Dijete u noći

(Novi Sad - Zagreb, 1991.) 

Mrzim miris autobusa, a ni autobusni kolodvori mi nisu dragi baš, možda još od onog novosadskog krajem ljeta '91 godine, dok sam kao balavi mulac čekao sa majkom i bratom autobus za Sarajevo držeći u ruci Paninijev album "Ninja turtles", napola ispunjen ili napola prazan kako vam je draže. Michelangelo mi je bio najdraža kornjača, imenjaci smo bili pa je to valjda razlog, ne sjećam se više, jer nije da sam po naravi luckast, veseljak i šaljivdžija koji voli pizzu i barata nun chakama.

Imam taj album i danas, čudom je preživio sva tumbanja koja su ga čekala nakon što je šofer uz ono "psssssssss" zatvorio vrata autobusa i krenuo put Sarajeva, ljetna žega, dim cigareta, znoj, brzo sam zavirio u bijelu plastičnu vrećicu koja mi je bila najbolji prijatelj sve do glavnog grada Republike Bosne i Hercegovine.

Tamo su nas dočekali prijatelji, neki dobri ljudi, koji su živjeli kako se kasnije ispostavilo na jako lošem mjestu, imali su mali dućan u podrumu kuće na Grbavici, bila je već noć, otključali su prodavaonicu i onako mamurnom od vožnje mi rekli: "Ajde ulazi, uzmi šta ti srce želi".

Uzeo sam limenku Coca-cole 0,33l, i to radi reda nije baš da je srce gorilo za njom, iskreno nije mi bilo do ničega, a bila mi je to maštarija kao klincu, ući u prazan dućan i jesti, ne krasti, nego jesti i hodati bez straha po dućanu, nema mame da ti kaže ne može to, nema prodavačice da ti prati svaki korak i nestrpljivo cupka za kasom, ostvarila se maštarija, ali u krivo vrijeme i na krivom mjestu.

Dobri ljudi su nas sutradan ispratili na autobusni kolodvor, gdje nas je čekao autobus za Mostar, nikada nisam saznao kakva ih je sudbina zadesila, za Grbavicu sam čuo, ali ne po dobrom.

U autobusu, priča ista, smrad, znoj, žega, plus vijugava uska cesta, sa jedne strane ceste je planina a sa druge strmoglave padine, kanjoni od kojih zastaje dah, lijepa je ta Bosna, ali pješke, vlakom, biciklom ili na TV-u, iz autobusa nikako. Na ovoj relaciji imao sam papirnatu vrećicu sa kojom sam se družio, nije nam bilo lijepo ali bili smo nerazdvojni, sve do autobusnog kolodvora u Mostaru na kojem sam iz autobusa ispao u svojevrsnom bunilu i sa sigurno pet kila manje, u odnosu na par dana ranije kada sam sjeo u golfa jedinicu ispred svoje kuće na jugu Bačke.

I u Mostaru su nas dočekali neki dobri ljudi, ne sjećam im se imena i lica, sjećam se dobrote, susretljivosti, pažnje, sjećam se sunca, kamena, smokve, jer sjećanja i jesu takva, elegična, sjetna, klišejizirana, u zbilji je to bilo jadno vrijeme, puno neizvjesnosti, straha, suza, nemoći. Iz Hercegovine sunčane, ubrzo smo nastavili putešestvije preko Imotskog put Zagreba, opet autobus, opet ljudi, znoj, opet bunilo, vrećica, umor. 

Autobusni kolodvor u Zagrebu, ošamućen sam, glade me po glavi ruke nekih dobrih ljudi, sjedamo u auto i odlazimo u stan, pa u kuću, pa u stan. Nakon nekog vremena više ne znaš gdje si a bogami ni tko si, koji ti je status, kakav je plan, postoji li plan uopće, tu i tamo u nekom uredu izjaviš da si izbjeglica i voziš se besplatno u busu, a mrziš autobus.

Zagreb, za ljude koji na Zagreb gledaju iz daleka, taj grad je trg Bana Jelačića, katedrala, kamenita vrata, uspinjača, Zrinjevac, Gornji grad, Grički top, Markov trg, a Zagreb je velik i širok pojam, on je i tmurno jesenje jutro u predgrađu, nisko raslinje i šipražje, močvara, on je visoka stambena zgrada mamutica, zapišani haustori između kojih se nalaze one male mračne birtije "s nogu" u kojima lavovom, amarom, konjakom a katkad i pelinkovcem natapaju svoje umorne jezike ljudi sa dna kace.

Takav Zagreb sam ja vidio, i nisam ga volio, mrzio sam ga, a nije grad ništa kriv, ljudi su krivi što na takav način upoznajemo gradove.

Nije ova priča pisana sa namjerom da ima neku poantu, kopao sam po tavanu neki dan i naletio na album Paninijev, vratila mi se slika autobusnog kolodvora, miris benzina, gume, vrućina asfalta, nisam ni znao da se sjećam svega toga, da je album okidač zbog kojeg mozak podivlja, šalje signale, mirise, osjećaje mučnine, sve to krene zbog običnog dječijeg albuma koji je na igru i djetinjstvo trebao podsjećati, nikako na autobuse, mučnine, znojne pazuhe.

Ali nije album kriv, krivi su ljudi što na takav način gledamo albume.

Mihael PINTER

Zagreb

AkuzatiV - Online magazin

Back to top