REDAKCIJA

REDAKCIJA

Akuzativ

Erich Fromm: OBMANA O INDIVIDUALNOSTI

Izvesni činioci u modernom industrijskom sistemu uopšte, a u njegovoj monopolističkoj fazi posebno, doprinose razvitku ličnosti koja se oseća nemoćna i usamljena, nespokojna i nesigurna. Raspravljao sam o naročitim uslovima u Nemačkoj koji od jednog dela nje­nog stanovništva čine plodno tle za ideologiju i političku praksu koje se obraćaju onome što sam opisao kao autoritarni karakter. Ali kako stoji stvar sa nama samima? Ugrožava li našu demokratiju samo fašizam s druge strane Atlantika ili "peta ko­lona" u našim vlastitim redovima? Kad bi to bio slučaj, situacija bi bila ozbiljna, ali ne kritična. No, mada se spoljašnje i unu­trašnje pretnje fašizma moraju uzeti ozbiljno, načinićemo naj­veću grešku i izložićemo se najozbiljnijoj opasnosti ako ne uvi­dimo da se u vlastitom društvu suočavamo s istom pojavom koja je svugde plodno tle za nastanak fašizma: sa beznačajnošću i nemoći pojedinca.

Mirko Kovač: IZ BILJEŽNICE O BORISLAVU PEKIĆU

1.
Ako smo imali kojeg aristokrata među piscima, onda je to bio Borislav Pekić. Njegova je otmjenost bogomdana i stavlja se iznad staleža i odgoja. Plava krv s očeve strane vuče svoju žilu iz Šavnika u Crnoj Gori; to je glavni grad plemena Drobnjaci. Ondje su i njegovi preci zasigurno sudjelovali u ubojstvu tiranina Smail-age Čengića i u lakim opancima zaigrali oko Turčinove odrubljene glave. Dakle, muška loza Pekićeva potječe "od kolaca i Crnogoraca", kako je pjevao hrvatski ban i veliki pjesnik Ivan Mažuranić. Pekićev otac zračio je srdačnošću, premda se činilo da je uvijek na distanci sa sugovornikom. Lijep čovjek, s velikom bijelom lavljom grivom koja mu je dosezala do ramena reseći njegovu moćnu pojavu. Kada sam ga upoznao, bio je još dobro držeći gospodin. Uoči Drugog svjetskog rata bio je načelnik Banovinske uprave u Crnoj Gori, što je bio rang ministra policije. U svojoj memoarskoj knjizi Godine koje su pojeli skakavci, pretenciozno i pogrešno napisanoj autobiografiji, Borislav Pekić veli da je njegov otac protjeran iz Crne Gore kao "beogradski ližisahan", te da mu je na Cetinju ostao klavir, a vraćena samo klavirska stolica na kojoj je otac sjedio u času kad mu je sin, maturant, uhapšen 1948. godine. Pekićeva majka je iz srpsko-cincarske imućne obitelji; njezini su živjeli u Bavaništu u Banatu, a njihova je obiteljska grobnica na pravoslavnom groblju u Pančevu. Borislav je ratno djetinjstvo proveo u Bavaništu i ondje malom Nijemcu, suigraču u nogometu, opsovao "švapsku mater", pa je u jednoj fusnoti spomenute knjige autor zapisao da mu je i dandanas milo što je to učinio, iako je zbog toga zamalo nadrapao.

Borislav Pekić nosio je odijela krojena starinski, lijepe kravate, dobre košulje s manšetama i zlatnim gumbićima, elegantne cipele gotovo uvijek istog tipa. Mi smo često promatrali njegove cipele i analizirali ih; bili su to mali traktati, duhovito pripovijedanje o obući; svatko je od nas imao pokoju zgodu s novim cipelama, priču o žuljevima, o tomu kako smo se kao ranjenici vukli na putovanjima i ekskurzijama. Pokatkad smo na sijelima samo o toj estetici raspravljali. Mislim da je Pekić vodio računa o odijevanju. Kada je bio u sportskoj šemi, onda je nosio jaknu od jelenje kože, obično bijeli džemper i svileni rupčić vezan oko vrata. U jednom svom pismu Kišu (30. srpnja 1970.) i mene je odjenuo u neko svoje ruho i na svoj način složio mi boje; bit će da me htio učiniti grotesknim, ali šaleći se i bez zle namjere: "Kovača sam video pre odlaska u Crnu Goru. Imao je na sebi lak azurno-pamučni džemper, pastelno plave hlače, plavičaste čarape (cipela se ne sećam, nadam se da nisu bile azurne). Oblači se, dakle, stilski." Ali to moj stil nije bio, jer slaganje boja nisam uzimao kao neku mjeru ukusa, a već tada nosio sam traperice i mahom crne maje. Na meni je zasigurno najbolje bilo ono čega se ne sjeća, a to su cipele, jer sam, za razliku od njegove klasike, uvijek bio u nekom modnom fazonu, barem kad je o cipelama riječ. Katkad mi je godila mala doza snobizma. O, kako bi se moj prijatelj sada slatko smijao kad bi mogao pojmiti da s njim mrtvim polemiziram o modnim tričarijama. Ne bi me ušutkao, štoviše, potencirao bi priču i smijući se vrtio je do jutra, do posljednje kapi viskija u boci. Ove sam retke napisao za njegovu dušu, da ga razgalim u raju, jer do mode ne držim, a odijevanje me zanima samo koliko je nužno.

Dakle, Pekiću bješe stalo do elegancije. Odijela je šivao od vrlo kvalitetnih argentinskih štofova što ih je dobivao od emigrantske i bogate obitelji Milana Stojadinovića, predsjednika jugoslavenske vlade i ministra vanjskih poslova 1935-1939. godine. Pekićeva supruga, arhitektica, nećakinja je toga glasovitog političara. Pekić mi se često žalio kako mu je svaki paket iz Argentine zagorčio život, jer je morao platiti carinu gotovo u vrijednosti štofa, te u policiji odgovarati na pitanja o emigraciji i trpjeti uvrede kao buržuj. I ja sam ga volio predstavljati kao plemića, posebice u ćumezima i mračnim jazbinama u kojima se napijao. Često sam ga spasavao od raznih nasrtljivaca i pijandura. On je svojom pojavom privlačio kavanski šljam. On sam piše u knjizi Godine koje su pojeli skakavci kako je njegovo "poznavanje radničke klase bilo marginalno", te da je izbliza, još kao dijete, upoznao jednog slovenskog radnika "u Dolu pri Ljubljani" gdje mu je ujak bio ravnatelj tvrtke Barva i dioničar Jadransko-Podunavske banke iz Beograda. Pekić piše da se prema njemu "niža klasa" ophodila prijateljski, te da se to i "naučno može objasniti kao nedostatak izgrađene klasne svesti". Kad god me netko upitao kako to da jedan takav gospon i plemić s nama loče brlju, onda sam to i ja, najčešće pred njim, tumačio kao viši stupanj dekadencije i aristokratizma.

