HOTEL

Autorka: Dorta Jagić

Kao i mnogi pisci i putnici, volim hotele i njihove različite poezije. Točnije, neobična pretapanja različitih nijansi ugodne prolaznosti i bezdomnosti, melankolije i kiča, istrtosti i luksuza, otmjenosti i samoće. Uz hotele se neizbježno veže beskonačan lanac asocijativnih nizova, povijesnih anegdota i osobnih sjećanja, naslovi knjiga, filmova i feljtona, naposljetku, neke fabule sa stranica crne kronike. Kad kažeš hotel u nutrini se zaplete gotovo neraspletivo klupko složenih psihograma, informacija i bizarnih detalja. Ali u stvarnim hotelskim svjetovima, na licu mjesta, nema mnogo digresija, komplikacija i nedoumica. Jezik hotela poznaje samo jednostavnu gramatiku. Sav se hotelski promet odvija na škrtom jeziku ključeva s brojem, datumom prijave i odjave, kratkim uljudnostima i rastopljenim vremenom koje kaplje iz nosa sobarica.

Hotel je privremena kuća u kojoj ništa nije tvoje i sve je tvoje. Na recepciji plaćaš slatku iluziju da je to tvoj dom na neko vrijeme, tvoj život koji napokon uređuje netko nepoznat, netko zauvjek drugi, i da će sve sjesti na svoje mjesto dok te nema u toj sobi, dok okolo obavljaš poslove ili kao samodopadni flâneur lutaš ulicama. Skrivena od tvog pogleda, neka služinačka bića u uniformi dobivaju plaću od uprave hotela za pospremanje tvog života. I zaista, hotel je ona idealna paralelna dimenzija gdje te bespogovorno goste i poslužuju kontinentalnim doručcima, čistim ručnicima i plahtama, u kojoj te nitko ne kori i ne gnjavi zahtjevima, i u kojoj bi se sitnice i repovi tvoga života nekim čudom trebale zamijeniti nečim boljim. Ili barem nakratko prekriti brokatom. Dok si u hotelu, makar i kratko, nešto bi se svakako drukčije trebalo dogoditi, neka kraljevska ekstaza, neki susret, neki zaborav. Ili ne? "Ljudi odlaze i dolaze, ništa se stvarno ne događa", kaže stari ratni veteran, doktor Otternschlag, u već požutjelom filmskom klasiku Grand Hotel. Iako desetljećima živi u hotelu, u tom pogledu nesumnjivo griješi. Da, ljudi dolaze i odlaze, ali sve i svašta im se događa iza hotelskih zastora i ključanica, ljubavi, otkrića, strahovi i smrti. Tihe, nezabilježene povijesti rame uz rame s onim grandioznim, zapisanim u arhive. Samo hoteli, kao i svaka neutralna podloga za održavanje estetike prolaznosti, ostaju ukopani na svome mjestu, poput svojih dostojanstvenih livriranih vratara.

K povijesti hotela

Opća povijest hotela gotovo da nije uhvatljiva, nije jedinstvena, kao što je, recimo, povijest začina ili povijest frizura. Možda je zbog njezine razvedenosti i brojnih preklapanja još nitko nije zapisao. Koliko je povijesti hotela moguće? Vjerojatno stotine, zanimljiva bi bila ona literarna, pa politička, estetska, ekonomska, filozofska, romantična, čak i futuristička povijest. Važnim povijesnim razgovorima, događajima i velikim licima nakrcane su arhive velikih hotela kao što su bečki Imperial, njujorški Waldorf-Astoria, londonski Ritz, Cecilienhof u Postdamu, Taj Mahal Tower and Palace u Mumbaiju, egipatski The Mena House, Raffles u Singapuru, istambulski Pera Palace i tako dalje. U takvim se hotelima sastančilo na najvišem političkom nivou, događali su se prevrati i donosile odluke, potpisivali sporazumi, izbijali teroristički napadi. U luksuznim su hotelima živjeli mnogi kraljevi u egzilu, ili nesretne princeze poput Leile Pahlavi, kćerke iranskoga šaha Reze Pahlavija. Po ritmu preimenovanja nekih ovdašnjih hotela, kao što je hotel Imperial u Opatiji, mogu se isčitavati izmjene vlasti na ovim prostorima. Bajni se hotel prvo zvao Kronprincessin Stephanie, zatim Regina Elena, slijedi Moskva, zatim Central i na koncu Imperial. No, ljubavne se priče ne daju tako lako iščitati iz hotelskih imena i datuma. Tko zna kolike su se velike ljubavi začele u hotelima i živjele poput repatice, a kolike propale. Uz hotele su često vezane droga i prostitucija, sjaj i bijeda kurtizana. Sve u svemu, hoteli su tajne riznice svakojakih dramatičnih sjećanja, a hotelsko osoblje čuva zavjet šutnje. A početak hotela? Kad je otvoren prvi hotel? Po nekim izvorima, prvi hotel na svijetu je Hoshi Ryokan u gradiću Awasu Onsenu u Japanu, otvoren 717. godine, i još uvijek dobro posluje. No, po arheološkim nalazima čini se da stvari zalaze mnogo dublje u prošlost, još u zlatno doba Grčke i Rima; navodno su upravo stari Rimljani prvi putovali larpurlartistički, iz zadovoljstva. Uostalom, iz novozavjetnog izvještaja vidimo da Josipa i trudnu Mariju, na putu u rimsku provinciju Judeju, nisu primili na recepciji betlehemske gostionice, "jer više nije bilo mjesta", pa se Isus rodio u jaslama. Da je vlasnik tog inn-abio pronicljiv i pobožan, već bi nekako našao sobu za tu zgodu, i taj bi povijesni hotel do danas više nego dobro poslovao.

