Kapitalistički Apolon i nevjerne nimfe - MARGINALIJA O DNEVNOM MIZOGINIZMU

Par stotina godina poslije Eliota, na simulakrumskoj hartiji izvjesnog D.H. (ne Lawrencea, mada ga nije zgorega spomenuti, kao muškarca, jelte, odmah na početku) naći će se otužni lament o palim djevojkama i njihovim besmislenim ljubavnim trgovinama, misao harnog konzervativca koja je vrijedna spomena tek u kontekstu naših svakidašnjih okršaja protiv onoga što, tako bezazleno, nazivamo „dvostrukim standardima“. Jedan opći stav o moralnoj degradaciji modernih žena, proboden glogovim kocem devijantnog feminizma, upakovan u savršeno nepropusnu ambalažu kapitalističke maksime „ jesi, koliko vrijediš“ i još, k tome, pušten u opticaj sa popustom klasičnog neoliberalnog konzervativca (sic!); za fizički atraktivne, u pola cijene! Da se iskupite! Za što? Pa za to što ste moralni frikovi, eto zašto.

Podsjetimo se, sa poetskim argumentima jednog književnog velikana i apologete Apokalipse, šta su to moderne nimfe u post/modernom dobu. Gdje su i šta rade?

The river's tent is broken: the last fingers of leaf
Clutch and sink into the wet bank. The wind
Crosses the brown land, unheard. The nymphs are departed.
Sweet Thames, run softly, till I end my song.
The river bears no empty bottles, sandwich papers,
Silk handkerchiefs, cardboard boxes, cigarette ends
Or other testimony of summer nights. The nymphs are departed.
And their friends, the loitering heirs of city directors;
Departed, have left no addresses.

Razderan je šator reke: poslednji prsti lišća
Hvataju se modre obale i tonu. Vetar
Prelazi mrkom zemljom, nečujan. Nimfe su otišle.
Mila Temzo, tiho teci, dok završim pesmu svoju
Reka ne nosi prazne boce, hartije od sendviča,
Svilene maramice, kartonske kutije, pikavce
Ni druge dokaze o dugim letjim noćima. Nimfe su otišle.
A i prijatelji im, dangubni naslednici direktora iz grada;
Otišli, adrese nisu ostavili.

U stvarnosti koju živimo, u svijetu sa bezbroj ili niti jednom mogućnosti, u realijama čiji je jedini istinski referent plutajući znak-simbol istinonosnog, mitologija i simbolika nisu stvari koje možemo odbaciti sve do starih Grka. Jer to su, ni manje ni više, nego načini na koje uopće funkcionira naša svijest i način na koji se ona artikulira – bez obzira na sigurnost koju vam pruža vaš navigacijski sistem ili najnoviji iphone, ubjeđujem vas, nismo odmakli dalje od straha u pregršti praha. To jest, od mitova. (Da je sve ovo itekako tačno, utješno će nam potvrditi naučna disciplina semiologija, koja svu zavrzlamu urbane mitologije pokušava da donekle olakša). Donekle, jer pojedinci i dalje misle da su otkrili suštinu, onda kada razotkriju mit. Komično, zar ne?