Zapazio sam da je Pekić u svojoj prepisci što ju je vodio s piscima izvan našeg kruga (čitao sam ih napreskok i površno), vrlo ozbiljan, uljudan, bez grama humora, historijska figura, tumač svojega djela i svojih literarnih postupaka, jer su ti ljudi bili na nekim pozicijama, uglednici kojima je dostavljao svoja pisma kao priloge za povijest književnosti, kao materijal za gradnju vlastitog mita. I začudo, vodio je računa da uvijek pozdravi važne tipove iz srpskog kulturnog miljea, pa tako u jednom pismu (22. svibnja 1971.), moli Bobu Selenića da svakako "najbolje želje i čestitke prenese Dobrici Ćosiću", a ne propušta čestitati Selenićev izbor za sekretara Srpske književne zadruge. A kada piše, primjerice, Pavlu Ugrinovu, uredniku TV Beograd, tada partijskom šefu televizije, onda će se usuditi reći kako su neke Ćosićeve knjige neuspjele, jer sada se obraća posve suprotnoj strani na koju ipak računa, a nikad se ne zna koja će strana prevagnuti. U pismu Ugrinovu (3. srpnja 1972.) reći će: "Nikad nisam podnosio uobražene i egocentrične ljude tipa onog dripca Crnjanskog…", dok će u pismu Seleniću (10. veljače 1972.) ublažiti svoju nesnošljivost prema tome autoru, malo mu prigovoriti kako nije razumio Englesku, ali Roman o Londonu ipak ima "divnih odlomaka". Očito nije podnosio Crnjanskog, a svoju je netrpeljivost različito plasirao, ovisno o strani kojoj se obraća. Ne znam je li štogod prigovorio kada je 1989. godine dobio nagradu Miloš Crnjanski za memoaristiku, ali nisam čuo da je nagradu odbio, unatoč gađenju prema tome "dripcu". "Vi ste, ponajprvo, pisac spekulant…", otpisuje mu blagonaklono njegov intimus Borislav Mihajlović Mihiz, kultna figura iz razdoblja kavanskog nacionalizma, odlični pisac koji je bio uvjeren da je "srpsko književstvo" najbolje od svih "evropskijeh literatura".

S nama Pekić nije nikad razgovarao o arhitekturi svojih djela, niti o povijesnim ličnostima koje se vrzmaju po sobama njegovih romana, dočim je o tomu naširoko pisao Mihizu, ili Palavestri, kao da je želio fascinirati kritičare da jednom shvate kako su kompozicije romana složeni radovi, te da ne misle kako to sve lako izvire iz malog mozga. Roman je erudicija, to je bilo Pekićevo shvaćanje proze, a romanopisac je graditelj. Mihiz je bio inteligentan, osjećao je da ta erudicija pokriva neke nedostatke, da se gomilanje enciklopedijskih jedinica razvodnjava u dosadu, da je tolika matematika i statika nepotrebna "zgradi romana", pa je u jednom pismu (3. lipnja 1979.), voleći Pekića i cijeneći njegov dar, fenomenalno i na lijep način spočitnuo svojemu pulenu: "A erudita nam je, da prostite, uvek pomalo sumnitelan: ako tako mnogo zna, mora biti da za nešto drugo i pametnije nije ni sposoban. Ondak ste vi još i spisatelj konstruktor, sugrađivač, izrađivač planova, a bogme, kao pomalo i demijurgijom da se bavite. Ko da ste, božem, graditelj, a ne pričalo. I što, đavolos Vas odneo, svaku priču izokrenete, ne pripovedate je ko što se priče odvajkada pripovedaju…"

Nisam nikad bio impresioniran Pekićevom tablom na kojoj je crtao genealoška stabla svojih romanesknih porodica, niti su me se doimale sve one silne čiode što ih je zabadao u papiriće s formulama i podacima, sve te sheme, crteži, tlocrti, konstrukcije, zemljovidi, "podupirači desnog i lijevog krila romana", fotke stubišta kojima će se penjati njegovi junaci, snimke zgrada u kojima će obitavati, popis garderobe, strelice koje upućuju na "probleme vremena i kompozicije", na "probleme stila i jezika" – sve je to nepotrebno, ili tek za "zasjeniti prostotu", jer on je i bez toga foliranja dobar pisac. Njegovo je Vreme čuda prava pripovjedačka majstorija, unatoč tomu što mu prijatelj Mihiz sa simpatijama prigovara da on sve zaokrene "jedno dvared, trired, pa ispadne ko i da je bilo i da nije moglo biti. Tako i kad ste u Vremenu čuda Bibliju Vašim bogokulnim makazama prekrajali…" Te su bogohulne škare, bez ikakvih teorija, obavile posao savršeno i stvorile jednu od najinteligentnijih knjiga naše generacije.

2.
U opširnom teorijskom pismu-eseju (14. svibnja 1978.) svojemu kritičaru Predragu Palavestri, nadajući se valjda njegovim panegiricima i divljenju za svoje laboratorijske poslove na romanima, Borislav Pekić prilaže Šemu temporalnosti eda bi povjesničar književni skužio problem vremena u toj grandioznoj građevini romana, pa mu objašnjava kako će u postupku i gradnji djela "primeniti matematiku kroz svoju muzičku formu", te kako će problem vampirizma postaviti kao "metaforu cikličnog vremena", još mu k tome počne redati citate koje ne može pojmiti čak ni takav um kao što je Palavestrin. Nekako još i ide kad se u prijateljskom pismu navodi Sv. Augustin, Nietzsche, francuski lingvist Benveniste, Thomas Wolfe, Eliade, Plotin, ali kad citira Lancelot Löwe Whitea koji kaže: "Jer formativni proces podrazumeva univerzalan elan asimetrije, pretvaranje asimetrije u simetriju, razrežavanje kontrasta, usavršavanje obrazaca…", onda to i ja ne kužim, unatoč tomu što se i Pekić u tu blistavu misao upleće: "Dodao bih lično ovome orfizam kao težnju simetriji." Dakle, unatoč tomu što je dodao "orfizam kao težnju simteriji", nisam ništa ukapirao.

Suočen s mnogim teškoćama oko kompozicije i simetrije, hrvući se s vremenom ("meni je važno jedino insistiranje na jednoznačnosti vremena, njegovoj večnoj sadašnjosti"), romanopisac Pekić žali se svom kritičaru i prijatelju da napretka nema sve dok se ne "pobedi vreme i smrt", pa svoju muku sažima u vrlo jasnu misao: "Problem univerzalne volje za posedovanjem u svim vidovima i antagone fantazmagorične opsesije pretvaranja u nov oblik iracionalnog načela." Eto, vidite, zbog čega roman nikako da krene, zbog čega je romanopisac u nevoljama. Uza sve će, u spomenutom pismu, priopćiti svojemu kritiku, svojemu historiku: "Ja sam Zlatno runo morao da završim pre nego što sam ga počeo". Pokušao sam na razne načine vrtjeti i odgonetati ovu misao, ali ništa mi nije upalilo, nikakova smisla nisam mogao dokučiti, to prije što imamo tri tisuće stranica Pekićeva "Zlatnog runa", romana koji je završen, prije nego je započet, a kad je započet, onda je već bio završen. ("Ali, čoveče božji, šta Vam bi, da napišete roman od tri hiljade stranica? Ko će to da čita?" – pita se B. M. Mihiz u pismu Pekiću od 3. lipnja 1979.)

I kada bismo sva ta teorijska zanovijetanja ozbiljno uzimali, takvu knjigu ne bismo otvarili, ali, srećom, Pekić je talentiran, pa nam nije bio potreban nikakav ključ uz roman, jer smo s lakoćom uočavali slabosti i vrline "Zlatnog runa", čitali ga s naporom i dugo, mučeći se s jezikom, crkvenoslavenskim ili možda kakvim cincarsko-srpskim, ali uvijek štujući autora. Bolje bi bilo da je umjesto "temporalne šeme" ili "simeunske firmonautike" priložio rječnik manje poznatih i nepoznatih riječi i tvorenica. Pisac stvarno ne smije povjerovati laskanjima da je genij, jer prije ili kasnije ispada budala. Upravo onog časa kad mu takve pohvalnice pristižu, mora sve staviti na provjeru i pod lupu sumnje. S Pekićem sam bio blizak, mogao sam mu teške stvari reći a da i nadalje ostanemo prisni. Često sam ga poticao na sumnju, a sjećam se da je jednom uzvratio na te moje provokacije: "Toliko uživam u pisanju da ne stignem sumnjati." Malo sam to izokrenuo, na njegovo zadovoljstvo, i rekao mu: "Toliko mnogo pišeš, da ne stigneš uživati."

