nekom djetetu. Kako stvari trenutno stoje, smrt miliona ljudi je moguće spriječiti i za mnogo manje novca.

Kako javljaju brojni svjetski mediji, u protekle dvije godine u Somaliji je od gladi umrlo više od 250.000 ljudi, od kojih su polovina djeca ispod pet godina starosti. Somalija nije izolovan slučaj. Po podacima Svjetske zdravstvene organizacije, od posljedica neuhranjenosti svake godine širom svijeta umre 6 miliona djece.

Tu nedavno opet sam sreo onu riđu jesena na keju pod mojim prozorima, duž širokih pepeljastih pločnika zatrpanih lišćem. Prva mi je pomisao bila da izvadim kartu za "Panoniju ekspres" i - pobegnem. Raznosač mleka, poštar, moja tašta i još neki znaju za tu moju iznenadnu i neočekivanu slabost: u jesen uvek nestanem iz Novog Sada. Činim to zato što se svakog novembra, kao po nekom smušenom pravilu ponovno zaljubljujem u stari most pod tvrđavom, u lavirint krivudavih sokačića oko Matice srpske i Temerinske pijace, u dva prozebla labuda koja kašljucaju u jezeru Dunavskog parka, u jednu violinu kod "Marasa" ili dve violine kod "Stolca" - i što sve bespomoćnije prirastam za ove ulice, za ovu užurbanost prolaznika, za lepršanje jutarnjih i večernjih izdanja na bulevaru i za šarenilo izloga koji krupnim četvrtastim očima žure u izmaglicu i monotono sivilo prosute kiše.

Autor: Vladimir Arsenijević

„Rukopisi ne gore“, ključna je rečenica iz romana „Majstor i Margarita“ Mihaila Bulgakova. Izgovara je Nečastivi lično, u ulozi stručnjaka za magiju Volanda, obraćajući se Majstoru, jednom od glavnih junaka knjige i po mnogo čemu alter-egu samog pisca, dok mu vraća rukopis koji je ovaj, u očajanju, spalio, uveren da to čini jednom zauvek. Kad, međutim – eto vraga!

I to doslovno.