SERIJSKI HOLLYWOOD ili zašto nam stalno pričaju iste priče?

U posljednje vrijeme sve manje odlazim u kino, postao sam izbrljiv, samo gunđam kako ništa nije dobro i nakalemio sam vjerojatno i određene predrasude - što je možda i neizbježno kad jedno razočaranje prati drugo, drugo treće, treće četvrto... Novi mi flimovi previše nalikuju jedni drugima, tehnika kopiranja bode mozak, koji je ionako osjetljiv na razne podražaje iz suvremenoga svijeta. Neki od tih podražaja su sveprisutna ozbiljnost (čak i kada je riječ o kupnji mobitela, modi (!?), traču - loncu, krevetu i novčaniku), sveprisutna paranoja (krađe, mafija, terorizam, pedofilija, islam - hm, netko kaže da sam to već spomenuo?), sveprisutni konzumerizam koji govori da kupnjom postaješ mlada, interesantan, da kupnja vraća život u tebe; sveprisutna opijenost tehnologijom i kronični nedostatak probijanja granica očekivanog. Društvo se pretvara u apsolutnu traku na kojoj se proizvodi sve potrebno. Rezulat rada na traci je uvijek jednak, bilo da je riječ o hamburgeru, automobilu ili filmu. Neki od hollywoodskih filmova kao da su produkt proizvodne trake. Hm, kao? Ili...

Prvi problem koji mi onemogućuje uživanje u novijim hollywoodskim filmovima jest zaplet. Da bi ovo bilo jasno, potrebno je nakratko prebaciti se u područje teorije književnosti (ako je ta područja uopće i moguće tako razdvajati). Prije ustoličenja romana kao dominantne književne forme (poč. 18 st.), zaplet je bio javno vlasništvo. Što to znači? Znači to da je u usmenoj književnosti (legende, bajke, epovi, anegdote, vicevi...) koja se prenosila usmenom predajom i trajala još i nakon ustoličenja romana, traje i danas samo u ponešto drugačijim oblicima i rjeđe se izvodi... zaplet funkcionirao po uvijek istome obrascu. Zaplet se sastojao od sličnih situacija, sličnih likova, sličnog razrješavanja zapleta - npr. prepoznavanjem (prisutno u književnosti od Homera naovamo) ili kompliciranja - neprepoznavanjem (Crvenkapica upada u zamku upravo zahvaljujući neprepoznavanju vuka u bakinoj odjeći). Da bi priča uspjela, zaplet je morao biti dio društvene strukture i nije smio iznevjeriti očekivanja. Priča je morala završiti onako kako su slušatelji željeli da završi, a željeli su onako kako su bili naviknuti. Uspješnost je zapleta ovisila, dakle, o mjeri u kojoj su slušateljeva očekivanja bila ispunjena. Slušatelj je od kazivača/pričaoca tražio potvrdu onoga što on zna ili pretpostavlja da zna.

Otuda povlačimo paralelu s filmskim zapletima - jer zaplet je jedan, samo su pripovjedne tehnike različite. Uspješan film danas je onaj film koji zaradi puno novaca. Zarada i popularnost nisu isključivo posljedica medijske prezentacije filmskog proizvoda; nije isključivo reklama ono što gledatelje tjera da u hordama trče u kino dvorane. Dio privlačnosti proizlazi iz odnosa bliskosti koji je posljedica poznavanja, ne potpunog, sadržaja, likova i svršetka.