Je li hotel nastamba po mjeri (kreativnoga) čovjeka?

Kad razmišljam o poznatoj životnoj priči britanskoga bračnog para, Davida Davidsona i njegove žene Jean, koji već 22 godine sretno žive samo u hotelima Travelodge, nameće mi se zaključak da su hoteli idealna nekretnina. Nije čudo da svim rođenim nomadima čak i zidovi dalekih hotela izgledaju kao prozori u svijet, jer hotelske zgrade nisu opterećene teškim pasivno-agresivnim vlasničkim odnosima naših stambenih nekretnina, i njihovom nepromjenjivom okolinom. Odatle i najbezličniji hoteli u ozračju imaju nešto lako i nebesko, pa nije čudo što se hoteli kategoriziraju baš zvjezdicama. Nisu bez razloga svoje živote u hotelima proživjeli mnogi ljudi koji ispadaju iz tvrdih okvira; u hotelskim sobama su duge dane i noći provodili osebujni ekscentrici, pisci i zanesenjaci. Lista zvučnih imena je preduga za ovu svrhu, recimo samo da su na njoj, između ostalih, Nikola Tesla, general Douglas McArthur, putopisac W.G. Sebald, Howard Hughes, Coco Chanel, Vladimir Nabokov, W. B. Yeats, Paul Henry, James Joyce, Samuel Beckett, Tennese Williams, Dylan Thomas, Janis Joplin i sva sila starih holivudskih glumaca. U nekim je hotelima umjetnička inspiracija bila raspršena u zraku kao osvježivač prostora ili dim marihuane. Jedan od takvih nadahnjujućih hotela bio je Algonquin u New Yorku. Takozvani "Algonquin Round Table" bila je zgodna grupa duhovitih pisaca, kritičara i glumaca koja se okupljala za ručak u hotelu Algonquin od 1919. do 1929, nadmećući se u verbalnim igrama. Neki od članova stola bili su Ruth Hale, George S. Kaufmann, Doroti Parker, Robert Benchley, Alexander Woollcott. Otmjen, ali bez ulickanoga glamura, newyorški hotel Chelsea ušao je u legendu kao topli dom brojnim piscima, glazbenicima i likovnjacima. Ako spomenemo samo neke od njegovih neobičnih stanovnika, Dylana Thomasa, Fridu Kahlo, Noru Sumberg, Allena Ginsberga, Boba Dylana, Jimija Hendrixa, Roberta Crumba, Arthura Millera (u hotelu "odsjedio" čak devet godina), Iggyja Popa, Charlesa Bukowskog, Patty Smith, čak i Madonnu, steći ćemo vjerodostojnu sliku. Drumski lovac na Boga, Jack Keruac, u tom je hotelu napisao On the Road, a Arthur C. Clark genijalnu epopeju 2001: A Space Odyssey. Na koncu, vrijedi pogledati eksperimentalni film Andyja Warhola i Paula Morrisseya, Chelsea girls, koji prati avangardne stanare tog hotela. S druge strane obale i inspiracije, blještavi dvorac Hotel Chateau Marmont kvintensencija je holivudskoga glamura. Možda je dovoljno reći da je podignut na dekadentnom Sunset Boulevardu. U toj su ekscesnoj, luksuznoj atmosferi, zasićenoj (vinskim) mušicama i hirovima, živjeli, očajavali i stvarali F. Scott Fitzgerald, Dorothy Parker, Tim Burton, Annie Leibovitz, Helmut Newton, Merylin Monroe, Elisabeth Taylor i današnji razmaženi celebrytiji. Naravno da takav hotel mami filmsku interpertaciju, pa je o hotelu Marmont kao glavnom protagonistu filmske priče Sofia Coppola 2004. snimila oskarovac Somewhere. O toj hedonističkoj i dijaboličnoj atmosferi Los Angelesa nariče i vječna pjesma Eaglesa, "Hotel California". Članovi grupe Eagles izjavili su svojedobno da je pjesma "interpretacija života na visokoj nozi u L.A-u".