Dakle, ako vjerujete u slučajnost koja je BAŠ vas vrebala iza vrata, u takvu jednu slučajnost, kakva je primjerice, šovinstički komentar na temu „ženske seksualnosti“ onda vam primjer nimfi i njihovih bezočnih nevjera, jednostavno, mora isto tako slučajno iskočiti ispod tepiha i naslaganih knjiga velikih pisaca. Svakako, u području ženskih studija, ženska seksualnost se (bezočno!) osnažuje, kao jedan vid samosvjesne energetike (nešto poput solarnih sistema) koja nikome neće ni štetiti ni oduzimati i generirat će se sama iz sebe, bez pomoći Drugoga. Ta seksualnost, uzeta sada kao energija aktiviteta i proces preuzimanja kontrole/moći nad vlastitim tijelom, govorom i činom i njegovim prezentacijama, divlje je mjesto za one usamljene tragače koji poput Eliota ili izvjesnog šoviniste D.H. tragaju za opušcima svojih prethodnika, izigranih ljubavnika. Takva seksualnost, jedan fluid koji teče granicama duhovnog i tjelesnog, te se zbog toga nikada ne može uhvatiti i upristojiti, jedna vita activa koja nenamjerne posmatrače udara poput propuha, jedna bezprizorna hermafroditnost koja, posumnjat ćemo, „krade“ lovačku prirodu muškarca, ne može nikako ostaviti na miru nasljednike vrlog Apolona i apologete prirodne hijerarhije među živim bićima. Ona ih mora uznemiravati, dovoditi do ludila, do mjesta kada ni pjesma ni proglas o apokalipsi ne pomaže, pa se mora prikloniti tom jedinom sigurnom utočištu: šovinističkoj retorici, unižavanju, licemjernom moraliziranju. Jer, budite sigurni, kad više ništa ne pomaže, pomoći će vam moraliziranje. Ono protivnika stavlja u podređen položaj i stvara u njemu stid,  to kopile pradavne krivnje. A zadnje mjesto na kojem možete potući ženu koja je prevršila svaku mjeru je to da joj kažete da nije dovoljno dobra. Previše tijela ili premalo tijela. Za sve su/smo krive. 

Nimfe su, dakle, otišle. Iluzije poželjnosti, kćerke prirode i muze hedonizma, produkti muškog egocentrizma ili- simboli poraza koje ni obdareni Grci nisu smjeli prepustiti slučaju. Danas, njihovi prilježnici, kapitalistički Apoloni, ili samoprozvani zavodnici, u lučkim kanalima utrljavaju opuške kao tragove. Zapišavaju prostor, moraliziraju. Omotavaju svoju nedosanjanu požudu u sveti gral beskrupuloznog šovinizma. U našem depatetizirajućem vremenu za nimfe su smislili nove nazive, koje ovom prilikom, držeći se granica dobrog ukusa, nećemo spominjati. Žene koje mijenjaju partnere, poligamnistice, one koje vrebaju, one koje čitaju erotske romane i one što jedu muškarce kao zrak. Nismo još smislili ženski rod za „lovca“, ne? Mora da je tako nešto bez presedana. Mora da je to tržište, jer inače, zašto bi uopće egzistiralo u svoj svojoj izopačenosti. Mora biti da su sve „previše-tijela“ žene napustile ovaj svijet upravo zbog tog grijeha. I tako je nastala dobra (muška) književnost. Tako je nastao pravilnik o lijepom ponašanju sa trima bitnim stavkama za tretman savremenih sibila: zatvoriti ih, ili spaliti, ili im dobaciti mizogini komentar. Pa ako jedno ne ubije, drugo će. 

Posljednje oružje Ribljeg kralja (da ostanemo u okviru metafora) je feministički nauk. Feministice, te prodane duše (i tijela) koje naučavaju žene da se pobrinu za sebe radi sebe. Grijeh nad grijesima! Iz takve vještičije kuhinje, ustvrdit će izvjesni svrgnuti kralj, izašlo je i nešto što nije feminizam a izdaje se kao da jest: budi Bog s nama pa shvati šta to stvarno JEST. Nešto kao seksizam za žene, valjda. Ali ako pokušate raspraviti ove nadasve suspekte teze sa dotičnim moralizatorom, suočit ćete se sa neznanjem dubljem od najdublje tačke Temze. I tu prestaje svaka priča. 

Naravno, predivni virtualni prostor, osim što nam je iznjedrio bezbroj strategija za poboljšanje seksualnog života, stvorio je, nažalost, i cijele bulumente internetskih filozofa, koji svoje razumijevanje feminizma temelje na par dobrih fora koje mogu proslijediti prijateljima. Mogli bismo, možda, razgovarati o degradaciji znanja i mjerila profesionalnosti. Čudno je kako TA vrsta degradacije, poput sistemske greške, biva ugrađena naročito u iste one ljude kojima pokušavate dokazati da mjere dobrog i svrhovitog ne počinju od njih samih. 