Filmovi o kojima ovdje govorim završavaju redovito hepiendom, oni zadovoljavaju očekivanja publike i zbog toga pune kina, prodaju se na dvd-ima, iznajmljuju se na videokazetama... oni jednostavno podilaze publici (zadovoljavaju njihova očekivanja, koja pak zaziru od intelektualnog napora). Postoje dva dominantna žanra ovakvih filmova; s jedne je to strane žanr ljubavne/romantične komedije u kojoj priča ide otprilike ovako: prikazuje se njezin, u većini slučajeva nimalo lagan život, problemi u koje zapada; ona je osjećajna, dobra, poštena i svi puštamo suze nad njezinim životom... u 99% slučajeva ona nema nikakvog muškarca (ženska ljubav u tom žanru je protjerana) i uvijek, ali uvijek slučajno susreće muškarca svojih snova. S njim ostvari prvi kontakt nakon kojeg se on redovito ili izgubi na određeno vrijeme pa ga ona traži, ili je već zaljubljen u pogrešnu, pokaže se pokvarenu osobu, ili on nešto izgubi pa ona to nađe i želi mu vratiti (ili ona izgubi pa joj on vraća). Nakon nekog vremena tuge i nakon što već pomisli da je zauvijek izgubila najdražeg joj muškarca, sve završava njihovim vjenčanjem, zajedničkim suživotom...

Taj zaplet je zaplet mnogih bajki, a paradigmu cijelog jednog žanra, romantične komedije, učvrstila je Pepeljuga (kao ogledni primjer žanra preporuča se Odbjegla nevjesta). U tim filmovima likovi su uvijek jednaki, zaplet je jednak, različite su samo pojedinosti, sadržaj koji ne utječe na zbivanje. Od početka filma znamo što će se dogoditi i zbog toga očekujemo da se to dogodi; mi smo zadovoljni i gledali smo jedan serijski proizveden, nimalo inventivan, nekreativan film, film koji ne zadire u nikakve probleme, nije politički intoniran, nije ironičan, ne provocira; on je sladunjav, patetičan, govori nam da je sve u rukama sudbine/boga, a da mi samo čekamo i čekamo... da prihvaćamo sudbinu, a već će jednom nešto iskrsnuti samo od sebe - najveće moguća laž!

Drugi tip takvog hollywoodskog filma predstavlja žanr akcije, u čijem su središtu muškarci (obrati pozornost da žanrom ljubavne komedije dominiraju žene, žene su u središtu "bajke", a samom tako strogom podjelom uloga po spolu dijele se i gledatelji tih filmova... pa tako akcije najviše gledaju muškarci a filmove Julie Roberts ipak žene, tako bi jedni bili brzi i žestoki, a druge bi željele pronaći partnera svog života - no to je problem koji ću ovaj put preskočiti). Redovito je riječ o muškarcu koji manje ili više odskače od društvenih konvencija i normi ponašanja, često i izgledom, koji je naizgled buntovnik i koji zapada u problem jer se pobunio protiv sistema i bori se protiv sistema. ali i za sistem. Tu je najbolji primjer Državni neprijatelj. Taj buntovnik i kad se bori protiv sustava bori se protiv njega samo zato da ga popravi, samo zato jer jedan njegov dio ne funkcionira najbolje - kvazi-buntovnik uvijek uspijeva. Uvijek se pokaže da ljubav prema domovini, sustavu, zastavi... i ostalim simboličkim predstavnicima kolektiva nužno vodi do pobjede dobra i protjerivanja zla. U tim se filmovima često pojavljuju muškarci koji su neotesani, grubi, neuredni, ali vole svoju domovinu i poredak u kojem žive. To je bijeli policajac u Smrtonosnom oružju, to je Bruce Willis koji je tko-zna-koliko-puta spasio svijet od zla, to je Državni neprijatelj... koji, gle slučaja, voli svoju Državu.

Ovaj je žanr akcijskog filma do kraja srozan pojavom Vin Diesela ili Diesela ili sličnih koji se više ne bore protiv nečega ili za nešto, već se jednostavno bore da bi mi gledali kako se oni bore, oni voze automobile da bi mi vidjeli kako su oni spretni i brzi... Ovakav tip filma teško i da posjeduje bilo kakav zaplet ili se zaplet sastoji od toga Tko će prvi do cilja? Takav zaplet postoji i u utrkama na olimpijskim igrama ili onima na 5, 10 tisuća metara ili na 100 metara? Možda se i to može prodati kao film?

