Noam Chomsky: ŠTO MAINSTREAM MEDIJE ČINI MAINSTREAM

Jedan od razloga zašto pišem o medijima jest taj što me zanima cijela intelektualna kultura, a dio te kulture koji je najjednostavniji za proučavanje su mediji. Pojavljuju se svaki dan. Možete napraviti sustavno ispitivanje. Možete usporediti jučerašnju verziju sa današnjom. Postoji puno dokaza koji ukazuju na ono što je laž, a što nije, te način na koji su stvari strukturirane.

Moj dojam je taj da mediji nisu nimalo drugačiji od obrazovanja ili, recimo, časopisa intelektualnog mišljenja - postoje određena ograničenja - ali ništa bitno drukčije. Oni djeluju jedni na druge, i to je razlog zašto se ljudi vrlo lagano izmijenjuju unutar njih.

Pogledajte medije ili bilo koju drugu instituciju koju biste željeli razumjeti. Zanima vas njihova unutarnja struktura. Želite saznati nešto o njihovoj ulozi u širemu društvu. U kakvome su oni odnosu s drugim sustavima moći i autoriteta? Ako imate sreće, vodeći ljudi u informacijskome sustavu drže unutarnji zapisnik koji vam govori što kane (to je jedna vrsta naučnog sustava). Taj zapisnik nije nekakav dokument na papiru, nego ono što vodeći ljudi u informacijskom sustavu govore jedan drugome o tome što smjeraju. Postoji dosta zanimljivih dokumentacija.

To su tri najvažnija izvora informacija o prirodi medija. Želite ih proučavati kao što bi, recimo, znanstvenik proučavao složene molekule. Dobro bi pogledali strukturu i na temelju toga izveli hipotezu o tome kako bi medijski proizvod trebao izgledati. Nakon toga ispitujete medijski proizvod i gledate kako se prilagođava hipotezi. U biti, sav posao oko analize medija se svodi na ovaj zadnji dio, pažljivo proučavanje medijskog proizvoda i da li se on prilagođava očitim pretpostavkama o prirodi i strukturi medija.

Što otkrivate? Prvo, da postoje različiti mediji koji rade različite stvari, kao što su industrija zabave, Hollywood, sapunice, itd., pa čak i većina novina u zemlji (velika većina njih). Oni usmjeravaju masovnu publiku.

Imamo još jedan sektor medija, elitne medije koji određuju program rada i okvir unutar kojega svi ostali djeluju, djeluju zato što su elitni mediji ti koji imaju dovoljno sredstava za takve stvari. Mediji kao New York Times i CBS. Njihova publika su većinom povlašteni ljudi, ljudi koji čitaju New York Times - ljudi koji su bogati ili dio onoga što se ponekad naziva političkom klasom. Oni su konstantno uključeni u politički sustav. To su najčešće menadžeri. Politički menadžeri, poslovni menadžeri (šefovi korporacija, na primjer), znanstveni menadžeri (sveučilišni profesori), ili novinari uključeni u organizaciju načina na koji ljudi razmišljaju i vide stvari.

Elitni mediji su uspostavili okvir unutar kojega ostali djeluju. Pogledajte Associated Press koji konstantno stvara obilje vijesti, popodne se vijesti pojave i s njima svaki dan dolazi “Priopćenje urednicima: Sutrašnji New York Times će imati sljedeće priče na naslovnoj stranici.” Svrha toga je da ako ste urednik novina u Daytonu, u državi Ohio, i nemate sredstava da saznate nove vijesti ili jednostavno ne želite o tome razmišljati, takva priopćenja vam govore što su vijesti. To su priče za četvrtinu stranice koju ćete posvetiti nečemu što nema veze s lokalnim stvarima ili nečemu što odvlači pažnju čitatelja. To su priče koje se stavljaju tamo zato što nam New York Times kaže da bi nas to trebalo sutra zanimati. Ako ste urednik u Daytonu, u državi Ohio, to ćete i raditi jer sredstava za nešto drugo ni nemate. Ako iskočite iz tračnica, ako pišete stvari koje se ne sviđaju velikim novinama, brzo ćete za to saznati. Postoji mnogo načina na koje vas igre moći mogu vratiti na pravi put ako ste slučajno odmaknuli, jer inače nećete dugo trajati. Taj okvir je prilično pouzdan i razumljivo je da je on samo odraz očitih struktura moći.