Život i smrt u hotelu

Hoteli su mali kopneni otoci pod blještavim suncem neke bolje prolaznosti od one svakodnevne. Tješe i lažu goste svojim velikim svjetovnim portalima, mesinganim pismenima, prostranim mramornim prilazima i velikim plohama prozora. Pisac i teoretičar Siegfried Kracauer govori o hotelu kao antitezi Božjoj kući. U osobitoj tišini hotelskoga lobija skupljaju se u određenu jednakost i bratstvo neznanci, lica se skrivaju iza novina, rukama ispruženim uz pepeljaru i šalicu kave. Moguća je svaka vrsta detektivskog ili fantastičarskog zapleta, kao u Hotelu Bertram Agathe Christi ili u Plavom hotelu. Mnogi su pisci radnju smještali u hotele, jer su svojom formom idealni društveni laboratoriji za testiranje psihe i odnosa. Istina, oni bolji hoteli u sekundi mogu omekšati u svakodnevici okoštalu činovničku maštu pogledom na svoja golema rotirajuća ulazna vrata. Vrtnja staklenih ploha, ples i zaziv finog prijelaza, metamorfoze. S takvim ulazom u hotelski lobi, sav pepeo i čađa nestaju sa stvari. Lijepi hoteli su kao ona otmjena zrcala s pozlaćenim okvirima u koja želiš ući kao u okomitu vodu i otopiti se u njima, s kovčegom prijeći u neko mondeno prikazanje raja. Za određenu svotu novca u ruke dobiješ ključ i liftom se uzdižeš do svoga kata. Do sobe te čekaju samo tihi i duboki hodnici, svečano nijemi uzani prolazi s izgaženim jezikom dugoga tepiha. Nema mnogo živih bića, tek pokoja sobna biljka u dnu hodnika, u ukrašenoj posudi kraj velikoga prozora. Sve je apstrahirano i svedeno na ugodne minimume; u sobi ili apartmanu nema suvišnih stvari, ni lanaca teških odnosa. Jedini dopušteni lanac u tom svijetu je hotelski lanac. Dapače cijeli nizovi lanaca s bombastičnim imenima, Bristol, Hyatt, Ritz, Carlson, Central, Hilton, Savoy, Sheraton. Nešto je oslobađajuće i utješno u tome da vrata hotelskih soba umjesto imena i prezimena na pločicama nose tek dobre stare neosobne brojeve. Soba 23. Radi se o melankoličnoj i uvrnutoj kabali anonimnosti. Zapravo, odvojenost i ugodna anonimnost je ona nevidljiva zvjezdica koju ima svaki hotel. Za svo ono mnoštvo isprebijanih lica umornih od rutinskih pejzaža i poslova, prebliskih ljudi i dana, hoteli su nalik poluzatvorenim očima konobara koji iz blago povijenog poluprofila poslužuju okrepljujuće čašice života. Dekoracija, mini barovi, mali gutljaji, zalogaji, fini mirisi, restorani, svjetlost velikih lustera, kockarnice, sva ta ekstaza osobite vrste potrošnje, trošenje dovedeno do paroksizma i hiperbole, do svrhe po sebi, do poništenja. Odatle je u lobiju neizbježan i sudar dolce vitae i tanathosa. Ekstaza i agonija, kao u Smrti u Veneciji. Neke je slavne egzistencije hotel kao životni okvir nadvio i zaokružio do bizarnosti. Na primjer, biografi kažu da je osamljeni i nesretni dramatičar Eugene Ò’Neil, umirući u apartmanu 401 bostonskoga hotela Shelton, iscjedio posljednje riječi: "Prokletstvo! Znao sam, rodio sam se u hotelu i skončat ću u hotelu." Naime, u sobi newyorškoga hotela Broadway Eugena O’Neila je rodila američko-irska glumica. Neka od najsublimnijih i najelegantnijih bića ovoga svijeta umrla su napuštena i sama u hotelskoj sobi krajnje neelegantno. Zamislimo samo očajnog Sergeja Jesenjina koji se prerezanih žila vješa o cijevi radijatora u petrogradskom hotelu Central, pa predozirane Janis Joplin u sobi hotela Landmark ili umirućeg Oscara Wildea zabuljenog u ružnu tapetu svoje sobe 16 u pariškom hotelu D’Asace... U doba američke Depresije u velikim su se gradskim hotelima iznajmljivale takozvane "sobe na jedan sat". Shrvani poslovni ljudi bi zaključali za sobom, otpili nešto i skakali s prozora u vertikalu smrti. A u doba današnje, tehnološke Depresije i umiranje je drugačije; za djecu se programiraju krvave video-igrice poput takozvane "Smrti u hotelu", gdje je vaš zadatak marljivo i brzo ubiti sve posjetitelje jednog hotela.