Mora da je Eliot na obalama Temze vidio karminom napisane poruke zbog kojih su u potajici plakali iznevjereni Apoloni. Mora da je zbog toga zatvorio Sibilu i zavještio nam njezinu tragičnu sudbinu, zasluženu, dakako, jer previše je htjela. Previše je znala. I zamjerila se muškarcu. Mora biti da se i taj i takav muškarac opasno zamjerio Kosmosu. 

Vidjeli smo, dakle, jedan mogući način kako odgovoriti beskičmenjaku: quote me and i`ll quote you back! Ne zamjeraj se najseksepilnijoj inteligenciji Kosmosa – onoj koja dolazi iz pera samouvjerene žene. 

E,sad, ako ste sve ovo (i dalje) čitali kao lagano ljetno štivo, suočavanje i borba  sa problemom islamske mizoginije je Pandorina kutija pri čijem otvaranju sve svoje predrasude trebate ostaviti ispod kreveta. Dovoljno je nabrojati nekoliko „tradicionalnih“ načina na koje islamski fundamentalistički patrijarhat tretira žensku seksualnost, pa da bude jasno kako se u razbijanju matrice takvog nasilja trebaju uključiti svi, sa voljom jačom no što je dosad pokazana. Ugovoreni brakovi, genitalno sakaćenje, ubistva iz časti... lista je preduga i pretužna. U našoj (regionalnoj) zapadnoevropskoj atmosferi, ozračje je dovoljno ugodno da se ne moramo zamarati tim temama. Osim da se naježimo kad nam, po ko zna koji put, dobace da je Sarajevo Teheran. U skiciranju ove teme poslužit ću se zapažanjima Anai Nin, francuske spisateljice čiji je esej „ Eros u ženi“ svojedobno izazvao veliku pomenju na američkoj književnoj sceni. Čini se da je premalo muškaraca koji danas čitaju Anais Nin. Možda jer bi otkrili da taj obožavani pežorativ „nimfomanka“ skriva u njezinom djelu mnoštvo neuhvatljivih, senzualnih, predivnih i borbenih ženskih likova. U tom eseju Anais piše: „željela bih da postoji neki osjetljivi kompjuter koji bi mogao napraviti svakoj ženi uzor rođen iz njenih sopstvenih nesvjesnih želja. To je uzbudljiva avantura u kojoj se nalazimo. Da ispitamo sve istorije, statistike, ispovesti, autobiografije i biografije i stvorimo svoj sopstveni individualni uzor. Radi toga smo u obavezi da prihvatimo ono što je naša kultura dugo poricala, potrebu za individualnim introspektivnim ispitivanjem. Samo će to pokazati žene onakve kakve jesmo, naše reflekse, sviđanja, nesviđanja, i ići ćemo napred bez krivice ili oklevanja, prema njihovom ispunjenju.“ 

Senzualnost je ritual. Nespojiv sa načinom na koji se oblačite, da li češljate svoju kosu unazad, ili je bojite u plavo, ili u ružičasto, ili je pokrivate. Senzualnost je onaj ritualni čin  kao kada u romanu Jasmine Musabegović „Most“ jedna od junakinja odlazi na tavan da bi satima češljala svoju kosu i gledala se u zrcalu. A zatim se vratila zaljevanju cvijeća. Takvu jednu scenu mogla je napisati samo žena. Svaka riječ je nužna u borbi protiv ograda koje nameće patrijarhalna kultura.  Svaki akt, čak i onaj koji će nedoučeni šovinista protumačiti kao poziv na lov, dobra je strategija protiv dvostrukih standarda. Za ovu borbu, borbu koja je sve samo ne bezazlena, ne čitajte, za ime svih onih koje su se borile za vas, ne čitajte magazine koje kreira jedan bljedožuti skopofiličar.

I uvijek mapirajte nasilnike bez obzira iz koje virtualne rupice oni virili. 

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

Erna MURIĆ

v.ass na Filozofskom fakultetu u Tuzli

AkuzatiV - Online magazin

Back to top