Borislav je Pekić, kao i Ćosić, zaljubljen u povijest, posebice u srpsku povijest, pa se i on pozabavio "seobama Srbalja"; otuda vjerojatno odium prema Crnjanskom koji se mnogo prije upetljao u to područje i, štono vele, pobrao vrhnje. I Pekić je u svoje romane uvodio znane nam historijske figure, tako se u "Zlatnom runu" našao i Ilija Garašanin "popečitelj vnutrenih dela Kneževine Srbije" kum "uvažejšči" Simeona Lupusa, junaka romana. Njih dvojica se na mnogo stranica dopisuju jezikom "ubi’ Bože", ali razumijemo da se tu raspreda o politici, da se tu kroje granice Srpskog carstva, da se spominju povijesne ličnosti, između ostalih i Ljudevit Gaj, prijatelj srpski, "koji svakome preporučuje kao sredotočje buduščega Carstva Srbiju, i to je sviju njegovih posledovatelja mnenije", dočim je Ban Jelačić nesklon Srbima, ali tu je lova, tu su obligacije, a "Hrvatima je novac potreban", pa će "pogodujušća kompenzacija" svaku nesklonost skloniti. Sve to opstaje u jednom romanu od nekoliko tisuća stranica, svašta se o svakome može reći, jer zbore junaci. Čak i onda kad im autor uvaljuje u usta vlastita stajališta i poglede, to funkcionira kao "dio romanesknog tkiva", i ne može se zlorabiti u bilo kakve tužiteljske nakane protiv autora, makar iz tih usta izvirala jeza ili najmračnija ideologija. Čitajući ovu korespondenciju tako sam zažalio što njegov junak Simeon Lupus nije izrekao o kumu Garašaninu ono što je učinio sasvim lično njegov tvorac u pismu (London, proljeće, 1985.) B. M. Mihizu, te o Načertaniju pisao kao o "modernizovanoj politici Dušana Silnog", a o kumu Iliji kao "supersrbinu" i živom dokazu "da smo imali i te kako mudre državnike, te da nam, očigledno, samo narod nije valjao". Da takvo što kaže, i to bez ironije, bez zezanja, čovjek poput Pekića, to je onda loša faza "kada nacionalni osjećaj ruši vrijednosti nacije, a istinoljubivost zamjenjuje šarenim idolima".

Godine 1985. Pekić je postao dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti – to je vrijeme kada se uvelike radilo na Memorandumu. Bio je uz Cicija Pavića, Bećkovića, Palavestru, Mihiza, Miću Popovića, i druge član Krunskog saveta koji je imao zadaću "vaspostavljanje monarhije". Tada je često dolazio iz Londona u Beograd, bio je stalno nešto zaposlen, zabrinut, pa smo se rijetko viđali – bliski prijatelj nije imao vremena za mene, a kad god bih uspio iskamčiti neki susret, obično nakratko u kavani Trandafilović, uvijek mi je nešto prigovarao ili me korio, a onda bi mi povjerljivo šanuo na uho kako me danomice brani od napadaja Dobrice Ćosića. Jednom sam mu zlobno rekao kako je ušao u Akademiju eda bi to šovinističko leglo rasturio, te da je krtica u drevnoj ustanovi, a on se, boga mi, da vidite, uvrijedio. Bilo je to s moje strane drsko, pa sam mu se ubrzo ispričao, jer sam shvatio da mu je do te počasti stalo i da uživa u zvanju srpskog akademika.

Znam pouzdano da Pekić nije imao dobro mišljenje o Ćosiću, ali me sada demantira ova korespondencija, jer ondje su posve drukčija stajališta, pa bi se tako moje iskreno prisjećanje na sijela naše tzv. grupe, kada smo otrcavali toga nepismenog književnika, prednjačio je Kiš, ali i mi smo se dobro držali, moglo tumačiti kao zlobno i netočno, jer se uvijek može podastrijeti suprotan citat iz nekog pisma. Najprije, Pekića obavještava Braco Palavestra u pismu od 11. prosinca 1983. godine, da je Dobrica Ćosić obećao poduprijeti njegovu kandidaturu za akademika, "i da će se založiti za vas punim srcem". Godinu i nešto kasnije, kada se već za mojega drugara otvaraju vrata Akademije, on će napisati Palavestri: "Dobio sam od Dobrice Grešnika. Već prve rečenice bacile su me u zanos. Na žalost, majka mi je otela knjigu i pročitala je za dva dana, tako da je sad opet na mom stolu i oduševljenje se nastavlja. To je svakako jedna od najznačajnijih knjiga posle rata… Roman je, uistinu, potresan. Onaj ko takvu prošlost još oseća kao svoju ili onaj ko bi želeo da i sadašnjost bude takva, mora Dobričinu knjigu osećati kao udarac u srce." Ubrzo nakon toga upućuje još jedno pismo Palavestri (travanj, 1985), u kojemu obznanjuje da u rukama drži "Hazarski rečnik", još ga ne čita, nego se samo oblizuje, ali je uvjeren da će mu se dopasti, jer ta knjiga koju kani čitati zapravo godi njegovu "perverznom ukusu". Za nas je iz družbe imao drukčiju verziju; knjigu je počeo čitati i ostavio, "jer se ne može čitati". Također se uvijek grlato i od srca smijao kad god je Kiš na našim sijelima parodirao Ćosićeve stilske rogobatnosti oponašajući njegov moravski akcent. Ali sada je, pred ulazak u Akademiju, Pekić napisao Palavestri da je ta kupusara "najznačajnija knjiga posle rata", jer je znao koliko je Ćosić utjecajan u Akademiji, a pismo je i napisano da ga Braco pokaže Gedži.

Iako sam bio blizak s Pekićem, čini mi se da jednu njegovu stranu nisam upoznao. Nisam nikad tražio njegove slabosti, jer je bio toliko fascinantan da ih je uspijevao potisnuti. Ali ova njegova korespondencija razotkriva ga i sjenča barem djelić njegova karaktera. Umio je ugađati. Vele da je laskanje svojstvo Crnogoraca i to "beogradskih ližisahana", kako tu sortu nazivaju, koji su se, laskajući, brže integrirali u srpsko društvo. To je taj nagon za preživljavanjem – naći što prije kakvu gazdaricu, oženiti se kćerkom starog trgovca, gospojicom Persom, ne mora biti lijepa i pametna, samo da je mirazuša ili bar u nekom srodstvu s Karađorđevićima, a montanjar će onda srbovati "za sve porodicu". Budu li ga mučile kakve glavobolje, dođe li mu nezgodno poradi laganja i dvojstva, kljucne li kadgod savjest, onda je tu vječita utjeha – šljivovica. Dakako, ovo je samo kratka skica jednog tipa montanjara u Beogradu s kojim Pekića nikako ne dovodim u vezu. Ovdje sam tu skicu plasirao jer je mjesto zgodno, jer sam već bacio malu sjenu na Pekićev karakter, na dvojstvo karaktera, a takva sjena može pasti i na moćni duh kakav je Pekić nedvojbeno bio, pogotovu što će mnoge druge vrline i sjenu samu izbrisati.

