Zalud preti ponor Prajda

Još jednom je izvesni događaj, čija se nesmiljena najava u većinskoj Srbiji doživljava kao apokaliptičarska tendencija zamaljskog šar(m)a, dobio oznaku zbivanja „visokog bezbednosnog rizika“. I još jednom je država pokazala silu da zabrani, ali ne i moć da zaštiti ili odbrani osnovna ljudska prava. Da, još se jednom u noću prikrivenoj varijanti „održala“ kompresovana – short version Parada  ponosa u Beogradu. I glave su, kako tvrdi režim, sačuvane. Ali samo zato što im nije dozvoljeno da se po dnevnom svetlu na ulicama promole. Tim načinom im se svakako šalje nedvosmislena poruka da tako treba i da ostane. 

Implikacije ovog, iz godine u godinu, ponavljajućeg poteza nosilaca državne vlasti, ostavljaju niz otvorenih društvenih pitanja, gurajući tako realne probleme pod tepih. Sveprisutno nasilje na ulicama velikih gradova, u zabitim ruralnim oblastima, na masovnim sportskim dešavanjima, u školskim dvorištima, porodičnim domovima, ugostiteljskim objektima, preživelim fabrikama, kulturnim ustanovama, neće prestati samo zato što se jednoj manjinskoj (u ovom slučaju homoseksualnoj) populaciji ne dopušta pravo na okupljanje. 

Neću dodatno obrazlagati, već samo usput podsetiti na dobro proverene i medicinski, etički i psihološki potkrepljene podatke o tome da: 1. homoseksualnost nije bolest ili mentalni poremećaj (psihijatrija dotični fenomen od 1973. godine ne svrstava u poremećaje, a Svetska zdravstvena organizacija to i potvrđuje); 2. homoseksualnost ima svoju biološku uslovljenost, te stoga nije preterano stvar izbora, što gej osobama ne daje mnogo prostora „otimanju“ od iste; 3. homoseksualnost ne narušava „javni moral“ (koji i ne postoji, budući da moral pripada pojedincu, a ne javnosti; možemo govoriti o javnim običajima, ali su i oni vremenska, dakle, promenljiva kategorija), jer ne prisiljava na promenu seksualne orijentacije nikoga od nas pojedinačno; 4. psiholozi homofobiju odavno svrstavaju u pojavu kojom se latentni homoseksualci služe kao mehanizmom odbrane od vlastitih homo-sklonosti, strahujući tako od osude gomile, odnosno malopre spomenutog konstrukta – „javnog“ morala, kojem podležu u potpunosti, budući da ličnog morala i nemaju.

Uzimajući u obzir sve gore navedeno, zanimljivo bi se bilo pozabaviti izjavama visokih državnih zvaničnika (koji imaju izborni legitimitet), kao i crkvenih velikodostojnika (koji imaju visokoprocentno narodno poverenje), koje su pratile najavu, odnosno zabranu beogradske Parade ponosa. Koliko njihovi stavovi doprinose očuvanju, ili – možda bolje – unapređenju zdrave pameti u ovom društvu?

Izjava srpskog premijera, Ivice Dačića, data pri proglašenju zabrane održavanja ovogodišnjeg Prajda, umnogome otkriva prirodu političkog stanja države u kojoj živimo. Naime, premijer je ozvaničavajući zabranu, na javnom servisu, samouvereno obznanio: „Ovo nije kapitulacija države pred huliganima!“ Međutim, ova priča kod mene dobija novi zaplet i dodatnu distorziju iščitavanjem statusa jedne moje Facebook prijateljice (hvala, Ivana), koja je na dotičnu zabranu odgovorila citatom: „Srbija je mešavina pometnje i slučajnosti“. Pošto su mnogi korisnici dotične društvene mreže na prijateljicin post odreagovali vidno ogorčeni nemogućnošću i/ili nespremnošću države da zaštiti manjinske grupe, ma ko to bio, svemu tome dao sam svoj doprinos komentarom sledećeg sadržaja: „Propratio sam napise prethodnika i uviđam da vrednosno delimo stav u vezi sa jučerašnjom (petak, 27. septembar) državnom odlukom, ali i dugogodišnjom državnom politikom. Pokušaću samo dati jednu sintezu premijerove predizborno kalkulativne, ali slaboumne i nedomišljene izjave ("Ovo nije kapitulacija države pred huliganima") i dobrog uvida iz Ivaninog posta ("...mešavina pometnje i slučajnosti"). Da, odista smatram da je premijer u pravu, budući da ovde nije reč o kapitulaciji, već o kohabitaciji države i huligana, odnosno ministarskih (tesno ili široko skrojenih) odela i kapuljača preko izbrijanih (šupljih ili ucenjenih) glava. U tom pogledu, onako, usput dijalektički, cenim da Srbijom zaista vladaju sasvim pometeni likovi, usled čijih odluka je ona država sasvim slučajno.“ Drugim rečima, tamo gde se državna politika povija pred nasrtajima i pretnjama agresivnih neformalnih grupa, nema ni države ni politike, već samo hrpetinâ razularenih hordi, koje u čoporima kidišu na svakog nepripadajućeg člana dotičnih neartikulisanih, ali za destrukciju utreniranih, skupina. Toliko o „kapitulaciji“ i državnim zvaničnicima.