Uglavnom, riječ je o filmovima koji se proizvode serijski, na traci, kao automobili koji su svi jednaki (ali su ipak drugačije boje) ili televizori, ili stolovi ili bilo što drugo što se serijski proizvodi. Forma je jednaka, sve je unaprijed određeno, mijenjaju se restorani, kafići, kuće, automobili, crkve, polja, pašnjaci, klase, rase, mentaliteti... ali pobogu, ne i priča. Ona uvijek ima svoj Početak i svoj Kraj! Na sličan se način danas u toj industriji (koja i sama sebe naziva industrijom) rade/proizvode i komediji i crtići. Sve u jednu svrhu - što veće zarade.

Upravo zbog toga što su holivudski filmovi većinom rađeni zbog tržišta, on moraju podilaziti publici, oni moraju imati gledateljima bliske zaplete, oni moraju biti patetični, ljigavi, oni moraju biti mačo i brzo izmjenjivati kadrove... jer koji će to milijuni gledatelja dva sata pratiti odnos oca i kćeri, i društva spram njih, jer, zaboga, i oni imaju svoje kćeri, sinove, probleme i ne znaju kako bi ih riješili... pa zašto da sad plaču nad tuđima? Ono što nemaju su automobili koji jure 200 i više na sat (i nužno voze u smrt, ali to na filmu ne kažu), nemaju žene koje izgledaju kao da ih je netko isklesao, s prekreasnim tijelima i savršenim proporcija (nemaju zato što takve ni ne postoje, jer ne postoje savršena tijela i savršene proporcije, osim u časopisima i reklamama za kozmetiku i odjeću), nemaju muškarce svog života koje je sam bog poslao (jer ne postoji savršen muškarac i jer bog nije nikog poslao, osim možda Richarda Gerea), nemaju idealan život (jer takav ne postoji), ali bi sve to željeli imati. Hollywood im to nudi, poklanja (za određenu svotu novaca) na nekoliko sati. Na kraju se rasplačemo ili ražestimo i odemo kući iz kina svjesni svojim problema, automobila i tijela, odnosa, društva, uglavnom života koji je sve samo ne idealan. Što je dovelo do toga, gdje je uzrok svega toga ? - ne znamo. Kad netko pokušava filmom prikazati život, brak, posljedice brze i žestoke vožnje, idealiziranje života... nama je to dosadno.

Dosadno je iz dva razloga. Prvi: razumijevanje filma zahtijeva intelektualni napor koji je suvremenom čovjeku - potrošaču, kažu - stran i odbojan. Drugi: zaplet i likovi u filmu su nepoznati, a potrošač, kažu, bježi od nepoznatog. Potrošač potrebuje reklamu koja će mu proizvod približiti, kazati mu zašto je nešto potrebno i dokazat će da je potrebno jer upravo to isto potrebno je glumcu/glumici. Zapleti bi trebali postati roba vrijedna reklamiranja, a ne samo roba. Pomalo je vulgarno reći za nešto da je roba, ali reći da je to roba koja se reklamira, eh, to je već nešto drugo.

Teško je reći kakve bismo filmove hrlili gledati da nam stoljećima nisu pripovijedali bajke i epove s junacima. Možda, ali samo možda, nas dvoje ne bi samo čekali da počne Vera Drake (projekcija filma nije održana jer su na projekciju došle dvije osobe!!!). Kad nam film ironizira život naš svagdašnji, nama je to negaciji svih pozitivnih vrijednosti, rušenje poretka. Mi se vrtimo u krugu, bez želje da pređemo pokoju dimenziju i uđemo u kuglu!

Autor: Robert Posavec/Preneto sa portala Što čitaš?

REDAKCIJA

Akuzativ

AkuzatiV - Online magazin

Back to top