REDAKCIJA

REDAKCIJA

Akuzativ

Tržišna kolonizacija intelektualaca

Autor: Lewis R. Gordon, profesor filozofije na Sveučilištu Connecticut

Figura javnog intelektualca još od afere Dreyfus 1890-ih postaje nerazdvojna od niza visokih normativnih zahtjeva: javni intelektualac ima biti nositelj savjesti društva i odlučan kritičar njegovih patologija. Taj zahtjev za angažmanom uvijek je stajao u manje ili više otvorenoj napetosti s procedurama akademskog polja kao centralnog mjesta proizvodnje i reprodukcije znanja. U doba napredujuće tržišne kolonizacije samih sveučilišta uvjeti za angažirani intelektualni rad, međutim, postaju još kudikamo nepovoljniji.

  • Published in KRIVINE

Besmisao ekonomije

Nemam namjeru donositi zaključke umjesto tebe. Samo ću ti ispričati priču pa ti zaključi. Objasnit ću ti kako funkcionira financijski sustav i zašto smo u krizi.

Pretpostavimo da smo – ja, ti i Ivan Kovač – letjeli zrakoplovom preko Tihog oceana. Putem smo se napili apsinta. Potrgali smo vrata od WC-a. Zbog toga su nas izbacili u more kroz izlaz za nuždu.

Na svu sreću, u blizini mjesta našeg pada bio je mali bezimeni polinezijski otok.
Nakon što nas je more izbacilo na obalu, vijećali smo i odlučili proglasiti ovaj otok novom državom: Ujedinjeni otok apsinta (UOA).

Kada su nas izbacili iz zrakoplova, naša prtljaga, naravno, nije slijedila za nama.

Tako su sada naša jedina materijalna imovina vrata od WC-a, koja si ti uspio zadržati sa sobom.

I unatoč apsintu, dokazao si da si najštedljiviji – imaš $100 sa sobom u novčaniku.

Ovo je naša ekonomija. Imamo jedinu imovinu u nekretninama – vrata, vrijedna $100. Sa tvojih $100 naša ukupna nacionalna imovina iznosi $200.

Kada smo se otrijeznili, odlučili smo da je nužno nekako se smjestiti. 

Kao najbrži od nas pokazao se Ivan Kovač. On je radišan čovjek: ne može samo ležati i ništa ne činiti. On izjavljuje da je stvorio banku koja je spremna uzeti naš novac uz 3% kamata.

Ti si mu dao $100 i on je to zapisao u svoju bilježnicu pod stavkom «Potraživanja -> Dugovanja».

Ali ja, koji sam trošio svoje vrijeme učeći o financijskom svijetu, znam kako se domoći i tih $100 i vrata. Ja ti predlažem da pozajmim od tebe $100 uz 5% godišnje kamate. Istrgnem stranicu iz svoje bilježnice i na njoj napišem, «Obveznica od $100 uz 5% godišnje kamate».

Misliš da ti se posrećilo.

Ti podigneš svoj novac iz banke Ivana Kovača i pozajmiš mi ga u zamjenu za moju Obveznicu.

Ja uzmem tvojih $100 i položim ih u banku Ivana Kovača.

Očito je došlo vrijeme da zastanemo na trenutak, odemo protresti palmu da dođemo do nekoliko kokosovih oraha ili odemo roniti da uhvatimo kojeg raka ili smislimo što ćemo jesti sutra.

Ako tako misliš onda me ne poznaješ dobro! Hodajući otokom, 50 koraka prema sjeveru i natrag, smislio sam genijalnu financijsku shemu! 

Prilazim ti i govorim kako možeš zaraditi dodatnih 1% godišnje ni iz čega. Sve što trebaš učiniti jest pozajmiti novac iz Kovačeve banke uz kamatnu stopu od 4% i kupiti od mene još jednu obveznicu uz 5% godišnje kamate. Jednostavno!!! U redu?

Ja napišem na stranici svoje bilježnice drugu Obveznicu od $100 mahnem ti njome ispred nosa.

Ti ne moraš razmišljati dulje od sekunde. Otrčiš do banke i pozajmiš $100 na temelju jamstva moje prve Obveznice od $100. Novac je tamo: Ja sam ga tamo stavio kao polog.

Ti mi predaš pozajmljenih $100 i sakriješ drugu Obveznicu u svoj novčanik. Sada imaš $200 u mojim Obveznicama: prva je u banci Ivana Kovača, a druga je u tvom novčaniku.

