NELE KARAJLIĆ - Od sarajevskog mita do beogradske budale

Naslov teksta sam uzeo iz odlične kolumne Andreja Nikoladisa objavljene na stranicama Slobodne Bosne još tamo 2004. godine pod nazivom "Nele Karajlić: Baš četnik", u kojoj autor poprilično jasno i decidirano svrstava Nenada Jankovića u red ljudskih ruina proizašlih iz rata na prostoru bivše SFRJ. Ipak, ovaj tekst neće imati intenciju baviti se isključivo likom i djelom Nenada aka Neleta ili samim ratnim raspadom "sarajevske pop-rock škole, za što je potrebna dublja analiza" kako mi sugerira koautor teksta Sarajlija Irfan Karagić, bez pretjerane ambicije za ulogom suca ili porotnika imam potrebu napisati nekoliko rečenica o bendu koji je uvelike utjecao na mnoge generacije ovih prostora, pa tako i na moju malenkost.

Dakle, izostavim li mudrovanja i nepotrebne lamentacije, Zabranjeno pušenje za mene predstavlja najoriginalniji i upečatljiviji rokenrol iskaz na ovim prostorima. Albumi "Das ist Walter" iz 1984. godine i "Dok čekaš sabah sa Šejtanom" iz 1985. godine su u muzičkom smislu kulminacija svega onoga što je od početka osamdesetih bujalo kroz pokret New primitives koji je bio sarajevski pandan novom valu Zagreba, Ljubljane i Beograda. Manjak tog prvog zanosa i nesputanosti polako će početi već sa prvom narednom pločom iz 1986. godine, "Pozdrav iz zemlje safari" koja doduše predstavlja hit album, ali i početak kraja jedne genijalne ideje. Simptomatično ili ne, nekako se taj početak kraja poklopio sa dolaskom Emira Kusturice u bend a odlaskom nekih starijih originalnih članova. Prije rata i raspada zajedničke nam države, "Male priče o velikoj ljubavi" će 1989. godine biti album koji je završio zajedničku diskografsku suradnju Davora Sučića aka Seje Sexona i Nenada Jankovića aka Neleta Karajlića, dvojice najeksponiranijih protagonista iza imena Zabranjeno Pušenje. U nekakvoj subjektivnoj razdiobi, osobno Seji Sexonu pripisujem kreativnu notu u djelovanju benda, dok bi Nele bio onaj motor, pokretačka snaga bazirana na pozitivnoj ludosti i šarmu Baščaršije.

Uslijed eskalacije sukoba u BiH 1992. godine, te opsade Sarajeva, dolazi do konačnog razlaza ovog dvojca čija daljnja sudbina i djelovanje zapravo predstavljaju paradigmu čitavog Ex-Yu rata devedesetih, "jednom braća" postaju ljudi na suprostavljenim stranama. Ne ulazeći u osobne razloge svakog ponaosob, za odlazak ili ostanak u rodnom gradu, dostojanstvo je nešto što imaš ili nemaš, ako i odabereš stranu ne moraš srušiti svaki most i usrati svaku kvaku koja vodi prema mjestu koje te učinilo čovjekom.

Nele je nažalost učinio upravo to otišavši u Beograd, suradnja sa režimskim ratnim huškačem Miloradom Vučelićem, degutantne izjave prilikom posjete Palama, kasnije otkrivenje Jovana Dučića i iskonskog srpstva u sebi uz svesrdnu pomoć još jednog bivšeg Sarajlije Emira Kusturice te kao točka na "i" onaj maloumni poklič/pjesmuljak "Ko ne voli Radovana ne video Đurđevdana", samo su neke u dominu vratolomija koje su kako kaže Nikoladis ovaj "sarajevski mit pretvorile u beogradsku budalu". 

Sa druge strane, Sejo Sexon je osim samog ostanka u ratnom Sarajevu, sve ove godine zadržao i ono osnovno ljudsko dostojanstvo koje mu između ostalog omogućava da ode u Sarajevo ili Beograd i održi koncert kao Zabranjeno Pušenje, dok Nele u suradnji sa Emirom i njihovim preimenovanim The No smoking Orchestra, može svirati u Moskvi, Buenos Airesu, Banja Luci, ali ne i u svom rodnom gradu kojem je pljunuo u lice. No dobro, ako se odmaknemo od političkih i ideoloških aspekata ove priče (koliko je to uopće moguće), sa muzičke strane post-ratno razdoblje donijelo je jednu tipično balkansku situaciju u kojoj su postojala dva Zabranjena Pušenja, ono sarajevsko sa zagrebačkom adresom koje je okupio Sejo Sexon, te ono beogradsko okupljeno oko Neleta Karajlića. Negdje u isto vrijeme 1997. godine, i jedna i druga varijacija benda objavljuje svoje prve poslijeratne albume. Sejo udružuje snage sa još jednim bitnim protagonistom New primitivesa Elvisom J. Kurtovichem i snima album "Fildžan viška", dok Nele sa svojom ekipom izbacuje album "Ja nisam odavle".

