Mit u službi politike

Sklonost mitskom obrazlaganju stvarnosti, te njegova zavodljivost i prisutnost, ni najmanje nisu slučajni. Svoje utočište oni imaju kako na pojedinačnom (psihološkom ili antropološkom planu) tako i na kolektivnom, to jest socijalnom nivou primamljivosti. U tom se slučaju ovoj prijemčivosti uzroci imaju tražiti i u društvenim uslovima, koji je podstiču, i u osnovi ljudske psihe. Naime, mit jeste fenomen svesti još nedorasle zahtevima postavljenih pitanja, te ih odgoneta na način izmišljanja bajkovitih slikarija obogaćenih nelogičnim fantazmima i iracionalnim uplivima natprirodnih pojava. Iz tog razloga  mitu se može pronaći utočište u onom nerazumskom – iracionalnom – delu psihostrukture, kojoj mit podilazi ili je ohrabruje na raznorazne načine. Drugim rečima, težnja ka mitu duboko je ukorenjena u težnji ka onom iskonski nagonskom (još-ne-osvešćenom) u samom čoveku. Na polju masovnosti mit nailazi na prihvatanje u podudaranju sa iluzornim nadama, verovanjima, željama ili strahovima pojedinih kolektiviteta. Faktor integracije u uzgajanim iluzijama zahteva iluzorno-obmanjivački prikaz realnosti. A on deluje opijajuće naročito u kriznim vremenima i masovnom beznađu.

Ovakve mogućnosti mita podrobno su ispitivane i oprobavane u najširoj sferi javne delatnosti kakva je politika. Naročito se tim mogućnostima raspolagalo (manipulisalo) u modernom veremenu, gde je politika kao „veština mogućeg“ postala „svemoguća“ veština. U tom pogledu bilo bi uputno napraviti jedan komparativni pristup spram uloge mita u politici u periodu antike i u savremenom dobu. 

Svakako da se antičko doba najsmislenije da sagledati u filozofskim postavkama kakve susrećemo kod Platona ili Aristotela, pa ćemo se njima i obratiti. Uzevši u obzir Aristotelovo određenje čoveka kao zoon politikon-a (političko, državotvorno, društveno i/ili društvovno biće), susrećemo se sa razmatranjem ljudskih spoznajnih, moralnih, tvoračkih i ostalih mogućnosti, koje se mogu realizovati samo u ljudskoj zajednici. Za Grke je otuda polis bio najviša svrha zajedničkog, to jest društveno organizovanog života, u kojem pojedinac ima ostvariti i sebe samog. Ta politička bićevitost pojedinca značila je učestvovanje u ostvarivanju spomenute svrhe. Ovde je važno napomenuti da grčki polis (državna zajednica) počiva na vrlinama svojih građana. Zato i ne čudi da on kao svrha označava i neko dobro, budući da je „svaka zajednica nastala radi nekog dobra, jer radi onoga što misle da je dobro ljudi rade sve“ (Aristotel). Sa tog stanovišta razmatrano, grčki duh u mitu ne može videti svrhu političkog života. To će nam potvrditi i Platon kada, pedagoški oposredovano, primećuje kako u mitovima ima nedopustivo mnogo brutalnosti, prevara ili ubistava, što je nepoželjno, štetno i opasno, jer „svaki rđav čovek oprostiće sebi svoje grehove kad je ubeđen da to isto čine i da su činili i sami božji sinovi, bliski Zevsu... Zato treba prekinuti sa takvim mitovima da ne bismo kod naših mladića stvarali naklonost prema zločinstvu.“ Ovo predupređenje zla samo još jednom potvrđuje helensku usmerenost ka dobru kao svrsi sveg delanja, kao i identifikovanje polisa sa tom svrhom. 

Prisutno pozivanje na Platona i Aristotela ni u kom slučaju ne znači romantičarsko veličanje „zlatnog doba“ antike. To bi bio samo još jedan pad u mit. Ovde se pre svega radi o tome da je čitava Zapadna civilizacija zapravo komentar na Platona i Aristotela, pa se (i) u tom obrascu može tumačiti i rasvetljavati. To znači da su problemi već tada postavljeni, te da i dalje istrajavaju – uvek su isti. Pitanje je samo uslova u kojima se oni rešavaju, ili razloga iz kojih se njihovo rešavanje izbegava i zaobilazi. Kojim to ciljevima, kao pogodna sredstva, služe ti problemi? 