Ja vratim $100 u Kovačevu banku kao polog i sada imam $200 u banci.

Misliš li da ću stati? Nadaj se! Već sam napisao treću obveznicu za tebe…

Navečer, nakon što sam istrgnuo sve listove iz svoje bilježnice Obveznica, imamo sljedeći prizor: Ti imaš protuvrijednost od $5000 u mojim obveznicama, dok ja imam $5000 položenih u banku Ivana Kovača.

Sad je, osjećam to, pravo vrijeme da nabavim tvoja vrata!

Predlažem da ih kupim od tebe za $100.

Ali ti si mudar. Samo su jedna vrata i ti tražiš $1000 za njih.

$1000! Koga briga? Ja imam $5000 u banci! Tražim banku da prebaci $1000 s moga bankovnog računa na tvoj račun i odnesem tvoja vrata.

Kada bi ovo naše knjigovodstvo došlo do osobe koja je diplomirala ekonomiju na Oxfordu, ona bi rekla da ekonomija UOA ima $1000 vrijednu imovinu u nekretninama – vrata, i $10,000 financijske imovine u obliku Obveznica i Pologa. Tako se vrijednost naše nacionalne imovine povećala za više od 2200% u jednom danu!

Nešto manje obrazovana osoba rekla bi da smo mi trojica kretena, s obzirom da je sve što imamo jedna vrata, koja nisu povećala svoju vrijednost, te $100 u gotovini. Samo potpuni idioti bi proveli cijeli dan igrajući se sa stranicama bilježnice umjesto da skupljaju kokosove orahe i prave ribarske mreže. 

Koja od ove dvije osobe je u pravu? Ti zaključi… ali to je sustav u kojem živimo.

Izvor: Organise!, broj 75, 2010
Ispod plocnika

  • Published in UGAO

Bosanski džihadisti su vam blizu, a rudari tako daleko

Piše: Miljenko Jergović

Ovog proljeća trideset je godina prošlo od albuma “Das ist Walter”, sarajevske grupe Zabranjeno pušenje. Treća pjesma na A strani “Put u središte rudnika Kreka Banovići” bila je posvećena rudarima. Novi primitivizam predstavljao je gestu autoironije, kojom je jedan grad izlazio iz svoje kulturološke čahure i time, nakratko, postao kulturna prijestolnica Jugoslavije. Novi primitivizam nosio je ruganje režimu i sveopću karnevalizaciju svakodnevice, ali se kroz njega, nekako potiho, zavukla ta fantastična umjetnost male priče, i posvete kroz priču. Umjetnost oblikovanja fabule kroz niz tačnih i istinitih fragmenata, prenijetih iz stvarnosti, po kojoj će ostati upamćen amblematski sarajevski pisac Dario Džamonja, ali i jedan od najvećih europskih filmskih redatelja epohe – Emir Kusturica. Pričanje malih priča, nizanje nijemih slika, i to bez ijedne izgovorene riječi, stilski je najdosljednije znao izvesti kazališni redatelj Mladen Materić. Danas zaboravljen, i skrajnut, da ne bi kome smetao.

  • Published in KULTURA

Tin Ujević: VISOKI JABLANI

Oni imaju visoka čela, vijorne kose, široke grudi;
od gromora njina glasa šuma i more se budi,
a kada rukom mahnu, obzori svijeta se šire
i bune, i prodiru u vis, u etire.

Boris Buden: ČUDNOVATI SVET POSTKOMUNIZMA

Izraz „deca komunizma“ nije metafora. Naprotiv, on označava stilsku figuru potčinjavanja novom obliku takozvane istorijske nužnosti, koju uvodi i pod kontrolom drži postkomunistički proces tranzicije. Pod tom pretpostavkom, transition to democracy kao radikalna rekonstrukcija počinje ni iz čega. Shodno tome, Istočna Evropa nakon 1989. liči na pustoš s ruševinama koju naseljavaju još samo deca, nezreli ljudi, nesposobni da bez vođstva nekog drugog demokratski organizuju svoj život. Oni sebe ne poimaju ni kao subjekti niti kao autori demokratije za koju su se odista sami izborili i koju su sami stvorili. Upravo posredstvom ideje i prakse postkomunističke transformacije, ona im je oduzeta da bi se sada vratila spolja kao strani objekat koji se u dugotrajnom, mukotrpnom, često bolnom procesu najpre mora posvojiti.

