Čudan je to odnos između nas koji smo većinom rođeni okruženi brdima i te beskonačne ravnice zvane Vojvodina. Mislimo kako je to depresivno, tolika ravnica dokle ti pogled seže. I gdje god da kreneš sve ti je isto, kao da stojiš u mjestu i dok ti se pogled gubi u daljini čini ti se da se i sam gubiš.

Problem sa putovanjima je što te inficiraju. U početku ti je dovoljno minimalno pomjeranje. Odeš do Prijedora ili do Dervente na dan-dva, malo promijeniš sredinu, upoznaš neke nove ljudi i neko vrijeme si miran. Kasnije, apetiti počnu da ti rastu. Odeš negdje na ekskurziju, ne svidi ti se kako te vodaju kao ovcu po muzejima i od spomenika do spomenika, pa ganjaš neku samostalnu varijantu, da li neki seminar, stipendiju ili jednostavno, čisto putovanje u sopstvenoj organizaciji ako uspiješ da uštediš nešto novca. I malo po malo, istačkaš Evropu, spojiš brojeve po karti Starog kontinenta i zamišljaš da si tim putovanjima iscrtao neki lik. A onda, dođe zamor i od Evrope i ona počne da ti bude tijesna, kao što ti je Bosna i Hercegovina postala tijesna samo koju godinu ranije. I počinješ da maštaš o Indiji, Brazilu, Ugandi, gdje god, samo da nisi kući. Onda se desi da se tvoja očekivanja sudare sa onima ljudi oko tebe. Majka i otac misle da ćeš preći neku kritičnu granicu, da ćeš se smiriti, a ti sve gori i gori postaješ, razmišljaš da se u potpunosti posvetiš putovanjima i da od toga i za to živiš, a znaš da je to ne samo u ovoj zemlji i ne samo u ovom vremenu na korak od nemogućeg. Ali što više putuješ sve više ti se putuje. Onda se zaposliš i shvatiš da nemaš više mogućnost ni povremenih malih bježanja.

„Neopisiv je doživljaj tog ogromnog prostranstva, gdje kad se okreneš od jutra do naveče možeš da se vrtiš stalno, 360 stepeni, nigdje drveta, nigdje brda. Ali doživljavaš neku drugu ljepotu. U oblacima, u moru koje diše, u nevremenu koje se približava, u oluji koja se gasi, koja nestaje, a ti si sretan da je brod izdržao kako treba da ideš dalje.“

Kada neko ko ima bar trunku novinarske krvi u sebi čuje da neko ovako počinje priču prvo dobije želju da ga snimi, da ta priča ne ostane samo dašak u vjetru, jer neka iskustva naprosto moraju da se prenesu. Stvar postaje daleko zanimljivija ako čovjek ovu priču čuje dok umoran i neispavan stopira jednog sparnog subotnjeg predvečerja, sa jedinom željom da što prije dođe kući. Autostop je najneposredniji način prepuštanja matici života, a ona nekada donese nevjerovatne priče. Jedna od njih je ona Banjalučanina Želimira Šarića, moreplovca, pilota i novinara, koji je slučajnošću ili proviđenjem stao da poveze Hodoljuba, inače polumrtvog lektora i nesuđenog novinara u povratku sa jedne prenaporne radne subote. Ta novinarska nit je ona koja ja razvezala svu ovu priču, koja je počela autostopom, a završila se snimanjem reportaže u bašti jednog kafića, gdje drugo nego uz vodu.

„Beskrajne su tajne provincijskih biblioteka.“ Ova Basarina rečenica mi je prosto iskočila pred oči kad sam prije par dana krčeći put kroz svoju sobu slučajno iskopao malu brošuru od svega osam strana Muzeja Bosanske krajine (današnji Muzej Republike Srpske) iz 1990. neobičnog imena „Melanezijska zbirka.“ Otvorio sam i to je bio jedan od onih trenutaka kada imaš osjećaj da vrijeme na trenutak staje, da se ništa slučajno ne dešava i da je Crnjanski bio u pravu sa onim svojim sumatraističkim vizijama. “Zbirku urođeničkog oružja, oruđa i kultnih predmeta iz Melanezije (Oceanija), koja se sastoji od osamanest kopalja, šesnaest buzdovana, dva štita i dva luka, četiri kultne sjekire, nekoliko šamanskih štapova i ukrasa, jednog idola, dva vesla za čamce, kitove kosti — nazvali smo „Melanezijska zbirka“.