Odgovor na postavljeno pitanje može se pronaći u shvatanju pojma politike u modernom dobu, kada ona postaje stvar organizacije i načina vršenja vlasti, shvaćene kao tehnike vladavine ljudima. Prikaz teorijskog otvaranja ovakvog razumevanja politike novog doba susrećemo u Makijavelijevoj postavci o načinima dokopavanja i zadržavanja vlasti. Sa tog aspekta tehnologija vlasti sebi dopušta sva sredstva de-etizujući politiku u potpunosti, što vrhuni u čuvenoj maksimi: „Cilj opravdava sredstvo!“ Ova pozicija, koja zanemaruje vrednovanje odabira sredstava, isključuje i razboritost iz političkih procesa, čime se gubi i svaka vrlina za koju bi oni bili vezani. Sve je dozvoljeno! Tako i mit postaje sredstvo besomučnog uvećavanja političke moći, budući da duboko zadire u sferu ljudske osetilnosti, kojom se manipuliše posredstvom mita kao pogodnog instrumenta, podudarnog njenim verovanjima, željama ili strahovima. Ovo manipulisanje ljudima i njih čini pukim sredstvima. Savremeno doba, dakle, okarakterisano je instrumentalnim umom, što sve podređuje pragmatičnoj upotrebi. Otuda svaki fenomen može postati sredstvo zarad sticanja koristi, a pitanje svrhe, kao krajnjeg uzroka, postaje beznačajno. Doba svrhe je odavno prošlo, a doba sredstva se i dalje okorišćuje u svom punom naponu, s obzirom na to da je „korist veliki idol doba, kome treba da kuluče sve snage i da se klanjaju svi talenti“ (Šiler). Postajanje sredstvom bez valjane svrhe, a u cilju koristi političkih, ekonomskih, vojnih ili bilo kojih drugih moćnika, autentičan je circulus vitiosus obesmišljenosti vremena sadašnjeg. 

U ovoj komparaciji, koja je očitovala različitu interesnu usmerenost dva sveta, moguće je napraviti klasifikaciju mitova, što ukazuje i na njihovo razlikovanje. Sa jedne strane susreću se mitovi geneze (govore o poreklu sveta, bogova, čoveka...), a sa druge mitovi instrumenti, gde ubrajamo političke mitove, koji maksimalno tehnizirani, u vidu političke propagande, oblikuju svest i opredeljenja građana. Uloga mitova se u tom pogledu podstiče njihovom proizvodnjom i transformacijom u nove oblike za nove upotrebe. Ovo proističe iz karaktera društvenosti modernog doba, oličenog u beskonačnom proširivanju reprodukcije radi što većeg sticanja, te je za tu robu nužno pronaći mnoštvo potrošača, koji će iskazati potrebu za dotičnom ponudom. Budući da masa reaguje iracionalno (najpre kroz strasti i svakovrsne žudnje), tako se i fabrikovanje iracionalnosti koje nude mitovi pokazalo jako profitabilnim među takmacima u borbi za vlast. Mit postaje njihova roba koju nude racionalno neoposredovanoj gomili, mobilišući je tako za sopstvenu korist, čime je samo potvrđena logika postojećeg načina proizvodnje, koji oblikuje društvene odnose. 

Na posletku valja razmisliti i o krajnjim posledicama olakog prepuštanja irealnim i mitomanski omamljujućim procesima. Primer tako nečega iznosi nam Ernst Kasirer u svom delu „Mit o državi“, gde navodi sledeće: „Političari su počeli 1933. godine da pokazuju izvesno uznemirenje zbog ponovnog naoružavanja Nemačke i njegovih mogućih međunarodnih odjeka... [Međutim, taj] čin je bio već svršeni čin još mnogo pre toga; vojno naoružanje bilo je samo neminovna posledica mentalnog ponovnog naoružanja do koga su doveli politički mitovi“(Kasirer). Dakle, mentalni okidač jurišnih odreda i nacifašističkog ustrojstva nalazio se u jeftinoj prodaji iluzija. Poruka je više nego opominjuća. Dixi!

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

Vladimir MAROVIĆ

Magistar političkih nauka i profesor filozofije Gimnazije u Kraljevu

AkuzatiV - Online magazin

Back to top