Putopis: O frustracijama i paralelnim dimenzijama

Kako čovjek da putuje bez kompleksa?

Odeš po prvi put sam u inostranstvo i gledaš svu tu finu djecu koja nemaju pojma šta znači čekati u redovima ispred ambasada po kiši i suncu, ne zna šta znači trpiti „zulum“ stranih diplomatskih pravila u vezi sa vizama koja se baš na tvojim leđima tog dana lome i domaćih aparatčika koji su povjerovali da ih rad u nekoj stranoj ambasadi uzdiže iznad domorodačkog stanovništva kojem su do juče pripadali. Dobiješ stipendiju i putuješ u Sarajevo sa nadom da će proces dobijanja vize proći bez problema, a to nikada ne prolazi bez problema.

Detaljnije...

HOTEL

Autorka: Dorta Jagić

Kao i mnogi pisci i putnici, volim hotele i njihove različite poezije. Točnije, neobična pretapanja različitih nijansi ugodne prolaznosti i bezdomnosti, melankolije i kiča, istrtosti i luksuza, otmjenosti i samoće. Uz hotele se neizbježno veže beskonačan lanac asocijativnih nizova, povijesnih anegdota i osobnih sjećanja, naslovi knjiga, filmova i feljtona, naposljetku, neke fabule sa stranica crne kronike. Kad kažeš hotel u nutrini se zaplete gotovo neraspletivo klupko složenih psihograma, informacija i bizarnih detalja. Ali u stvarnim hotelskim svjetovima, na licu mjesta, nema mnogo digresija, komplikacija i nedoumica. Jezik hotela poznaje samo jednostavnu gramatiku. Sav se hotelski promet odvija na škrtom jeziku ključeva s brojem, datumom prijave i odjave, kratkim uljudnostima i rastopljenim vremenom koje kaplje iz nosa sobarica.

Detaljnije...

Pariz ili šta je to grad-snoviđenje

Nikad nisam volio odsječne izjave tipa ili-ili, ali sad jednostavno moram biti iskren i prema sebi i prema drugima. Pariz je najljepši grad na svijetu. I nije to zato što ja, ili neko drugi misli da je tako. Jednostavno, postoje gradovi i postoji Pariz i ko ga jednom vidi ne može se vratiti onakav kakav je tamo otišao.

I sad bih trebao opisati na dvije strane u čemu je ta čarolija Pariza, ali sjedim i gledam u ekran ne znajući šta da kažem. A napisati nešto u stilu ”to se ne može opisati riječima”, bez obzira koliko to bilo istina, nikako ne bi imalo smisla, jer čemu onda ovaj tekst? Ivo Andrić je jednom rekao nešto kao, jedina stvar što sam ikada poželio je da mogu opisati sve što vidim i što osjećam. Nema ništa teže od toga, jer riječi su samo ljušture, imaju efekat samo za onog ko zna o čemu se radi. Kako opisati osjećaj zaljubljenosti nekome ko to nikada nije osjetio? Kako da neko ko je odrastao u izobilju shvati trenutak nečijeg životnog sloma? Prevaru voljene osobe ne može ni da pojmi neko ko nije bio prevaren. Opisivanje je kao zagonetka, smiješ da upotrijebiš sve jednu riječ osim one koja je rješenje zagonetke.  Ne smiješ da kažeš nešto kao ”Pariz je čaroban”, moraš dati sve od sebe da natjeraš nekoga da bar na trenutak nasluti tu čar opisujući ritam ulica koje te kao vrtlog uvlače u sebe, boju fasada za koje ti se čini da bi ih mogao gledati do kraja života, puls grada koji se osjeća na svakom mostu, u svakoj uličici, na svakom trgu gdje se mješaju oni koji su imali sreće ili mogućnosti da se tu rode ili žive i oni što ne ispuštaju foto-aparat iz ruku da bi sve to sačuvali od sopstvenog zaborava.

Detaljnije...

Berlin, tetovirani grad

Berlin je grad koji ne krije svoje rane, reče mi jedan drug. Shvatio sam šta je htio da kaže kad sam došao u taj grad koji je presjekao istoriju na dva dijela da bi onda istorija presjekla njega isto tako. Kada su se 16. avgusta 1961. Berlinci probudili, sa nevjericom su shvatili da im je grad podijeljen na pola, gomila cigli dugačka skoro 160 kilometara će narednih skoro pola vijeka dijeliti brojne postojeće i moguće porodice, ljubavnike i prijatelje. Nakon što je pao Berlinski zid, Evropa je slavila ujedinjenje, evropski san se dizao iz pepela, a za to vrijeme su kod nas preko noći iz zemlje izranjali brojni drugi zidovi koji su na pola presijecali postojeće i moguće porodice, prijatelje i parove. Jedan san se rađao, drugi, onaj jugoslovenski se davio u krvi, otprilike onako kako je i nastao,  da bi od njega na kraju ostala samo jalova nostalgija koja je možda više žal za mladošću nego žal za jedinstvom svih ljudi bez obzira na razlike. Omaleni pehar sreće koji je Bog odredio ljudima se tih godina prelio sa jednog na drugi kraj Evrope, a šta je dalje bilo, svi znamo.

Detaljnije...

AkuzatiV - Online magazin

Back to top