Nikad nisam volio odsječne izjave tipa ili-ili, ali sad jednostavno moram biti iskren i prema sebi i prema drugima. Pariz je najljepši grad na svijetu. I nije to zato što ja, ili neko drugi misli da je tako. Jednostavno, postoje gradovi i postoji Pariz i ko ga jednom vidi ne može se vratiti onakav kakav je tamo otišao.

I sad bih trebao opisati na dvije strane u čemu je ta čarolija Pariza, ali sjedim i gledam u ekran ne znajući šta da kažem. A napisati nešto u stilu ”to se ne može opisati riječima”, bez obzira koliko to bilo istina, nikako ne bi imalo smisla, jer čemu onda ovaj tekst? Ivo Andrić je jednom rekao nešto kao, jedina stvar što sam ikada poželio je da mogu opisati sve što vidim i što osjećam. Nema ništa teže od toga, jer riječi su samo ljušture, imaju efekat samo za onog ko zna o čemu se radi. Kako opisati osjećaj zaljubljenosti nekome ko to nikada nije osjetio? Kako da neko ko je odrastao u izobilju shvati trenutak nečijeg životnog sloma? Prevaru voljene osobe ne može ni da pojmi neko ko nije bio prevaren. Opisivanje je kao zagonetka, smiješ da upotrijebiš sve jednu riječ osim one koja je rješenje zagonetke.  Ne smiješ da kažeš nešto kao ”Pariz je čaroban”, moraš dati sve od sebe da natjeraš nekoga da bar na trenutak nasluti tu čar opisujući ritam ulica koje te kao vrtlog uvlače u sebe, boju fasada za koje ti se čini da bi ih mogao gledati do kraja života, puls grada koji se osjeća na svakom mostu, u svakoj uličici, na svakom trgu gdje se mješaju oni koji su imali sreće ili mogućnosti da se tu rode ili žive i oni što ne ispuštaju foto-aparat iz ruku da bi sve to sačuvali od sopstvenog zaborava.

Čovjek na put polazi da bi našao nešto što mu nedostaje, makar i ne znao šta je to. Često je to izazvano sasvim neodređenim osjećanjem ključanja proizašlim iz čamotinje i ustajalosti dugotrajnog tavorenja u jednom mjestu. Kada dođe do toga rađa se želja, potmula, ali jaka, da se udahne neki drugi vjetar, da se pod nogama osjeti neka druga zemlja, da se upoznaju neki novi ljudi… I da se prijeđu granice svakog narednog horizonta. Tad više nije ni bitno gdje se ide, samo da se ide.

Prvi put kad sam prolazio pored Verone horizont je bio crven, sunce je bilo skoro sasvim zašlo, a nebo, koje se otvaralo, nisko i gotovo crno od oblaka koji su se valjali i povremeno bljeskali pokojom munjom.

Berlin je grad koji ne krije svoje rane, reče mi jedan drug. Shvatio sam šta je htio da kaže kad sam došao u taj grad koji je presjekao istoriju na dva dijela da bi onda istorija presjekla njega isto tako. Kada su se 16. avgusta 1961. Berlinci probudili, sa nevjericom su shvatili da im je grad podijeljen na pola, gomila cigli dugačka skoro 160 kilometara će narednih skoro pola vijeka dijeliti brojne postojeće i moguće porodice, ljubavnike i prijatelje. Nakon što je pao Berlinski zid, Evropa je slavila ujedinjenje, evropski san se dizao iz pepela, a za to vrijeme su kod nas preko noći iz zemlje izranjali brojni drugi zidovi koji su na pola presijecali postojeće i moguće porodice, prijatelje i parove. Jedan san se rađao, drugi, onaj jugoslovenski se davio u krvi, otprilike onako kako je i nastao,  da bi od njega na kraju ostala samo jalova nostalgija koja je možda više žal za mladošću nego žal za jedinstvom svih ljudi bez obzira na razlike. Omaleni pehar sreće koji je Bog odredio ljudima se tih godina prelio sa jednog na drugi kraj Evrope, a šta je dalje bilo, svi znamo.