3.
Kada Boro Pekić piše nekoć zajedničkom prijatelju, piscu Dragoslavu Mihailoviću, onda mu nešto povlađuje i želi ga oraspoložiti. To može biti plemenito i podlo. Podlo je ako mu povlađuje u kakvim gadostima, pa mu, povlađujući, dotura i neke svoje opačine. To je fina i laka forma slaganja s naopakim. Elem, Pekić piše svojemu prijatelju, piše mu parodirajući hrvatski jezik, premda neuspjelo, a čini to stoga da bi se razgalio "Nash Jules" Dragi Mihailović. Jules je Sartreov lik što ga je Danilo Kiš uveo u svoju polemiku kao "portret primenjiv na sve nacionaliste".

Naime, Jules je okej sve dok netko ne spomene Engleze, tada popizdi, počne drhtati, postaje značajan – za ime Boga pred njim se ne smije spominjati ništa englesko, jer on voli svoje Francuze, a mrzi Engleze, i tako Jules "postaje ličnost zahvaljujući engleskom čaju", veli Kiš. D. Mihailović je također znao mirno sjediti za stolom, blagorodno bi se smješkao i pijuckao, vrlo ugodno ćaskao o literaturi, bio je dobričina sve dok se ne spomenu Hrvati, tada bi zapjenio, nastala bi strka za stolom, počelo bi gurkanje i namigivanje: "Nemojte pred Dragim spominjati Hrvate", pa bi se taj ispad zataškao do sljedeće runde.

Znajući to njegovo svojstvo, Pekić mu piše rugajućim hrvatskim ne bi li ga odmah odobrovoljio, pa u jednom pismu od 29. travnja 1971. godine spominje Mirka i veli da se to "osebujno ime odnosi iliti ima biti odnositi se na Mr. Kovacza i imotski dijalekt kojeg rabi u svom zadnjem romanu", a potom najavljuje fusnotu u kojoj će to pobliže objasniti, te nastavlja s nesuvislom pričom na hrvatskom, nitko je ne razumije, a bit će da pisac s "ironijskom distancom" dočarava ispraznost govora na tome jeziku, pa kad shvati da postaje dosadno i zamarajuće, onda se povlači i kaže: "Prestajem sa ovim bloody jezikom i počinjem da opet govorim svojim jezikom", ali, ne lezi vraže, već i sljedeće pismo opet krene na "bloody jeziku", uzme tako neku riječ iz "bloody jezika", primjerice riječ osobno, tek da bi tomu mogao dodati: "Što rekao kuražni bojovnik protivu svih zabluda osim vlastitih, Krleža Miroslav."

Jules se smije i dovikuje supruzi Neni sa zahodske školjke kako je Bora "opandrčio onoga ustašu, kako mu ga je surduknuo do balčaka, će mu bidne muka od toliku batinu". Tako je to bilo onih godina, sada Jules Mihailović pizdi na Crnogorce, pa je na skupu srpskih akademika u SANU, 13. veljače 2003. godine, pozvao na izgon te rase iz Srbije. Ali o tome i još ponečemu bit će koja u posebnom tekstu.

Ono što je cijelog života sanjao, Pekić je napokon dočekao, a to je propast komunizma i višestranačke izbore u Srbiji, pa je u Londonu spakirao kovčege uvjeren da ga već godinama nestrpljivo očekuju u domaji, jer vraća se emigrant, vraća se disident, karizmatična ličnost, "najveći srpski pisac XX. stoljeća", barem prema mišljenju onih koji ga nikad nisu čitali. Vraća se srpski akademik s aureolom robijaša u komunističkim kazamatima i odmah osniva Demokratsku stranku, postaje njen potpredsjednik i član Glavnog odbora, te urednik nekoliko početnih brojeva stranačkog glasila Demokratija. I piše za BBC svoj posljednji tekst "Farewell Britain", ne klanja se na rastanku Britaniji, čak veli: "Kao pripadnik svog naroda nemam na čemu da ti zahvalim", ali, nadodaje: "Kao Borislav Pekić tvoj sam dužnik." Ma što to značilo, on je Britaniji rekao zbogom i "kao pripadnik svog naroda" vratio se u Beograd. Sve je nekako išlo uhodanim putom, samo još da demokrati preuzmu vlast, jer Pekić je to godinama pripremao na BBC-u kao politički komentator srpske sekcije. Svoje tekstove skupio je u knjigu Poslednja pisma iz tuđine, nadajući se da će njegova razmišljanja postati u Srbiji udžbenik demokracije. Ta je brošura ispala samo zbirka banalnosti, pa sam se pitao nije li doista politika tako banalna stvar da se čak i jedan Pekić nije tomu mogao oduprijeti. Ondje sve vrvi od općih mjesta, to su one floskule koje su penzići prežvakavali na svojim klupama, kao primjerice, "Slovenci kod nas kupuju jeftine sirovine, a prodaju nam skupe proizvode", "Srbi i Crnogorci nemaju ništa protiv da Šiptari idu u Albaniju pod uslovom da sa sobom ne ponesu zemlju", itd., ali ni u jednom komentaru ne spomenu Slobodana Miloševića, politiku srpskog nacizma, ratne bubnjeve u Srbiji, jer mu je u SANU zasigurno rečeno: "Ne diraj u Slobu, obavlja nam posao."

Ali kad se naš izgnanik, bliski moj prijatelj, drag čovjek, domognuo svojega glasila, odmah je ukazao da je glavna opasnost za demokraciju u povoju zapravo Filip David, pa mu je održao lekciju o tomu što jest demokracija, okomivši se na njegov intervju u riječkom Novom listu. Davidov je grijeh bio u tome što se pribojavao da na vlast mogu doći luđaci, a to je urednika Demokratije i potpredsjednika Demokratske stranke iznerviralo i nagnalo ga da s te visoke pozicije potpraši svojega drugara iz tzv. grupe i dugogodišnjeg intimusa i spočitne mu kako ne razumije "suštinu demokratije u kojoj voljom naroda i ludaci mogu doći na vlast". Filip David nije s njim polemezirao, ali je u mnogim svojim tekstovima zastupao stajalište da demokracija ne smije prepustiti vlast luđacima, jer ako nije u stanju obraniti samu sebe, onda "utire put nekom Hitleru", kao što se dogodilo u Weimarskoj republici u Njemačkoj. David je samo napisao pismo Pekiću (5. lipnja 1990.) i priopćio mu kako ne želi s njim javno polemizirati. "Previše te poštujem, a uz to, vezuju nas neke zajedničke uspomene i prijatelji, živi i mrtvi. Uveravam sebe da je samo nesporazum posredi, jedan od mnogih u ovim vremenima. A do takvog nesporazuma, budi siguran, nije došlo mojom krivicom", piše plemeniti David svojemu prijatelju. Tada sam i ja nazvao Pekića i rekao mu: "Ako ti misliš da je Filip David najveći problem u Srbiji, onda je tvoja zemlja sretna i poželjna!" Zatražio sam da me primi, što je doživio kao žalac. Kasnije se pokajao, ali tek nakon debakla na prvim slobodnim izborima kada ga je Vojislav Šešelj uvjerljivo tukao, a Pekić se, sa svojom karizmom i slavnom biografijom, osjećao poniženim. U pismu od 20. srpnja 1992. godine (Knjiga pisama 1992. – 1995., Feral Tribune, Split, 1998.), Filip David oplakuje našeg dragog, rano preminulog prijatelja, prisjećajući se divnih trenutaka s njim, a onda mi opisuje kako su se možda nakon dvije godine sreli na jednoj kazališnoj premijeri. "Delovao je izmučeno, umorno, Pekić kakvog nisam poznavao. Zar sam mogao slutiti da ga je teška bolest već ozbiljno iznutra izjedala? Nosio je dostojanstveno svoju veliku muku, ne želeći ni od koga sažaljenje. Ugledao me je u masi i prišao. Osetio sam u njegovom pogledu, njegovom već promuklom glasu, onu dirljivu srdačnost iz najranijih dana našeg zajedničkog druženja. 'Ludaci su zaista uzeli vlast u ruke’, rekao je jednostavno. I čvrsto mi stegnuo ruku. Danas shvatam, opraštao se zauvek."