Stvarni masovni mediji žele odvratiti pozornost ljudi. Neka rade nešto drugo, ali neka nam (vodećim ljudima) ne smetaju. Neka se zabavljaju uz profesionalne sportove, na primjer. Neka svatko postane zaluđen profesionalnim sportovima, seks skandalima ili poznatim osobama i njihovim problemima, ili nečim sličnim. Bilo čime, samo da nije ozbiljno. Naravno, ozbiljne stvari su za glavne dečke. “Mi” se brinemo o tome.

Tko su elitni mediji, tko su oni koji određuju program rada? New York Times i CBS, na primjer. Kao prvo, svi oni su velike, vrlo probitačne korporacije. Nadalje, većina njih je ili povezana sa, ili izravno u vlasništvu puno većih korporacija, kao što su General Electric ili Westinghouse. Oni su na vrhu strukture moći privatne ekonomije, a to je jedna vrlo tiranska struktura. Korporacije su u biti tiranije, hije- rarhijske, kontrolirane odozgo. Ako vam se ne sviđa što rade, izlazite. Komercijalni mediji su samo jedan dio toga sustava.

Foto: Carlos Simpson

Što je sa njihovim institucijskim položajem? Pa to je više-manje isto. Oni i druga središta najveće moći međusobno djeluju jedni na druge - vlada, druge korporacije ili sveučilišta. Pošto su mediji znanstveni sustavi oni blisko surađuju sa sveučilištima. Recimo da ste reporter koji piše priču o Jugoistočnoj Aziji ili Africi. Trebate otići na neko veće sveučilište i pronaći stručnjaka koji će vam reći što napisati, inače biste trebali otići do nekih ustanova, kao što su Brookings Institute ili American Enterprise Institute. Te vanjske institucije su vrlo slične medijima.

Sveučilišta, na primjer, nisu nezavisne ustanove. Postoje ljudi razbacani po njima koji djeluju nezavisno, ali tako je i s medijima. Tako je uglavnom i s korporacijama. Što se toga tiče, tako je i s fašističkim državama. Ali institucija kao takva je parazit. Ovisna je o vanjskim izvorima pomoći, a ti izvori pomoći, privatno bogatstvo, na primjer, velike korporacije i vlada (koja je toliko povezana s korporacijskom moći da ih je teško razlikovati) - oni su, u biti, ono usred čega se nalaze sveučilišta. Ljudi unutar njih koji se ne prilagode strukturi, koji je ne prihvate i ne usvoje (ne možeš raditi s njom ako je ne usvojiš i ne vjeruješ joj), ljudi koji to ne čine će vjerojatno biti iskorijenjeni usput, počevši s vrtićem pa nadalje. Postoji puno vrsta sredstava filtriranja pomoću kojih se rješavaju ljudi koji predstavljaju problem i koji misle za sebe. Vi koji ste studirali na fakultetu znate da je obrazovni sustav dobro opremljen za nagrađujući konformizam i pokornost. Znači, obrazovni sustav je jedan od tih sredstava filtriranja pomoću kojega na vidjelo izađu svi koji predstavljaju problem, a ostaju oni koji iskreno apsorbiraju okvir mišljenja i stavova struktura moći u društvu koje ih okružuje. Elitne institucije, Harvard ili Princeton, na primjer, su dobro opremljene za socijalizaciju. Ako ste na Harvardu, većina onoga što učite jest ponašanje, kako se ponašati kao član višega sloja, kako pravilno razmišljati i slično.

Ako ste pročitali “Životinjsku Farmu” Georgea Orwella, koja je napisana sredinom četrdesetih, znate da je to satira na Sovjetski Savez, totalitarnu državu. Knjiga je bila veliki hit. Svima se svidjela. Na kraju se ispostavilo da je on napisao uvod u “Životinjsku Farmu” koji je bio zatajen. Pojavio se trideset godina kasnije. Netko ga je pronašao među njegovim papirima. Uvod u “Životinjsku Farmu”, nazvan “Književna cenzura u Engleskoj”, govori o tome da se knjiga izruguje Sovjetskome Savezu i njegovoj totalitarnoj strukturi. Ali Orwell je u tom uvodu također rekao da Engleska nije puno drugačija. Mi nemamo KGB za vratom, ali krajnji ishod je skoro isti. Ljudi koji imaju samostalne ideje ili koji krivo razmišljaju su isključeni.

