SVETI MOTORI

Što je to što pokreće život?

Što životu daje »životnu snagu«?

Ne biste vjerovali... to su »sveti motori«.

Holy Motors (2012.) jedan su od najtrijumfalnijih filmova prošlogodišnjeg kanskog festivala, a svoju su reputaciju sustavno širili i u tzv. »art-krugovima«, tako da su u nešto više od godine nakon nastanka stekli auru »kultnog« filma. 

Zašto je tomu tako?

Već ime autora ovoga filma namah je privuklo pozornost »kino-fanova«.

LEOS CARAX »zločesta« je strana francuskog »neobaroknog« terceta koji se pojavljuje početkom 80-ih i širi golemi utjecaj na europsku i svjetsku kinematografiju. Sasvim svjesna stiliziranost sižea, hiperdizajnirana scenografija, te naglašena estetiziranost cjelokupnog dramskog postava – bili su odlikom filmova Jean-Jacques Beneixa, Luca Bessona i... LEOSA CARAXA.

Rekoh već, ovaj treći bio je »zla strana« cijeloga neformalnog pokreta. 

Na neki način, bio je podsvijest koja je razornom snagom plavila realnost filma. 

Naslov jednog njegova – možda i ponajboljeg – filma svjedok je tomu: Zla krv Maivais sang (1986.). 

Istodobno, Carax je možda i najrelevantniji pripadnik tzv. »filmskog postmodernizma«. Ovaj je autorski pristup obilježen citatnošću, imitacijom (ali i ironiziranjem!) žanrovskih obrazaca, ali i naglašenom patetičnošću, onda kada zatreba prevladati stereotipno najbrajanje klišea i provjerenih dramaturških formula. 

Sve ove postupke Carax rabi i u Svetim motorima. 

Na samome početku filma prisutan je i nostalgičan hommage umjetnosti pokretnih slika. Kroz oniričku sekvencu u kojoj se citiraju motivi pionira filmske umjetnosti, autorska se kamera zaustavlja na uspavanoj kino publici. Negdje iza filmskog platna pomalja se tada i »junak« Caraxova filma. I doslovno, protagonist Svetih motora biti će oličenjem podteksta filmske pripovijesti, a koji je zapravo – cijela kinematografija!

Gospodin Oscar (Denis Lavant) od ranoga jutra do kasnonoćnih (ili sitnojutranjih) sati u filmskoj je akciji koja oličava gotovo sve filmske žanrove. 

On glumi filmske, ali i životne likove. Patetična pjesma na kraju Svetih motora biti će dokaza da se, ustvari, radi o... životu sàmome. 

Ujutro, po Oscara dolazi velika bijela limuzina koju vozi tajanstvena Celine (Edith Scob). U prostranstvu tog ogromnog automobila nalazi se cijeli svijet koji se inače krije iza »kulisa« nekog monumentalnog teatarskog interijera. 

Oscar se najprije prerušava u staru prosjakinju čiji se pogled ne odvaja od svojih nogu i betona. Zatim on ulazi u adrenalinsku masku nekog hiper-stiliziranog ratnika koji u futurističkim miljeima upražnjava silnu energiju čovjeka koji se prepušta visokodigitaliziranoj i virtualnoj egzistenciji na rubu zbilje i integrirane stvarnosti. U crnom kostimu – pod infracrvenim zrakama – on simulira tjelesnu i borbenu energiju, da bi ovu epizodu dovršio savršenim snošajem s »digitalnom« Amazonkom.

I nadalje, Oscar mijenja uloge. Jednom je otac koji brine puberteteske brige svoje kćeri, nesigurne adolescentice, u sljedećem je plaćeni ubojica... Zapravo, ubojicom Oscar postaje u dvije uzastopne scene. U drugoj od njih, on ubija samoga sebe s početka filma, kada je glumio uspješnog biznismena koji se, opraštajući se od obitelji, upućuje na posao. 

Gotovo je konstantno prisutan i motiv dvojnika. Kada Oscar ubija lika iz podzemlja, svojim prerušilačkim instrumentarijem, namah ga pretvara u samoga sebe, dakle ubojicu. Svim tim postupcima, Carax postiže učinak »očuđenja« blizak onome što Jameson naziva »pastišem«. Naime, iako bi nam mnoge nabrojane sekvence u svom postavu zapravo trebale biti i pomalo komične, ovdje se radi o ispražnjenom satiričkom i humornom momentu. Dakle, pastišu. 

(Ne moram podsjećati, za Jamesona je to glavni signum postmoderne estetike!)