Irfan će se nadovezati: 

Od postdaytonskih varijacija na temu, možemo izdvojiti "Fildžan viška" sa Elvisom i Sejom, dok Neletov "Ja nisam odavle...", predstavlja, zapravo sve ono što Zabranjeno Pušenje nikad nije ni bilo. Gomila novo-beogradskih sentimenata i rekapitulacija ratnog materijala koji zvuče kao bivši sarajevski bend kome su izvršili trepanaciju mozga na VMA, i onda su na volšeban način otkrili da beogradski asfalat ima više bitumena i mineralni tvari od sarajevskog, pa je iz tog razloga Beograd središte svijeta, a Sarajevo vječita čaršija.

U konačnici, rekao bih kako i sami nazivi albuma donekle otkrivaju stanje duha ovog dvojca, dok Nele "rekapitulira ratni materijal" i naglašava sudbinu izbjeglice odnosno stranca, Sejo "fildžanom viška" između ostalog (žrtava rata) stavlja naglasak i na ljude poput Neleta koji su do jučer iz tih fildžana pili. Strogo muzički gledano, to su bili poslijednji izdisaji kreativne moći i snage obojice, Nele će krenuti sa Kusturicom pod ruku u već spomenuti The No smoking Orchestra, a Sejo će nastaviti djelovati pod imenom Zabranjeno Pušenje. Jedan i drugi imaju nešto zajedničko u svemu tome - pragmatičnost. Kako dobro primjećuje Nikolaidis, nadrealizam iz osamdesetih postaje pragmatizam u devedesetim i dvijetisućitim. Nele doduše to radi na puno odvratniji način kolabrirajući sa Kusturicom pretvarajući se polako u njegovu osobnu dvorsku ludu, a Sejo izvlači posljednje atome kulta nekada velikog benda, izdavajući albume koji rijetke zanimaju i povlačeći bend po livadama pretvarajući ga u atrakciju "bikerskih" skupova koji su garancija godišnje kvote gaža i na samom kraju - egzistencije.

U tom smislu za mene ne postoji Zabranjeno Pušenje, niti legitimni sljednik tog imena, taj bend je nestao sa bivšom državom i Bosnom kakva je nekada bila, a budimo iskreni van tog konteksta vremena i famozne ulice Fuada Midžića, nigdje i nikada taj moment nije moguće ponoviti i održati živim.

Za sam kraj, Irfan će iz sarajevskog kuta zaključiti priču na način koji mirne duše supotpisujem i smatram velikom masnom točkom na kraju ovog subjektivnog i nikako ne dubinskog osvrta na priču o jednom velikom, za mene najvećem bendu sa ovih prostora Zabranjenom Pušenju:

U srozavanju je čitava poanta odnosa dvojice dojučerašnjih prijatelja. Mada se u cijelokupnom slučaju radi o sukobu interesni grupa, međutim i Nele, a i Kusturica, su taj sukob iskonstruisali u univerzalni konflikt sa Sarajevom, kao simbolom svega anti-srpskog. Znači, on premašuje granice lokalnog, te postaje univerzalni simbol historijske nepravde prema, uopće, srpskom narodu. Ako se mene pita kako vidim Emira Kusturicu, čovjeka koji je početkom 1992. godine u "Le Mondu" objavio pismo u kojem traži od bijelosvijetskih moćnika da zaustave opsadu Sarajeva, a onda par mjeseci kasnije počeo snimanje "Undergronda" uz Miloševićevu financijsku asistenciju, onda se radi o dojučerašnjem Jugoslovenu i ateisti, koji je u svom tom haosu bujajući nacionalistički identiteta devedeseti, postao Srbin pravoslavac. Baš kao što je iz iste takve pozicije Emir Hadžihafizbegović, krajem devedesetih postao odjednom govorljiv Bošnjak i patriota extra-klase.

Iskren da budem, po pitanju određenosti prema rodnom gradu i ratu uopće u BiH, najrigidniji primjer licemjerstva jeste u liku i dijelu Gorana Bregovića. Sjećam se dobro onog njegovog ratnog intervjuua hrvatskom SN magazinu u kojem je on, iz Pariza, izjavljivao da se on nikada neće vratiti u Sarajevu, da tamo nema nikog svog, kako je pozicija građana Sarajeva odraz politike Alije Izetbegovića, što bi se reklo mazohistički je doživljavaju, ali mu kao takvom, nekoj vrsti pasivnog posmatrača sa distance, nije bilo mrsko držati koncerte solidarnosti sa Miloševićevim Beogradom koji se krajem devedesetih našao na udaru NATO bombi. I povrh svega ga Sarajevo, gotovo dvadeset godina kasnije, proglasi kao počasnog građanina, a on otkrije odjednom kako je u duši Sarajlija. U tom slučaju ništa nisu bolji ni Žera, ni Jergović, ali, eto, cijelo vrijeme je akcenat na Neletu i Kusturici. Mislim da se radi o tome što su ostali najdosljedniji u odabiru vlastite pozicije. Valja cjeniti to što su nastavili da jedu govna svih ovih godina, i ja im čestitam na takvoj vrsti upornosti i dosljednosti.

(Tekst je nastao u koautorstvu sa Irfanom Karagićem)

Mihael PINTER

Zagreb

AkuzatiV - Online magazin

Back to top