Naravno da je zgražavanju nad najavom ovog događaja bigotnu formu dao crkveni vrh, pa se patrijarh našao pozvanim da pripadnicima LGBT populacije floskularno poruči: „Čega se pametan stidi, budala se ponosi.“ I u ovom slučaju treba se, bar principijelno, složiti sa patrijarhom. U tom pogledu valjalo bi očekivati isto takvo izopštenje nepočinstvenika iz redova crnorizaca, a čija je seksualna aktivnost blagosiljana, pa time i sakralno mistifikovana, visokim položajima u hijerarhiji dotične institucije. Stoga, parada je dobro došla da se stigmatizovanjem pripadnika jedne populacije pilatovski operu ruke od istih takvih u svojim redovima, te i onih koji svoje sklonosti upražnjavaju na nezaštićenim maloletnicima. Licemernim anatemisanjem LGBT članova, zapravo se praktikuje pokušaj obezbeđivanja socijalne amnestije za sopstvene članove, jer, zaboga, Crkvi je stalo do očuvanja već pomenutog (paradoksa) „javnog“ morala.  

Moglo se čuti i to da je u pitanju zagovaranje i slavljenje protivprirodnog bluda, što ne doprinosi prirodnoj normalnosti ogledanoj u reproduktivnom procesu, ni očuvanju svetosti porodice. Razmatrajući ovu poziciju, valjalo bi promisliti zašto Crkva jednoj isto tako neprirodnoj/nadprirodnoj pojavi – uskrsnuću – daje preterani značaj, koji se svake godine obeležava farbanjem, razmenom i tucanjem jaja. Svakako, valjalo bi promisliti i to kako bi, uz zvanično nastrojstvo crkvenih velikodostojnika, danas prošao sam Isus, zbog svoje „čudne“ sklonosti da noći provodi spavajući sa dvanaestoricom istopolnih sledbenika, kojima često u vizitu dolazi jedna prostitutka, poznata kao Marija iz Magdale, a svi zajedno promovišu Mir i Ljubav. Nesrećnik bi verovatno nanovo bio prikucan za prečage, tek da ne bi preterao u svom nauku. Amin!

Dan posle zabrane Prajda sa sobom je doneo nove događaje i vesti o njima, ali ne i sigurnost za drugačije i različite. Neki od razloga naznačeni su u prethodnim redovima. Mnogo toga po pitanju poštovanja ljudskih prava u Srbiji tavori u mentalnoj neusaglašenosti sa zahtevima vremena i civilizacijsih dostignuća – naučnih, moralnih, kulturnih, komunikacijskih, vrednosnih... Valjalo bi da održavanje Parade ponosa postane samo još jedna od vesti, koje ne prate veliki društveni potresi. Time bi se, valjda, i samo društvo usredsredilo na ono zbog čega jeste u sadašnjem položaju, a što je vešto prikrivano skandalima, reality stupidarijama, lakom notom, vizuelnim spektaklom, glamuroznom propagandom, propovedanom pomirljivošću, malograđanskom ustajalošću. Naprosto – da nije tako, ne bi nam bilo ovako. 

 

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

Vladimir MAROVIĆ

Magistar političkih nauka i profesor filozofije Gimnazije u Kraljevu

AkuzatiV - Online magazin

Back to top