O čudnoj povezanosti hotela i graničnih egzistencijalnih situacija dovoljno govori uloga mnogih hotela u olujama rata. Izbjeglički hotel potresno je opisan ne samo u filmu Hotel Rwanda već i u romanu Hotel Zagorje Ivane Simić Bodrožić. Još se sjećamo kako je pala pozlata sa svih onih hotela diljem Hrvatske koji su se pretvorili u dugogodišnja izbjeglička geta, tužna utočišta ljudi silom izbačenih iz svojih životnih ležišta. I beogradski je hotel Bristol, čiji je sjaj davno izblijedio, ostao do danas sumorno utočište brojnim bivšim oficirima koji su devedesetih dolaskom u Srbiju ostali bez stanova. U povijesti je sve moguće, pa se za hotele vodio i rat, takozvani "Hotel front" u Beirutu od 1975-77, kao jedna od faza libanonskog građanskog rata. Između kršćansko-konzervativnog libanonskog fronta i ljevičarskog muslimanskog nacionalnog pokreta, te boraca PLO vodila se ljuta bitka za vlasništvo nad hotelskim distriktom Minet-el-Hosn u sjeverozapadnom dijelu Beiruta. U bici za hotele kršćanski libanonski front je izgubio, jer je podcjenio logističku i vojnu snagu arapskih protivnika. Veliki Holiday Inn je bio teško oštećen, tako da su bitku za hotele izgubili, ni krivi ni dužni, i sami hoteli.

Hotel snova

U rastućem svijetu hotela sve je više neočekivanoga, karnevalskog i iščašenog. Izgleda da hotel kao forma sve više služi za razbojstvo sjaja i funkcije te pobjedu sna i mašte. Primjerice, osnovni koncept milanskoga hotela Moschino je bajka, pa su njegovi tvorci izgradili očaravajući svijet ekscentrične fantazije i nadrealnog. Danas se hoteli otvaraju na visokim granama drveća, u atomskim skloništima, u napuštenom boingu, duboko pod vodom, u pećini, na napuštenim brodovima i u bivšim zatvorima. Neki hoteli evociraju antiutopiju danas, ali i daleku high-tech budućnost. U Japanu se iznajmljuju klaustrofobične sobe - kapsule poslovnjacima u hotelima za spavanje, kao na radničkom svemirskom brodu. Hotel Seven u Parizu futuristički je boutique hotel s levitirajućim krevetima, optički osvjetljenom tkaninom i dozatorom parfema koji je vezan uz tv-kanale. Iz nekog čudnog egzibicionizma, hotel Standard u New Yorku na 18 katu ima ostakljene WC prostorije, vidljive prolaznicima s ulice, koji, navodno, redovito mašu gostima bez gaća. Kao književnici, najzanimljiviji od svih hotela na svijetu svakako mi je Library Hotel u New Yorku. To je zdanje na svojih jedanaest katova podijeljeno po decimalnoj klasifikaciji na jedanaest tematskih područja, a svaka soba na katu posebna je podtema. Naprimjer, peti kat je znanost, a soba 500.001 matematika, a 500.004 botanika, šesti kat je tehnologija, sedmi umjetnost, osmi književnost. Naravno, najviši i posljednji kat, jedanaesti, kao najbliži Bogu, je religija. Svaka soba ima komplet stručne literature i dekoraciju posvećenu toj temi. Sve zajedno hotel Library broji oko 6000 knjiga. I za kraj, pitam se, hoću li ikada moći unajmiti na nekoliko noći ili godina tajanstvenu sobu 800.003, čija je tema poezija?

Preneto sa Plastelin.com

REDAKCIJA

Akuzativ

AkuzatiV - Online magazin

Back to top