Orwell spominje i institucijsku strukturu, u dvije rečenice. Pita se zašto se takve stvari dešavaju? Prvo zato što su novine u vlasništvu bogatih ljudi koji se brinu da samo određene stvari dođu do javnosti. Drugo, kada prolazite kroz elitni sustav obrazovanja, kada prolazite kroz škole u Oxfordu, učite da postoje određene stvari o kojima nije prikladno govoriti i određene misli o kojima nije prikladno razmišljati. To je socijalizacijska uloga elitnih institucija i ako se tome ne prilagodite, najčešće ste vani. Te dvije rečenice sve govore.

Kada kritizirate medije i kažete: “Pogledaj, ovo piše Anthony Lewis, ili netko drugi, jako se naljute.” Kažu, s pravom, “nitko meni ne govori što da pišem. Pišem što god želim. Sve ovo o pritisku i ograničenjima su gluposti jer ja nikada nisam pod nikakvim pritiskom”. Što je i točno, ali radi se o tome da ti ljudi ne bi bili na tim pozicijama da već prije nisu dokazali da slijede partijsku liniju. Da su započeli za stolom Metroa, ili nečemu takvom, te radili neprikladne priče, nikada ne bi došli do položaja na kojemu sada mogu reći što god žele. Isto se može reći za fakultete u okviru više ideoloških disciplina. Prošli su kroz sustav socijalizacije.

Pogledajmo strukturu čitavog sustava. Kakve vijesti očekujete? Prilično je očito. Uzmimo na primjer New York Times. To je jedna korporacija koja prodaje svoj proizvod. Proizvod je čitalačka publika. Oni ne zarađuju kada mi kupimo novine. Čak su i sretni što ih mogu staviti besplatno na internet. Oni, zapravo, gube novce kada mi kupimo novine. Proizvod su privilegirani ljudi, baš kao i ljudi koji pišu za novine, znate, ljudi najvišega ranga koji donose odluke u društvu. Proizvod morate prodati tržištu, a tržište su, naravno, oglašivači (druge korporacije). Bili to TV ili novine, ili bilo što drugo, oni prodaju publiku. Korporacije prodaju publiku drugim korporacijama. U slučaju elitnih medija, to je veliki posao.

Pa što očekujete da se dogodi? Što bi ste pretpostavili o prirodi medijskog proizvoda, uzimajući u obzir dane okolnosti? Što bi bila vaša hipoteza, što nagađate? Očita pretpostavka je ta da će medijski proizvod reflektirati interes prodavača i kupaca, institucija, sustava moći koji ih okružuju. Bilo bi čudo da se to ne dogodi.

Drugo što možete pretpostaviti je to da je ova cijela tema tabu. Ako idete na Kennedy School of Government ili na Stanford i studirate novinarstvo i komunikacije ili političke znanosti, ovakva pitanja se neće pojavljivati. To jest, ne smije se uopće raspravljati o dokazima koji potvrđuju taj tabu i o pretpostavci da bi netko slučajno mogao postaviti ta pitanja bez ikakvog znanja da o tome ne smije govoriti. Ako pogledate institucijsku strukturu, reći će te: to se mora tako odvijati jer zašto bi ti ljudi htjeli biti razotkriveni? Zašto bi oni dopustili kritičku analizu onoga što namjeravaju? Odgovor je taj da nema razloga zašto bi oni to dopustili, i ne dopuštaju. Opet, to nije namjeravana cenzura.

Vi jednostavno ne možete doći do njihovih položaja. To uključuje ljevičare (ono što zovemo ljevičarima), kao i desničare. Jedino ako ste bili primjereno socijalizirani i istrenirani tako da neke misli jednostavno ne posjedujete, tada možete biti na tim položajima. Tako imamo drugo pravilo predviđanja koje kaže da o prvom pravilu nije dozvoljeno razgovarati.

Zadnja stvar koju ćemo proučiti jest znanstveni okvir u kojemu se sve ovo odvija. Da li ljudi na visokim položajima u informacijskome sustavu, uključujući medije, oglašavanje i akademske političke znanosti, da li ti ljudi imaju jasnu sliku onoga što bi se trebalo dogoditi kada pišu jedni za druge (ne kada drže diplomske govore)? Kada držite govor na nekoj svečanosti, promociji, to su samo riječi. Ali kada oni pišu jedni za druge, što ljudi kažu o tome?