Druga osobina ovakovog Caraxova narativnog nizanja jest neprestana, gotovo shizofrena aktivnost protagonista, zapravo njegov jouissance u djelovanju. Ona je zamjetljiva čak i u »pastišu melodrame«. Najpatetičnija sekvenca jest ona gdje je Lavant gospodin Vadoux koji pred svojom nećakinjom inscenira vlastitu »samrtnu postelju«. U dekadentnom ozračju starinskog hotela, mlada žena dolazi kako bi se oprostila od svog ujaka. Lavant ovdje izriče više riječi negoli u preostatku filma, a učinak ove sekvence je zapravo zastrašujući. 

Zašto baš »zastrašujući«?

Upravo stoga što neke ultimativne stvari u životu –  a smrt je zasigurno baš to! – očuđuje inscenacijom i patetikom glume. 

Iz svega narečenog vidi se Caraxov postmodernistički nerv koji uznemiruje. 

No, ako sagledamo »najpostmodernističkiji« autorski postupak, onda je on vezan uz medijsku pripremu svojega cjelovečernjeg »projekta« kakav su nesumnjivo Sveti motori. Naime, dvije godine prije Holy Motors Carax je snimio sekvencu pod nazivom »Merde« za trodijelni omnibus Tokyo! (autori preostalih priča su još Joon-ho Bong i Michael Gondry).

U ovome »Sranju« (nisam svojedobno odolio da i cjelokupnu učinak tog dijela tako i vrijednosno procijenim!), Carax uvodi lik nemuštog, animaliziranog stvorenja iz kanalizacije koji izlazi na ulice japanske metropole i terorizira, pa i ubija ljude. 

Radi se ovdje o osebujnoj »thrash« poetici. 

Groteskni lik iz podzemlja, u zelenom odijelu, s kandžama umjesto prstiju, s očima koje su izokrenute u svojoj duplji – otjelovljenje je noćnih mora »svijeta političke korektnosti«. U svom razarujućem putešestviju, on je inkarnacija podzemnih struja podsvjesnog. 

Želeći ponekad biti humorniji nego što bi trebalo, Carax je zapravo zastrašujuć... Ali i lijep!

Lijep??

Iako bizarnost i grotesknost prijete prijeći granicu duhovitosti i postati banalni, radi se zapravo o patetičnoj sekvenci par excellence. Naime, što?

U paraboli bajkovite legende o »Ljepotici i Zvijeri«, Zvijer zapravo traži pomoć od Ljepote kako bi usnula u svom podzemnom svijetu. 

Suptilna parabola  na svijet kapitala i medija, vezana je uz protagonistovo proždiranje novca (i cvijeća!). Usput, na groblju, gdje se dešava fatalni susret ljepotice i zvijeri, nadgrobni su spomenici obilježeni tek reklamama za vlastite web-stranice. Doista, u mnoštvu sasvim bizarnih Caraxovih dosjetki, ova ima žaoku jedva prispodobivu bilo čemu do sada viđenom u suvremenom filmu!

Lavant se, primjerice, pojavljuje zvjerski ogoljen (s punom erekcijom!) pred Evom Mendes, a scena uopće ne djeluje erotično, već naivno dječje nevinom u postavu filma. Ovdje doista možemo reći da se Carax približio »čistom činu ljepote« (kako priziva propagandni materijal uz film).

Na koncu, kakav su film Sveti motori?

Ne može se nikako poreći filmofilska predanost Leosa Caraxa. Ona je vidljiva u citatno-animiranim sekvencama koje autor sustavno i pozorno unosi u svoj film.

Sveti motori su ultimativni postmoderni pastiš. 

Da je tomu tako, svjedoče i dvije velike posljednje, realistički gledano, sasvim uvjetne sekvence Caraxova ostvarenja.

Nakon što gospodin Oscar završi dug i naporan dan u zagrljaju svoje obitelji (a ona je doista primordijalna, tj. primatna!), svjedočimo razgovoru samih Svetih motora. 

Limuzine međusobno razgovaraju prije negoli usnu... 

Ovo je zaista ultimativni – ironijski, ali i patetični – postmodernistički postupak. 

Sveti motori nisu film koji bi baš sasvim pogodio moje osobne i gledateljske senzibilitete. Ali Sveti motori su i film koji zasigurno neću lako zaboraviti. 

Denis Lavant – inače, Caraxov sudrug od prvog cjelovečernjeg filma, Boy meets Girl iz 1984. – ostvario je glumački tour-de-force pred kojim skidam kapu. Ovo je koliko Caraxovo toliko i njegovo ostvarenje. Baš autorsko... 

Na koncu, ako je film »začudna umjetnost« kao takva, Sveti motori su inkarnacija filma sàmog. Punctum.   

 

Marijan KRIVAK

Docent na Filozofskom fakultetu u Osijeku, Zagreb

AkuzatiV - Online magazin

Back to top