Boro Pekić posthumno je odlikovan ordenom dvoglavog belog orla prvog stepena, što ga je udovici uručilo Njegovo Kraljevsko Veličanstvo, prijestolonasljednik Aleksandar Karađorđević, zvani Gica. To je onaj princ koji se "uneredio za svečanim ručkom" na Oplencu, kako je to tvrdio Pekićev rival Šešelj, jer ga je "proterala jaka i masna sarma". Na toj je sraćki zloglasni vojvoda pravio svoju stranačku i političku promidžbu, nazivajući prijestolonasljednika "usranim princom usrane dinastije", pa je unatoč takvim primitivnim invektivama uspio na jednim parlamentarnim izborima prikupiti čak 36 posto glasova birača toga "kraljevskog naroda". Da je to Pekić doživio, doista bi vidio utjelovljenje one svoje, i nadalje mislim pogrešne prosudbe kako ne valja srpski narod. Toliko sam mu puta govorio, ali utaman, da nije pametno pozivati se na svoj narod, jer pisac zapravo nema nikoga, pa ni svog doma, to prije što svakog časa može biti izopćen ako se nađe kontra rulje i njezinih euforija, te ako se založi za istinoljubivost koja ne ugađa sunarodnjacima. Za takvo što moj prijatelj nije htio čuti, pa me u jednom času naših prepirki nazvao izopćenikom, tada mi se činilo svisoka, jer sam se prisjetio našeg razgovora u kavani Trandafilović, kada mi je spočitnuo da ne bih smio svoj antinacionalizam pretočiti u protusrpstvo, premda sam vjerovao da Pekić nije bio nacionalist, ali je sasvim dobro razmišljao i znao da se često neki protustav može izroditi i otići u neželjenu pravcu. Bio je Pekić fini pametni gospodin, na sve je ljude gledao u onom dickensovskom smislu kao na "suputnike na putu do groba", jedino je na tome putu radije išao sa svojim sunarodnjacima, makar i nevaljalima, dočim je meni, a to sam mu umio predočiti, bilo posve svejedno tko će mi društvo praviti, te s kim ću koračati do toga strašnog mjesta.

Sarajevske Sveske br.13, 2006.

Umberto Eco: KAKVOG SAM ČITATELJA HTIO?

Ritam, dah, pokora... Za koga, za mene? Sigurno ne, nego za čitatelja. Piše se zamišljajući nekakvog čitatelja. Kao što slikar slika zamišljajući onoga tko će gledati sliku. Kad povuče potez kistom, odmakne se dva-tri koraka i proučava učinak: to jest, gleda sliku kako bi je, uz primjereno osvjetljenje, mogao promatrati gledatelj dok joj se bude divio kad bude visjela na zidu.

Duga tradicija otpisa duga

Opći otpis duga, primjerice u Mezopotamiji i Egiptu od 3000. do 1000. p.n.e., opetovano se pojavljuje tijekom prošlosti. Moramo probiti dimnu zavjesu zajmodavaca i ponovno utvrditi povijesnu istinu. U današnje vrijeme, otplata duga postala je tabu-tema. Državni poglavari i predsjednici vlada, centralne banke, MMF i masovni mediji, predstavljaju je kao neizbježnu, neupitnu, i baveznu.

Autor: Éric Toussaint

Hamurabi, kralj Babilona, i otpis duga

Hamurabijev zakonik nalazi se u muzeju Louvre, u Parizu. Izraz “zakonik” (“kodeks”, u eng. originalu – “code”, The Hammurabi Code, op. prev.) je neprimjeren, jer nam je Hamurabi njime zapravo ostavio skup pravila i prosudbi o odnosima javnih vlasti i podanika. Hamurabijeva četrdesetdvogodišnja vladavina kao “kralja” Babilona (smještena u današnjem Iraku), započela je 1792. p.n.e. Većina povijesnih knjiga ne spominje da je, poput drugih vladara grada-države Mezopotamije, Hamurabi proglasio službeni otpis podaničkih dugova prema državi, visokim dužnosnicima i dostojanstvenicima. Vjeruje se da takozvani Hamurabijev zakonik potječe iz 1762. p.n.e. Njegov epilog objavljuje kako “moćni ne smiju ugnjetavati slabe; zakon mora štititi udovice i siročad (...) kako bi se donijela pravda potlačenima”. Pomoću mnogih drevnih dokumenata, dešifriranih s klinastog pisma, povjesničari su bez ikakve sumnje ustanovili da su se tijekom Hamurabijeve vladavine dogodila četiri opća otpisa – 1792., 1780., 1771. i 1762. p.n.e.

U Hamurabijevo vrijeme, ekonomski, politički i društveni život bio je organiziran oko Hrama i Palače. Te dvije usko isprepletene institucije, sa svojim brojnim obrtnicima, radnicima, i naravno, pisarima, činile su aparat Države, ne previše drukčiji od današnjih vlada. Hram i Palača osiguravale su svojim uposlenicima hranu i smještaj: tako da su dobivali porcije dostatne za dva puna obroka dnevno. Seljaštvu se pribavilo zemlju (koju su unajmljivali), alate, tegleće životinje, stoku, i vodu za navodnjavanje, kako bi uzgajali hranu za radnike i dostojanstvenike. Seljaci su tako proizvodili ječam (svoju osnovnu žitaricu), ulje, voće i povrće, dio čega su, nakon žetve, morali platiti Državi u renti. Uz zemlju koju su kultivirali za potrebe Palače i Hrama, seljaci su posjedovali i vlastitu zemlju, dom, stoku, i alate. Kada bi žetva bila slaba, nagomilavali su dugove. Zaduživanju su se također izlagali uzimanjem zajmova, koje bi im privatno odobravali visoko rangirani službenici i dostojanstvenici željni bogatstva i zaposjedanja seljačke imovine u slučaju neplaćanja. Kada seljaci nisu bili u stanju otplatiti svoje dugove, mogli su biti svedeni i na položaj kmeta ili roba; zaduženost je još mogla dovesti i do toga da članovi njihovih obitelji postanu robovi. Kako bi osigurale društveni mir i stabilnost, a osobito kako bi spriječile pogoršavanje životnih uvjeta seljaka, vlasti su periodično otpisivale sve dugove [1] i obnavljale seljačka prava.

Hammurabi - Ilustracija: history.com

Opći otpisi duga u Mezopotamiji preko 1000 godina

Proglašavanja općeg otpisa duga počela su puno prije Hamurabijeve vladavine i nastavila se nakon nje. Postoje dokazi o otpisu duga iz grada Lagaša (država Sumer) koji sežu i do 2400. p.n.e., šest stoljeća prije Hamurabijeve vladavine. Najrecentniji primjer datira iz Nuzija, 1400. p.n.e. Sveukupno gledajući, povjesničari su sa sigurnošću utvrdili kako se tridesetak općih otpisa duga dogodilo u Mezopotamiji od 2400. do 1400. p.n.e. Michael Hudson [2] je u pravu kada tvrdi da je opći otpis duga bila jedna od osnovnih karakteristika društava brončanog doba u Mezopotamiji.

Štoviše, postoje razni mezopotamski izrazi za te otpise, koji su omogućavali da se “krene ispočetka”: amargi u Lagašu (država Sumer), nig-sisa u Uru, andurarum u Ašuru, misharum u Babilonu, shudutu u Nuziju.

