Andaluzija ili kako putovati bez para

Problem sa putovanjima je što te inficiraju. U početku ti je dovoljno minimalno pomjeranje. Odeš do Prijedora ili do Dervente na dan-dva, malo promijeniš sredinu, upoznaš neke nove ljudi i neko vrijeme si miran. Kasnije, apetiti počnu da ti rastu. Odeš negdje na ekskurziju, ne svidi ti se kako te vodaju kao ovcu po muzejima i od spomenika do spomenika, pa ganjaš neku samostalnu varijantu, da li neki seminar, stipendiju ili jednostavno, čisto putovanje u sopstvenoj organizaciji ako uspiješ da uštediš nešto novca. I malo po malo, istačkaš Evropu, spojiš brojeve po karti Starog kontinenta i zamišljaš da si tim putovanjima iscrtao neki lik. A onda, dođe zamor i od Evrope i ona počne da ti bude tijesna, kao što ti je Bosna i Hercegovina postala tijesna samo koju godinu ranije. I počinješ da maštaš o Indiji, Brazilu, Ugandi, gdje god, samo da nisi kući. Onda se desi da se tvoja očekivanja sudare sa onima ljudi oko tebe. Majka i otac misle da ćeš preći neku kritičnu granicu, da ćeš se smiriti, a ti sve gori i gori postaješ, razmišljaš da se u potpunosti posvetiš putovanjima i da od toga i za to živiš, a znaš da je to ne samo u ovoj zemlji i ne samo u ovom vremenu na korak od nemogućeg. Ali što više putuješ sve više ti se putuje. Onda se zaposliš i shvatiš da nemaš više mogućnost ni povremenih malih bježanja.

Detaljnije...

Dijete u noći

(Novi Sad - Zagreb, 1991.) 

Mrzim miris autobusa, a ni autobusni kolodvori mi nisu dragi baš, možda još od onog novosadskog krajem ljeta '91 godine, dok sam kao balavi mulac čekao sa majkom i bratom autobus za Sarajevo držeći u ruci Paninijev album "Ninja turtles", napola ispunjen ili napola prazan kako vam je draže. Michelangelo mi je bio najdraža kornjača, imenjaci smo bili pa je to valjda razlog, ne sjećam se više, jer nije da sam po naravi luckast, veseljak i šaljivdžija koji voli pizzu i barata nun chakama.

Detaljnije...

AkuzatiV - Online magazin

Back to top