Ljudi su svuda isti. Predrasude nas navode da govorimo o razlikama. Ponekad su to naivne predrasude, ponekad su licemerne, a često su one koren rasizma. Naravno, postoje razlike, i lepota se često krije u tim razlikama, u kulturnim specifičnostima nekog prostora. Tužno je što zbog globalizacije te razlike veoma brzo nestaju, ali mislim da je suština ipak ista – tuge i radosti su slične svuda na svetu, i ljubav i nada i zluradost su slične i u Sibiru i u Njujorku i u Maliju. Naravno, različita društva u različitim periodima različito se nose sa impulsima i instinktima pojedinca i to je veoma interesantno, ali ne verujem u urođene razlike.

Za AKUZATIV govori Milčo Mančevski, poznati reditelj poreklom iz Makedonije, autor kultnih filmova "Pre kiše" (dobitnik Zlatnog lava za najbolji film na festivalu u Veneciji), "Prašina", "Senke"...

Glamurozna i fatalna Đilda na filmskom platnu. Jednostavna i stidljiva van njega. Režiseri koji su sa njom sarađivali, opisivali su je kao mirnu ženu sa “kožom boje kajsije” koja je svoju stidljivost skidala sa sebe samo kada je plesala. Tada je iz njenog tela progovarala strast obučena u crvenu boju španskog flamenka koju je nasledila od svojih predaka. Fred Aster, jedan od najboljih plesača na filmskom platnu bio je očaran Ritom izjavivši da je ona bila najbolji plesni partner kog je imao. 

U posljednje vrijeme sve manje odlazim u kino, postao sam izbrljiv, samo gunđam kako ništa nije dobro i nakalemio sam vjerojatno i određene predrasude - što je možda i neizbježno kad jedno razočaranje prati drugo, drugo treće, treće četvrto... Novi mi flimovi previše nalikuju jedni drugima, tehnika kopiranja bode mozak, koji je ionako osjetljiv na razne podražaje iz suvremenoga svijeta. Neki od tih podražaja su sveprisutna ozbiljnost (čak i kada je riječ o kupnji mobitela, modi (!?), traču - loncu, krevetu i novčaniku), sveprisutna paranoja (krađe, mafija, terorizam, pedofilija, islam - hm, netko kaže da sam to već spomenuo?), sveprisutni konzumerizam koji govori da kupnjom postaješ mlada, interesantan, da kupnja vraća život u tebe; sveprisutna opijenost tehnologijom i kronični nedostatak probijanja granica očekivanog. Društvo se pretvara u apsolutnu traku na kojoj se proizvodi sve potrebno. Rezulat rada na traci je uvijek jednak, bilo da je riječ o hamburgeru, automobilu ili filmu. Neki od hollywoodskih filmova kao da su produkt proizvodne trake. Hm, kao? Ili...

Što je to što pokreće život?

Što životu daje »životnu snagu«?

Ne biste vjerovali... to su »sveti motori«.

Holy Motors (2012.) jedan su od najtrijumfalnijih filmova prošlogodišnjeg kanskog festivala, a svoju su reputaciju sustavno širili i u tzv. »art-krugovima«, tako da su u nešto više od godine nakon nastanka stekli auru »kultnog« filma. 

Zašto je tomu tako?

Već ime autora ovoga filma namah je privuklo pozornost »kino-fanova«.

Malo je stvaralaca u istoriji filma koji su toliko uticali na njen tok kao što je Federiko Felini. A opet, sa druge strane, bio je podjednako dobro prihvaćen i od publike, običnog sveta, što pokazuju, kako mnogobrojne nagrade, tako i prisutnost u popularnoj kulturi, ne samo aktuelnog trenutka i svog vremena, već i u kreiranju postulata/bazisa iste. Onog uvreženog za sva vremena. I pored te činjenice, izraz „Felineskni“ krije mnogo dublju suštinu. Istina je da svaka životna slika, najobičniji momenat, može u sebi kriti neku dublju sliku, suštinu. Sam Felini je to prikazivao kroz halucinatornu, fantazmogoričnu auru (upravo na to se i sam izraz odnosi, na halucinatorne slike koje izbijaju iz običnih životnih situacija). Uostalom, često postoje veze koje nisu dostupne, a koje se tek naslućuju. Čovek kao biće nauči da ih prihvata kada ih neko načini bliskim, razumljivim. Upravo u tom domenu Felini briljira: sva njegova dela su prožeta izuzetnim smislom za humor. On oslobadja opterećenja i najzahtevnije činjenice, čineći da pogled na svet samog autora izgleda prilično blagonaklono, pomirljivo, šaljivo. A onda je sve to prihvatljivo i moguće i mnogo širem auditorijumu.