Takvi proglasi otpisa duga, bili su prigoda za velika slavlja, najčešće tijekom godišnjih proslava Proljeća. Tradicija uništavanja ploča na kojima su dugovi bili zapisani, uvedena je u vrijeme vladavine dinastije Hamurabijeve obitelji – javne vlasti vodile su preciznu evidenciju dugova na pločama koje su se čuvale u Hramu. Kada je 1749. p.n.e., nakon četrdesetdvogodišnje vladavine, Hamurabi umro, njegov je nasljednik Samsuiluna otpisao sva dugovanja prema Državi, naredivši uništavanje svih ploča, osim onih koje su se odnosile na trgovačke dugove.

Opći otpis duga kojega je proglasio Amisadukva (Ammisaduqa), posljednji vladar Hamurabijeve dinastije koji je na prijestolje stigao 1646. p.n.e., bio je iznimno detaljan, u jasnoj namjeri sprečavanja zajmodavaca da se okoriste rupama u zakonu. Dekret o otpisu određivao je da službeni zajmodavci i poreznici moraju kompenzirati seljake koje su izvlastili i povratiti im imovinu, pod prijetnjom smrću. U slučajevima kada bi zajmodavac oduzeo predmet u nečijem vlasništvu koristeći pritisak, ukoliko ga ne bi vratio i/ili nadoknadio njegovu punu vrijednost, bio bi usmrćen.

Nakon donošenja ovoga dekreta, osnovana su povjerenstva kako bi izvršila reviziju svih ugovora o nekretninama i poništila one koji su bili obuhvaćeni uvjetima proglasa o otpisu duga, s namjerom povratka u prethodno stanje, statu quo ante. Donošenje ovoga dekreta omogućeno je time što su opljačkani seljaci uglavnom još uvijek radili na istoj zemlji, iako je ona bila u vlasništvu zajmodavca. Na taj način, ukidanjem ugovorâ i primoravanjem zajmodavaca da nadoknade štetu svojim žrtvama, javne vlasti su obnovile seljačka prava. Nešto više od dva stoljeća kasnije, situacija će se promijeniti nagore.

Granice otpisa duga

Tijekom brončanog doba, u Mezopotamiji su, za razliku od drugih tipova robova, poput onih zarobljenih u ratu, dužnički robovi puštani na slobodu. Unatoč tomu, ne bismo smjeli gledati na ovakav otpis duga kao da se radi o obliku društvene emancipacije. Bio je to tek način obnavljanja prethodnog društvenog poretka, koji je bio prepun različitih oblika ugnjetavanja. Bez želje da uljepšavamo ustroj ovih društava otprije 3000 do 4000 godina, treba ipak primijetiti da su njihovi vladari težili održavanju društvene kohezije, sprečavajući ustrojstvo velikih privatnih područja, i poduzeli mjere kako bi se pobrinuli da seljaci uživaju izravan pristup zemlji. Ograničili su porast nejednakosti, istovremeno nadgledajući razvoj i održavanje sustavâ za navodnjavanje. Michael Hudson još inzistira i na tome da je svaka odluka o objavi rata usvojena na općem zboru podanika – “kralj” nije imao moć samostalnog donošenja takvih odluka.

Čini se kako Mezopotamci iz brončanog doba nisu vjerovali u božje stvaranje kao objašnjenje života na Zemlji. Vladar je, suočen s kaosom, preuredio svijet kako bi uspostavio prirodan red i pravdu.

U periodu nakon 1400. p.n.e. nije pronađeno daljnjih ukaza o otpisu duga; nejednakost se pojačala i porasla. Zemlju su preuzeli veliki privatni zemljoposjednici, a dužničko ropstvo postalo je običajeno. Velik dio stanovništva selio se sjeverozapadno, prema Kanaanu, uz upade u Egipat, što je ljutilo faraone. Stoljeća koja će uslijediti poznata su povjesničarima koji se bave Mezopotamijom kao “mračna vremena”, zbog oskudice pisanih zapisa iz toga vremena. Međutim, postoje dokazi o nasilnim društvenim borbama između zajmodavaca i dužnikâ.

Egipat: Kamen iz Rosette potvrđuje tradiciju otpisa duga

Kamen iz Rosette, kojega je odnijela Napoleonova vojska 1799. tijekom njegova ratnog pohoda u Egiptu, dešifrirao je 1822. JeanFrançois Champollion. Danas se nalazi u Britanskom muzeju u Londonu. Njegovo prevođenje omogućeno je time što Kamen donosi isti tekst na tri jezika: drevnom egipatskom, demotskom egipatskom, i grčkom iz doba Aleksandra Velikog.

Tekst Kamena iz Rosette potvrđuje kako je tradicija otpisa duga zadržana kod egipatskih faraona od 8. st. p.n.e., prije nego li je Aleksandar Veliki pokorio zemlju u 4. st. p.n.e., a prenosi kako je faraon Ptolemej V. 196. p.n.e. otpisao sve dugove egipatskog naroda, i šire, prema Prijestolju.

Kamen iz Rosete; Foto: mirror.co.uk

Unatoč velikim razlikama između društava faraonskog Egipta i Mezopotamije brončanog doba, postoje dokazi kako su oba održavala tradiciju proglašenja amnestije prije općeg otpisa duga. Ramzes IV. (1153.-1146. p.n.e.) objavio je da se oni koji su pobjegli iz zemlje mogu vratiti, a one već zatvorene treba pustiti na slobodu. Njegov otac, Ramzes III. (1184.-1153. p.n.e.) postupio je na isti način. Valja primijetiti kako se ne čini da je u drugom tisućljeću prije nove ere u Egiptu bilo dužničkog ropstva: svi robovi bili su ratni plijen. Proklamacije Ramzesa III. i Ramzesa IV. odnosile su se na poništenje zaostataka na poreze dugovane faraonu, oslobađanje političkih zatvorenika i mogućnost povratka izgnanika svojim kućama.

Tek u 8. st. p.n.e. u Egiptu susrećemo proglase otpisa duga i oslobađanja dužničkih robova. Takav proglas donio je faraon Bocchoris (717.-711. p.n.e.).

Jedan od osnovnih faraonovih motiva za otpis duga bila je težnja da ima na raspolaganju seljaštvo koje može proizvesti dovoljno hrane, i dići se na oružje u vojnim pohodima. Zbog navedenih dvaju razloga, bilo je važno onemogućiti izvlaštenje seljaka od strane zajmodavaca. U susjednoj Asiriji, carevi su u prvom tisućljeću prije nove ere također usvojili tradiciju otpisa duga, kao i vladari Jeruzalema u 5. st. p.n.e.: 432. p.n.e. Nehemija je, nesumnjivo pod utjecajem stare mezopotamske tradicije, proglasio otpis duga svim Židovima koji su dugovali novac svojim bogatim unarodnjacima.

Ovo se događalo u isto vrijeme kada je nastajala Tora. Tradicija općeg otpisa duga integralni je dio židovske religije i ranih kršćanskih tekstova, preko Levitskog zakonika, koji proglašava obvezu otpisa duga svakih sedam godina i svakog jubileja, tj., svakih pedeset godina.

Zaključak

U današnje vrijeme, otplata duga postala je tabu-tema. Državni poglavari i predsjednici vlada, centralne banke, MMF i masovni mediji, predstavljaju je kao neizbježnu, neupitnu, i obaveznu. Građani se moraju pomiriti s vraćanjem duga. Jedina diskusija koju je moguće voditi, fokusira se oko pitanja raspodjele tereta žrtve koju je potrebno učiniti u svrhu oslobođenja dovoljno proračunskih sredstava za zadovoljenje obveza zadužene zemlje. Vlade koje su se zaduživale izabrane su demokratski, tako glasi argumentacija – prema tome, njihova su djela legitimna. Dug se mora vratiti.