Tu imamo tri struje koje ćemo pogledati. Prva je industrija za odnose s javnošću, znate, industrija za propagandu najvećih poslova. Pa što kažu vođe industrije za odnose s javnošću? Druga struja su ono što zovemo javni intelektualci, veliki mislioci, ljudi koji pišu opaske autora i takve stvari. Što oni kažu? Ljudi kao oni koji pišu impresivne knjige o prirodi demokracije. Treća struja je akademska, naročito onaj dio političkih znanosti koji se bavi komunikacijama i informacijama, te stvarima koje su dio političkih znanosti zadnjih sedamdeset ili osamdeset godina.

Razmotrite te tri struje i vodeće osobe koje su pisale o tome. Svi oni kažu (djelomično citiram) da su masovna populacija “neobrazovani i dosadni nestručnjaci”. Moramo ih držati izvan javne sredine zato što su preglupi i ako ih uključimo samo će stvarati neprilike. Njihov posao je da budu “promatrači”, ne “sudionici”. Svako malo im je dopušteno glasati, izabrati jednog od onih pametnih tipova.

Tada se od njih očekuje da odu doma i rade nešto drugo, gledaju nogomet, na primjer. Ali “neobrazovani i dosadni nestručnjaci” moraju biti promatrači, ne sudionici. Sudionike zovemo “odgovorni ljudi”, a pisac je, naravno, uvijek jedan od njih. Nikad se ne postavlja pitanje zašto sam ja “odgovoran čovjek”, a netko drugi je u zatvoru? Odgovor je očit. To je zato što je ta osoba pokorna, a ova druga samostalna. Ali to pitanje se ne postavlja, naravno. Znači, imamo pametne ljude od kojih se očekuje da upravljaju svime i ostale od kojih se oče- kuje da budu izvan svega, a mi ne smijemo podleći (citiram iz jednoga akademskog članka) “demokratskim dogmatizmima o ljudima kao najboljim sucima svojih interesa”. Oni to nisu. Ljudi su jako loši suci svojih interesa i zato smo mi tu da radimo za njihovo dobro.

Zapravo, to je jako slično lenjinizmu. Mi radimo za vas i mi to radimo za svačiji interes, i tako dalje. Valjda je to jedan od razloga zašto je ljudima kroz povijest bilo tako jednostavno prebaciti se od zanesenog staljinista do pristalice moći SAD-a. Ljudi se brzo prebacuju s jedne pozicije na drugu, budući da je to sve, u biti, ista pozicija. Ne radi se o nekom velikom pomaku, već o drukčijoj procjeni pozicije moći. U jednome trenutku pomisliš da je ovdje, u drugome da je tamo. Uzimaš istu poziciju.

Kako se sve ovo razvilo? Ima zanimljivu povijest. Dosta toga proizlazi iz Prvoga svjetskog rata koji je bio velika prekretnica. Znatno je promijenio položaj SAD-a u svijetu. Kvaliteta života, zdravlja i dug život nije bio postignut među višim slojevima u Velikoj Britaniji sve do početka dvadesetoga stoljeća, a kamoli negdje drugdje u svijetu. SAD su bile iznimno bogate, s ogromnim prednostima, te su krajem devetnaestoga stoljeća postale ekonomski najmoćnije na svijetu. Međutim, nisu bile veliki igrač na svjetskoj pozornici. Moć SAD-a se proširila na Karipske otoke, dio Pacifika, ali ne i puno dalje.

Tijekom Prvoga svjetskog rata odnosi su se promijenili. Još su se dramatičnije promijenili tijekom Drugoga svjetskog rata. Nakon Drugoga svjetskog rata SAD su više-manje zagospodarile svijetom. Promjena je postojala već nakon Prvoga svjetskog rata, a Amerika je od dužnika postala zemlja koja daje kredite. Nije bila moćna kao Velika Britanija, ali je po prvi put postala bitna u svijetu. To je bila samo jedna od nekoliko promjena. Prvi svjetski rat je bio doba kada je državna propaganda po prvi put bila dobro organizirana. Britanci su imali Ministarstvo Informacija, i bilo im je iznimno potrebno jer su morali uključiti SAD u rat, inače bi došlo do neprilika. Ministarstvo Informacija je bilo opremljeno za slanje propagande, uključujući i velike izmišljotine o okrutnosti njemačkih vojnika. Meta su im bili američki intelektualci na osnovanoj pretpostavci da su to ljudi koji su najlakovjerniji te da će najvjerojatnije povjerovati propagandi. Oni su također ti koji propagandu raznose kroz svoj sustav. Znači, propaganda je najviše bila pripremana za američke intelektualce i djelovala je jako dobro. Dokumenti britanskog Ministarstva Informacija (mnogo ih je izašlo u javnost) pokazuju da im cilj nije bio, kako su sami rekli, kontrolirati misli cijeloga svijeta, već su ciljali na SAD. Nije ih bilo briga što misle ljudi u Indiji. Ministarstvo Informacija je bilo neobično uspješno u zavaravanju slavnih američkih intelektualaca koji su prihvaćali laži propagande. Bili su vrlo ponosni na to. I trebali su biti jer to im je spasilo živote. Inače bi izgubili Prvi svjetski rat.

