Autor: Éric Toussaint

Hamurabi, kralj Babilona, i otpis duga

Hamurabijev zakonik nalazi se u muzeju Louvre, u Parizu. Izraz “zakonik” (“kodeks”, u eng. originalu – “code”, The Hammurabi Code, op. prev.) je neprimjeren, jer nam je Hamurabi njime zapravo ostavio skup pravila i prosudbi o odnosima javnih vlasti i podanika. Hamurabijeva četrdesetdvogodišnja vladavina kao “kralja” Babilona (smještena u današnjem Iraku), započela je 1792. p.n.e. Većina povijesnih knjiga ne spominje da je, poput drugih vladara grada-države Mezopotamije, Hamurabi proglasio službeni otpis podaničkih dugova prema državi, visokim dužnosnicima i dostojanstvenicima. Vjeruje se da takozvani Hamurabijev zakonik potječe iz 1762. p.n.e. Njegov epilog objavljuje kako “moćni ne smiju ugnjetavati slabe; zakon mora štititi udovice i siročad (...) kako bi se donijela pravda potlačenima”. Pomoću mnogih drevnih dokumenata, dešifriranih s klinastog pisma, povjesničari su bez ikakve sumnje ustanovili da su se tijekom Hamurabijeve vladavine dogodila četiri opća otpisa – 1792., 1780., 1771. i 1762. p.n.e.

U Hamurabijevo vrijeme, ekonomski, politički i društveni život bio je organiziran oko Hrama i Palače. Te dvije usko isprepletene institucije, sa svojim brojnim obrtnicima, radnicima, i naravno, pisarima, činile su aparat Države, ne previše drukčiji od današnjih vlada. Hram i Palača osiguravale su svojim uposlenicima hranu i smještaj: tako da su dobivali porcije dostatne za dva puna obroka dnevno. Seljaštvu se pribavilo zemlju (koju su unajmljivali), alate, tegleće životinje, stoku, i vodu za navodnjavanje, kako bi uzgajali hranu za radnike i dostojanstvenike. Seljaci su tako proizvodili ječam (svoju osnovnu žitaricu), ulje, voće i povrće, dio čega su, nakon žetve, morali platiti Državi u renti. Uz zemlju koju su kultivirali za potrebe Palače i Hrama, seljaci su posjedovali i vlastitu zemlju, dom, stoku, i alate. Kada bi žetva bila slaba, nagomilavali su dugove. Zaduživanju su se također izlagali uzimanjem zajmova, koje bi im privatno odobravali visoko rangirani službenici i dostojanstvenici željni bogatstva i zaposjedanja seljačke imovine u slučaju neplaćanja. Kada seljaci nisu bili u stanju otplatiti svoje dugove, mogli su biti svedeni i na položaj kmeta ili roba; zaduženost je još mogla dovesti i do toga da članovi njihovih obitelji postanu robovi. Kako bi osigurale društveni mir i stabilnost, a osobito kako bi spriječile pogoršavanje životnih uvjeta seljaka, vlasti su periodično otpisivale sve dugove [1] i obnavljale seljačka prava.

Opći otpisi duga u Mezopotamiji preko 1000 godina

Proglašavanja općeg otpisa duga počela su puno prije Hamurabijeve vladavine i nastavila se nakon nje. Postoje dokazi o otpisu duga iz grada Lagaša (država Sumer) koji sežu i do 2400. p.n.e., šest stoljeća prije Hamurabijeve vladavine. Najrecentniji primjer datira iz Nuzija, 1400. p.n.e. Sveukupno gledajući, povjesničari su sa sigurnošću utvrdili kako se tridesetak općih otpisa duga dogodilo u Mezopotamiji od 2400. do 1400. p.n.e. Michael Hudson [2] je u pravu kada tvrdi da je opći otpis duga bila jedna od osnovnih karakteristika društava brončanog doba u Mezopotamiji.

Štoviše, postoje razni mezopotamski izrazi za te otpise, koji su omogućavali da se “krene ispočetka”: amargi u Lagašu (država Sumer), nig-sisa u Uru, andurarum u Ašuru, misharum u Babilonu, shudutu u Nuziju.