Moramo probiti dimnu zavjesu zajmodavaca i ponovno utvrditi povijesnu istinu. Opći otpisi duga opetovano su proglašavani tijekom prošlosti. Ovi otpisi odgovaraju različitim kontekstima. U navedenim slučajevima, do proglašenja općeg otpisa duga dolazilo bi na inicijativu vladarâ, zaduženih za održavanje društvenoga mira. U nekim slučajevima, otpisi su bili rezultat eskalacije društvenih borbi uslijed ekonomskih kriza i porasta nejednakosti. Tako je bilo u slučaju Stare Grčke i Rima.

Možemo zamisliti i drukčije scenarije, poput otpisa duga kojega proglašavaju zadužene zemlje, odlučne u poduzimanju unilateralnog suverenog čina, kao i otpis duga kojega pobjednička zemlja priznaje poraženoj i/ili njezinim saveznicama. Oko jedne stvari nema dvojbe: povijesno gledajući, dug je uvijek igrao važnu ulogu u društvenim i političkim previranjima.

Éric Toussaint
povjesničar i politolog s doktoratom sveučilišta Paris VIII i Liège,
glasnogovornik CADTM (Odbor za ukidanje duga zemalja Trećeg svjeta)
S engleskog preveo Martin Beroš

Časopis Zarez, broj 343; Zagreb
Akuzativ, 02.02.2016.

 

Ljubav i revolucija: Intervju sa Srećkom Horvatom

Creston Davis, Director Globalnog centra za napredne studije intervjuirao je hrvatskog filozofa Srećka Horvata. Tema razgovora je njegova najnovija knjiga Radicality of Love (Polity Press, 2015) koja govori o ljubavi.

32-godišnji hrvatski filozof i aktivist Srećko Horvat na glasu je kao „jedan od najuzbudljivijih glasova njegove generacije“ (njemački časopis Der Freitag). Prošle godine objavio je politički traktat, u koautorstvu sa Slavojem Žižekom, „Što Europa želi?“ koja je prevedena na desetak jezika. Njegova  knjiga „Radikalnost ljubavi“ upravo je izašla kod britanskog izdavača Polity Press, a knjiga uskoro izlazi u prijevodu i u Njemačkoj, Italiji, Južnoj Koreji, te drugim zemljama, kao i Hrvatskoj (Fraktura) i Srbiji (Laguna). Srećka je intervjuirao kolega filozof Creston Davis, osnivač i direktor Globalnog centra za napredne studije (GCAS).
S engleskog prevela Jelena Čevra.

Mirko Kovač: NA LUDILO TREBA MOTRITI STALNO

“Jahani narod“, kako bi rekao Domanović, sanja o vođi koji će ga izbaviti nevolja, a kad se taj vrag pojavi i unese neke strasti u svoj nastup, niko se ne pita odakle stiže, iz kakvog političkog okrilja, s kakvim traumama i kojim potrebama da zavodi druge i vlada ljudima. U literaturi je moguće da vođa stigne iz ludnice, a u literaturi nema ničega što pre toga nije bilo u životu.

Srđan Milošević: ISTORIJA PRED SUDOM

U ukupnom društvenom kontekstu, u kojem se parodira vladavina prava i u kojem se proklamovane vrednosti liberalnog društva u stvarnosti samo selektivno primenjuju, jedini stabilni činilac društvene kohezije ostaje ideologija, pa otuda i takav zamah rehabilitacija kao onog oblika pravne prakse koji “ništa ne košta, a puno vredi” za održavanje ideološkog naboja u društvu.

Žan Bodrijar: DUH TERORIZMA

Terorom na teror – nema nikakve ideologije iza toga. Već smo daleko s one strane ideologije i političkog. Energija koja napaja teror, ni o kakvoj ideologiji, ni o kakvim pobudama, čak ni islamskim, ne polaže računa. To više ne teži da promeni svet, to teži da ga (kao jeresi svojevremeno) radikalizuje žrtvovanjem, dok sistem teži da ga realizuje silom.

Borislav Pekić: ISPOVEST KAO METOD

Piscima ispovesti, dnevnika, memoara i autobiografija

Čovek pokolje porodicu, njih sedmoro na broju. Zatim o tome napiše knjigu. Porodicu zakopamo, knjigu čitamo. Ako je, zahvaljujući nepismenosti ili neshvatanju vremena, ipak ne napiše, naći će se već neki novinar ili književnik. Pri tome nas iskreno zaprepašćuje izvesna neblagodarnost unesrećenih prema onome što ih je u crno zavio. Ta, zar senka njegove slave ne pada pomalo i na njih?

Zygmunt Bauman: SLOBODA JE PARADOKS

Sloboda je ograničena – to je nauk koji saznaje beba koja puže. Ali znanje da je sloboda puna zamki stičemo tek onda kad se učimo živjeti. 

Sloboda je paradoks. Ako trebam biti potpuno slobodan – što znači da mogu realizirati svoje namjere – drugi ljudi to moraju prihvatiti, čak i ako se te moje namjere ne slažu s njihovim željama. Dakle sloboda realizacije mojih želja uvijek se reflektira na situaciju drugih ljudi. A to se onda reflektira na mene, na moju moralnu savjest. Imam skrupule ako činim nešto protiv drugih, pokušavam to umanjiti opravdanjima, objašnjenjima da sam morao. Da nije bilo drugog načina ni alternative. Ponekad čak sebi pokušavam objasniti da sam učinio za drugog čovjeka sve, a on za mene ništa. Kao da je uzajamnost objašnjenje za moj nedostatak moralnih obaveza!

Moralnost ne iziskuje uzajamnosti. Moja moralna obaveza je uvijek korak ispred tvoje obaveze. Takva izbjegavanja, objašnjavanja vlastitoj savjesti uostalom nisu efikasna, jer je savjest surova i teško ih prihvaća.

S jedne strane, drugi čovjek je prepreka za slobodu. Ali s druge – kako je ponavljao s upornošću manijaka svećenik Józef Tischner – postajem slobodan kad sretnem drugog slobodnog čovjeka. I dodavao bi: opijamo se slobodom videći prizor drugog slobodnog čovjeka. Dakle, pretpostavka „moja i tvoja sloboda” je uvjet moje slobode. Sloboda je opća ili je nema.

Dakle, s jedne strane, ako želim živjeti u slobodnom svijetu, moram drugom čovjeku – mužu, prijateljici, kolegi s posla – dozvoliti da bude slobodan. Ali s druge strane, upravo ti ljudi ograničavaju moju slobodu. Kako to pomiriti?

Sloboda je uvijek povezana s nužnošću kompromisa. Apsolutna sloboda, koja istovremeno pomiruje obje strane, nemoguća je. 

Velika tekuća postmodernost, u kojoj živimo – individualizacija, raspad etičkih konteksta, oslabljenje autoriteta, njihov veliki broj i nedostatak jedne duhovne vlasti koja bi poništila druge glasove – to je s jedne strane velika opasnost. Dovoljno je pogledati oko sebe: živimo u korumpiranom svijetu, gdje se ne drži ni riječ, ni obveza.

Ali s druge strane, postmodernost je velika šansa. Jer nekad je našim moralnim životom vladao etički kodeks koji je pretendirao na to da ga se općenito prihvaća. Ali tad se nije radio o moralnosti, nego o konformizmu.

Moralni odgoj prema etičkom kodeksu zasnivao se na činjenju čovjeka poslušnim. A zapravo, moral je stanje kronične nesigurnosti, kako je govorio Emanuel Levinas, moj učitelj. I ja se s tim slažem. Jer moral se ne zasniva na vjernosti kodeksu, nego na ogovornosti za druge ljude. Utoliko sam moralan čovjek ukoliko sam svjestan te odgovornosti, toga da ono što činim utiče na sudbinu drugog. Ostavlja trag.