U SAD-u je postojala kopija tog ministarstva. Woodrow Wilson je 191. izabran za predsjednika zbog svojih antiratnih političkih nazora. Amerika je oduvijek bila pacifistička zemlja. Ljudi se ne žele boriti u tuđim ratovima. Zemlja se suprostavljala Prvome svjetskom ratu i Wilson je bio izabran zbog takvog programa rada. Slogan im je bio “mir bez pobjede”. Međutim, Wilson je namjeravao ići u rat. Zato se postavljalo pitanje: kako natjerati pacifistički narod da postanu pomahnitali luđaci koji žele ubijati Nijemce? To zahtijeva propagandu. I tako su oni uspostavili prvu i jedinu važnu državnu agenciju za propagandu u američkoj povijesti. Zvala se Odbor za javne informacije (prikladno orwellovsko ime), odnosno Creelov odbor. Osoba koja ga je vodila zvao se Creel. Zadatak Odbora je bio natjerati narod uz pomoć propagande na rodoljubnu histeriju. Djelovalo je nevjerojatno dobro. Unutar par mjeseci došlo je do luđačke ratne histerije i Amerika je bila spremna za rat.

Ljudi su bili impresionirani tim postignućima. Jedna od zadivljenih osoba, a on ima i dublju umiješanost u sve to, je bio Hitler. Ako ste pročitali “Mein Kampf”, on zaključuje, s opravdanjem, da je Njemačka izgubila Prvi svjetski rat jer je izgubila bitku u propagandi. Nisu se mogli natjecati s britanskom i američkom propagandom koje su ih nadjačale. Obećao je da će sljedeći put imati vlastiti sustav propagande, što se i dogodilo tijekom Drugoga svjetskog rata. Za nas je važnije to što je i američka poslovna zajednica bila zadivljena nastojanjima agencije za propagandu. U to je vrijeme postojao problem. Zemlja je, formalno, postajala sve više demokratska. Puno više ljudi je imalo pravo glasati i sudjelovati, zemlja je postajala sve bogatija, a pristizalo je i sve više novih imigranata.

I što se radi u takvim okolnostima? Teže će biti kontrolirati stvari djelujući kao zatvoreni klub. Prema tome, očito, trebalo bi kontrolirati što ljudi misle. Stručnjaci za odnose s javnošću su postojali i ranije, ali nikada nije postojala industrija za odnose s javnošću. Postojali su ljudi koji su Rockefellerov imidž činili ljepšim, ali velika industrija za odnose s javnošću, inače američka izmišljotina, proizlazi iz Prvoga svjetskog rata. Vodeće osobe su bili članovi Creelovog odbora. Jedan od glavnih, Edward Bernays, dolazi izravno iz Creelovog odbora. Napisao je knjigu “Propaganda”. Termin propaganda, slučajno, nije imao negativnih konotacija u to doba. Tijekom Drugoga svjetskog rata, termin je postao tabu jer je bio povezan s Njemačkom i svim tim lošim stvarima. Ali za vrijeme Creelovog odbora, termin propaganda je značio samo informaciju. Bernays je knjigu “Propaganda” napisao oko 192. i u njoj je izjavio da primijenjuje lekcije iz Prvoga svjetskog rata. Sustav propagande iz Prvog svjetskog rata i taj odbor čiji je on bio član pokazuju da je moguće “ustrojavati ljudske umove na način na koji vojska ustrojava svoje jedinice”. Ove nove metode kontroliranja, rekao je, moraju koristiti inteligentne manjine žele li da ostali ostanu na ispravnome putu. Sad to možemo jer imamo nove načine.