Isidora Sekulić: VELIKA JE STVAR ĆUTANJE

Po koji put se u životu vraćam na tačku iz ostavštine starog Rima: ćutati, ćutim, ćutanje. Blago onima koji su rod tima trima stvari. U saobraćaju s ljudima i sa dogadjajima čovek govori; u sebi, čovek ćuti. Kako je zagonetna stvar ćutanje, i san je zagonetna stvar ali je ćutanje zagonetnije.

Kad ćutimo u sebi to je sasvim neko osobito stanje izvan svake konkretne realnosti. U životu, čovek je ograničen; u sebi on je neograničen, kraja mu nema. Naravno pod uslovom da duboko ćutimo i da duboko u sebi ćutimo. Duboko ćutanje i duboka samoća, dve apsolutno duhovne stvari u čoveku.

Mirko Tepavac: SEDAM TUŽNIH SLIKA

In memoriam Mirko Tepavac (1922. - 2014.)

Iz knjige "Moj Drugi svetski rat i mir"

Slika prva:

Sastanak "Literarne družine" učenika starijih razreda zemunske gimnazije, 1939. godine (imala je i ime, valjda "Branko Radičević"). Recituju se sopstveni i tuđi stihovi, mahom, tada pomodna socijalna literatura. Svi smo skoro deca, nepunoletni, ali ipak već vidljivo podeljeni na leve i desne. Rasprave su sve burnije, kao i vreme događanja.
Na jednom od sastanaka, usred žučne rasprave, maturant Radoslav Pavlović uzvikuje: "Ova je literarna družina postala komunistička. Ovde još nije s' poštovanjem izgovorena reč "Kralj" i "Otadžbina". Nije čudo što se već i policija, kad neće uprava škole, raspituje ko ovde truje srpsku omladinu!..."
Vika, gužva... Reči: policija, otadžbina, komunizam, fašizam -najčešće se čuju. Pavlović u sve to glasno upliće imena - Branka Abafija, Milenka Šuvakovića, Branka Pešića, Miloša Hadžića, Duška Zalića, Mirka Tepavca...

Moralni oporavak sebičnog interesa

Autor:Maršal Salins, profesor antropologije na Univerzitetu u Čikagu

Sa zamišljenom prirodnom i dodeljenom pozitivnom ulogom u održavanju društvene ravnoteže, sebični interes, koji pulsira u grudima svakog ljudskog bića, do kraja XVIII je počeo da se smatra za nešto dobro – toliko dobro, da su ga do XX veka neki proglasili za nešto najbolje. Naravno, izbavljenje pouzdanog i izračunljivog sebičnog interesa od Prvobitnog greha u obliku kapitalizma, nikada nije bilo potpuno. Naprotiv, to nas je ostavilo sa pohabanom kontradikcijom između društvene moralnosti i ličnog interesa (kontradikcijom poznatom i kao „društvena nauka“). Ali, iako nikada nije mogla da se sasvim otarasi aure pokvarenosti, samoživost je izašla iz senke svog grešnog porekla da bi zauzela moralni položaj pomeren za skoro 180 stepeni. Isključiva posvećenost pojedinca vlastitom dobru postala je osnova društva, pre nego njegova Nemezis – kao i neophodni uslov za najveće moguće bogatstvo naroda.

Borislav Pekić: O SMRTNOJ KAZNI

Smrtna kazna je moralno protivurečna, jer mi najpre kažemo da je život najdragoceniji čovekov posed, a zatim da smo kadri i to da mu oduzmemo. Civilizacija koja može programski da se liši nečega (života) na čemu počiva – civilizacija je smrti.

Svaka izvršena smrtna kazna stoga je jedan stupanj kolektivnog samoubistva. Smrtna kazna je pravno protivurečna, jer prava nema tamo gde nema opoziva. Pravo bez opoziva je sudbina. Nijedan čovek nema pravo da drugome čoveku zamenjuje sudbinu.

Esad Bajtal: SAMO SLOBODNI LJUDI SU LJUDI

Kažu da prilika čini čovjeka.

Ako je to tačno, onda nam, da bi sebe ljudski sačuvali, i same prilike valja učiniti ljudskim. Valja nam govoriti i ponašati se ljudski u svakoj prilici. Bez toga, prilike su samo izgovor za vlastitu neljudskost. Odnosno, ne čine prilike ljude lošima ili dobrima nego samo pokazuju kakav ko zaista jeste.

U tom smislu prilike su samo ljudsko ogledalo.

AkuzatiV - Online magazin

Back to top