Levinas odbacuje pojam prebivanja s drugim kao osnovu morala. Ne radi se o tome da se zajednički maršira, nego da se bude zajedno u moralnoj zajednici. Ne o tome da se bude s drugima u grupi, nego da se bude za druge. Dakle, treba staviti sa strane svoje maksimalne želje i odustati od mnogih od njih. To zahtijeva samoposvećenje, odlaganje na policu svog vlastitog interesa. Neobično važna osobina te odgovornosti je bezuvjetnost. Moralnost je zapovijed, ali neizgovorena.

Vidite kakvi su paradoksi slobode. Kaže se da sloboda ide zajedno s rizikom, ali treba imati na umu da ona ide zajedno i sa moralnim rizikom. Ako znam da imam tu obavezu, muči me neprestana nesigurnost. Nesigurnost u sebe, nemirne noći, skupule.

Ometanje života drugima je uobičajena stvar. Ali i ograničavanje ljudske slobode. Pojavljuju se ideje da se zabrani korištenje parfema na ulici, jer postoje ljudi kojima su mirisi neprijatni. I šta s tim učiniti?

Jasno je o čemu se radi u uređenju svijeta otkad je počela epoha zvana modernizmom: da ga se učini gostoprimljivijim za čovjeka. Ugodnijim. Treba dozvoliti ljudima živjeti, ne smije se dozvoliti ljudima da smetaju. Ali te dvije stvari su u konfliktu.

Naučio sam da postoje dva osnovna, neophodna i neizbježna uvjeta dostojanstvenog života koji donosi zadovoljstvo. To su bezbjednost i sloboda. One ne mogu živjeti jedna bez druge. Bezbjednost bez slobode je ropstvo, a sloboda bez bezbjednosti je anarhija. One jedna drugu trebaju, ali istovremeno – kako to ponekad biva u braku – ne mogu naći zajednički jezik. Odnos među njima je igra nultog zbira – više bezbjednosti možete dobiti samo za cijenu davanja djelića svoje slobode. I više slobode ćete dobiti samo za cijenu gubitka bezbjednosti, povećanja nesigurnosti.

Emile Durkheim je pisao: kakva je sreća da imamo društvo koje nas prisiljava na civilizirano ponašanje, inače bismo živjeli u ropstvu strasti i emocija. Društvo koje nam organizira bezbjedan život, oslobađa od emocija. Moguće je i tako. Samo što su se nakon nekoliko desetina godina ljudi smatrali nesretnima, jer su položili na oltaru bezbjednosti veći dio svoje slobode.

Sjećate li se što je Sigmund Freud rekao 1929. u knjizi „Das Unbehagen in der Kultur” („Nelagodnost u kulturi”)? Da je civilizirani život trgovinska razmjena – dajemo dio jedne vrijednosti u zamjenu za dio druge vrijednosti. A kad je Freud to govorio, stvarnost je bila čvrsta, solidna. Freudova dijagnoza je glasila: svi psihički problemi čovjeka potiču odatle što smo dali ogromni dio slobode za bezbjednost – bezbjednost od sudbine, bolesti, bandita. Siguran sam, kad bi vam Freud danas davao intervju, obrnuo bi dijagnozu. Rekao bi da patnje suvremenog čovjeka potiču od toga da je postigao ogromnu, bez presedana ličnu slobodu u zamjenu za davanje ogromnog dijela bezbjednosti. I ne radi se o bezbjednosti od terorista. Radi se o bezbjednosti u smislu društvene pozicije, sigurnosti u sebe, vjere u svoje odluke, povjerenja autoritetima. To je sve izgubljeno.

Vidi se da, usprkos tome što se mislilo u vrijeme moje mladosti, historija nije pravolinijski razvoj u pravcu slobode, nego kretanje klatna. Smjer traganja, želja i snova se promijenio – ljudi se boje viška slobode, maštaju o bezbjednosti, povratku zajednici. Zato dodaju sve više prijatelja na Facebooku, praveći se da stvaraju zajednicu.

Historičar Eric Hobsbawm je govorio da se počelo govoriti o identitetu kad se prestalo govoriti o zajednici. Sad smo počeli govoriti o zajednici, jer smo se do grla prejeli identiteta. Već znamo kakvi su identiteti nestabilni. Razni identiteti daju nam osjećaj apsolutnog leta u prostor, možemo između njih birati i probirati. Neki imaju više identiteta istovremeno, u ovisnosti od toga kome šalju SMS-ove. Ali nema se o što osloniti. Gazimo po živom pijesku, mi smo prekarijat… ljuljamo se. Ne znamo koliko će situacija u kojoj smo se našli u svom životu, pozicija koju smo zauzeli, trajati.

Ta nestabilnost je svuda. To što je ljudi vide i uočavaju da se, na primjer, sloboda potire sa stvaranjem zajednice, to je neki preokret.

Nije mi stalo do starih vrijednosti, znam previše dobro koliko su koštale onaj stari svijet. Moja želja je osvještavanje ljudima kakvu cijenu su platili za promjenu svoje situacije. Ako uporedite život online s onim offline, ovaj prvi je značajno lakši od drugog. Da bi se ostvario kontakt s drugim čovjekom offline, treba veliki napor, pokušaji, samoposvećenje, odustajanje od svojih interesa. I jednako teško je prekinuti: treba izmišljati opravdanja, objašnjavati, nekad lagati. I nikad se ne zna hoće li se to poznanstvo vraćati.

Online je to sve strašno lako. Jednako se lako priključiti na network, kao i isključiti. Niko neće ni primijetiti da sam prestao odgovarati na SMSove i kačiti postove. Jedan od hiljadu friendova na networku nije onaj jedan od rijetkih prijatelja koje je čovjek stekao u svom životu. Poljaci kažu da se pravog prijatelja poznaje u bijedi. Ja ne bih garantirao za te friendove na Facebooku, ako se nešto desi, da će pomoći. Čak mislim da će biti prvi koji će pobjeći.

Živimo u vremenu interregnum – bezkraljevstva. Nastupa promjena: nešto umire, nešto novo se rađa. Stari načini uspješnog djelovanja više ne rade, a novi – još ne. Kritičari su zatvorili usta, ne zna se šta je umjetnost a šta ne. Jedini pokazatelji stvarnosti su klikovi i broj prodatih primjeraka. Ne govori se o viziji budućnosti, ne znamo ni odakle bježimo ni kuda hrlimo.

Dakle, šta smo izgubili? Intimnost, privatnost, osjećaj trajnosti društvenih veza. Tome dodajmo nesigurnost i imate naš svijet.

Kad sam bio klinac puno sam čitao Sartra. On je govorio da sebi treba stvoriti projekat za život, a projektu dodati grupu recepata. A onda realizirati recept po recept. Recite to današnjim studentima i grohotom će se nasmijati. Projekat za život? Mnogi od njih bi bili sretni da imaju projekat za sljedeću godinu.

Znate li koja je moja jedina sigurnost? Da je nesigurnost jedina sigurnost. Ja u to zaista vjerujem. Kad se gleda ovaj svijet, tako rasipan, razbarušen, egocentričan, tako to izgleda.

Zygmunt Bauman
Izvod iz intervjua objavljenog u Magazyn Świąteczny Gazeta Wyborcza
Preneto sa Tačno.net ; Prijevod: Tanja Miletić Oručević; Obrada: Akuzativ

Zygmunt Bauman je rođen 1925. godine u Poljskoj, od 1971. živi u Engleskoj i predaje na Sveučilištu Leeds. Jedan je od najutjecajnijh sociologa današnjice.

AkuzatiV - Online magazin

Back to top