Čovjek na put polazi da bi našao nešto što mu nedostaje, makar i ne znao šta je to. Često je to izazvano sasvim neodređenim osjećanjem ključanja proizašlim iz čamotinje i ustajalosti dugotrajnog tavorenja u jednom mjestu. Kada dođe do toga rađa se želja, potmula, ali jaka, da se udahne neki drugi vjetar, da se pod nogama osjeti neka druga zemlja, da se upoznaju neki novi ljudi… I da se prijeđu granice svakog narednog horizonta. Tad više nije ni bitno gdje se ide, samo da se ide.

Prvi put kad sam prolazio pored Verone horizont je bio crven, sunce je bilo skoro sasvim zašlo, a nebo, koje se otvaralo, nisko i gotovo crno od oblaka koji su se valjali i povremeno bljeskali pokojom munjom.