Ta je knjiga najvažniji priručnik industrije za odnose s javnošću. Bernays je neka vrsta gurua. Bio je autentični Roosevelt/Kennedy liberal. Spretno je upravljao i nastojanjima ureda za odnose s javnošću kada je došlo do državnog udara pokrenutog od strane Amerike koji je srušio demokratsku vlast u Gvatemali.

Njegov najveći državni udar, onaj koji ga je gurnuo u slavu kasnih 1920-ih, je bilo navikavanje žena na pušenje. Žene tada nisu pušile, a on je vodio velike kampanje za Chesterfield. Metode su vam već poznate - modeli i filmske zvijezde s cigaretama u ustima, i slične stvari. Bio je veličan zbog toga. Tako je postao najznačajnija osoba u industriji, a njegova je knjiga postala glavni priručnik.

Jedan od članova Creelovog odbora je bio i Walter Lippmann, najcjenjenija osoba američkog novinarstva već pola stoljeća (mislim na ozbiljno američko novinarstvo, na ozbiljne članke). Pisao je i ono što zovemo progresivnim esejima o demokraciji, smatrani su progresivnima u 1920-ima. Ponovno je vrlo jasno primijenjivao lekcije koje je naučio radeći na propagandi. Govori o novom umijeću u demokraciji - proizvodnji pristanka. To je njegova fraza. Edward Herman i ja smo je posudili za našu knjigu, ali dolazi od Lippmanna. Kada proizvodite pristanak, možete zanemariti činjenicu da, formalno, puno ljudi ima pravo glasa. To može postati nebitno jer mi možemo proizvesti pristanak i osigurati da njihov izbor i stavovi budu strukturirani na način koji nama odgovara. Imat ćemo pravu demokraciju. Djelovat će jako dobro. To se zove primjenjivanje lekcija propagandne agencije.

Akademske društvene i političke znanosti proizlaze iz iste stvari. Osnivač komunikacija i akademskih političkih znanosti je Harold Glasswell. Njegovo najveće dostignuće je knjiga, studija o propagandi. On sasvim iskreno izjavljuje stvari koje sam ja maloprije citirao - ono o nepodlijeganju demokratskome dogmatizmu koji dolazi iz akademskih političkih znanosti. Uzimajući u obzir lekcije i iskustva iz ratnoga doba, političke su ih stranke još jednom primijenile, osobito konzervativna stranka u Engleskoj. Njihovi rani dokumenti, nedavno objavljeni, pokazuju da su i oni cijenili postignuća britanskoga Ministarstva Informacija. Shvatili su da zemlja postaje sve više demokratska i da više ne može postojati zatvoreni klub. Zaključak je bio, kako su sami rekli, da politika mora postati političko ratovanje koje će primjenjivati mehanizme propagande koji su bili jako korisni u kontroliranju ljudskih misli tijekom Prvoga svjetskog rata.

To je okvir doktrine koji se slaže s institucijskom strukturom. Ta doktrina jača predviđanja o tome kako bi stvari trebale djelovati. A ta su predviđanja jako dobro potvrđena. Međutim, o tim zaključcima nije dozvoljeno pričati. Sve je to sad dio mainstream literature, ali samo za ljude iznutra. Kada idete na fakultet, ne čitate klasike o kontroliranju ljudskih umova.

Baš kao što ne čitate ni što je James Madison rekao tijekom Savezne ustavne konvencije o tome kako glavni cilj novoga sustava mora biti “zaštita bogate manjine od većine”, i mora biti osmišljena na način da postigne cilj. Tako je utemeljen ustavni sustav, i to nitko ni ne proučava. Tu činjenicu, osim ako se jako ne potrudite, ne možete naći ni u akademskom obrazovanju.

To je otprilike slika stvari, onako kako je ja vidim, na koji način je sustav institucijski, nauke iza njega, način na koji se manifestira. Postoji još jedan dio usmjeren prema “neukim i dosadnim nestručnjacima”. Tiče se odvračanja pozornosti ove ili one vrste. Smatram da je iz toga lako pretpostaviti što možete dalje očekivati.

Noam Chomsky
Iz govora na Z Media Institutu, lipanj 1997.
What Makes Mainstream Media Mainstream
"Mediji, propaganda i sistem"; Izdavač: Što čitaš?, Zagreb, 2002
Akuzativ 30.07.2014.

REDAKCIJA

Akuzativ

AkuzatiV - Online magazin

Back to top