Takvi proglasi otpisa duga, bili su prigoda za velika slavlja, najčešće tijekom godišnjih proslava Proljeća. Tradicija uništavanja ploča na kojima su dugovi bili zapisani, uvedena je u vrijeme vladavine dinastije Hamurabijeve obitelji – javne vlasti vodile su preciznu evidenciju dugova na pločama koje su se čuvale u Hramu. Kada je 1749. p.n.e., nakon četrdesetdvogodišnje vladavine, Hamurabi umro, njegov je nasljednik Samsuiluna otpisao sva dugovanja prema Državi, naredivši uništavanje svih ploča, osim onih koje su se odnosile na trgovačke dugove.

Opći otpis duga kojega je proglasio Amisadukva (Ammisaduqa), posljednji vladar Hamurabijeve dinastije koji je na prijestolje stigao 1646. p.n.e., bio je iznimno detaljan, u jasnoj namjeri sprečavanja zajmodavaca da se okoriste rupama u zakonu. Dekret o otpisu određivao je da službeni zajmodavci i poreznici moraju kompenzirati seljake koje su izvlastili i povratiti im imovinu, pod prijetnjom smrću. U slučajevima kada bi zajmodavac oduzeo predmet u nečijem vlasništvu koristeći pritisak, ukoliko ga ne bi vratio i/ili nadoknadio njegovu punu vrijednost, bio bi usmrćen.

Nakon donošenja ovoga dekreta, osnovana su povjerenstva kako bi izvršila reviziju svih ugovora o nekretninama i poništila one koji su bili obuhvaćeni uvjetima proglasa o otpisu duga, s namjerom povratka u prethodno stanje, statu quo ante. Donošenje ovoga dekreta omogućeno je time što su opljačkani seljaci uglavnom još uvijek radili na istoj zemlji, iako je ona bila u vlasništvu zajmodavca. Na taj način, ukidanjem ugovorâ i primoravanjem zajmodavaca da nadoknade štetu svojim žrtvama, javne vlasti su obnovile seljačka prava. Nešto više od dva stoljeća kasnije, situacija će se promijeniti nagore.

Granice otpisa duga

Tijekom brončanog doba, u Mezopotamiji su, za razliku od drugih tipova robova, poput onih zarobljenih u ratu, dužnički robovi puštani na slobodu. Unatoč tomu, ne bismo smjeli gledati na ovakav otpis duga kao da se radi o obliku društvene emancipacije. Bio je to tek način obnavljanja prethodnog društvenog poretka, koji je bio prepun različitih oblika ugnjetavanja. Bez želje da uljepšavamo ustroj ovih društava otprije 3000 do 4000 godina, treba ipak primijetiti da su njihovi vladari težili održavanju društvene kohezije, sprečavajući ustrojstvo velikih privatnih područja, i poduzeli mjere kako bi se pobrinuli da seljaci uživaju izravan pristup zemlji. Ograničili su porast nejednakosti, istovremeno nadgledajući razvoj i održavanje sustavâ za navodnjavanje. Michael Hudson još inzistira i na tome da je svaka odluka o objavi rata usvojena na općem zboru podanika – “kralj” nije imao moć samostalnog donošenja takvih odluka.

Čini se kako Mezopotamci iz brončanog doba nisu vjerovali u božje stvaranje kao objašnjenje života na Zemlji. Vladar je, suočen s kaosom, preuredio svijet kako bi uspostavio prirodan red i pravdu.

U periodu nakon 1400. p.n.e. nije pronađeno daljnjih ukaza o otpisu duga; nejednakost se pojačala i porasla. Zemlju su preuzeli veliki privatni zemljoposjednici, a dužničko ropstvo postalo je običajeno. Velik dio stanovništva selio se sjeverozapadno, prema Kanaanu, uz upade u Egipat, što je ljutilo faraone. Stoljeća koja će uslijediti poznata su povjesničarima koji se bave Mezopotamijom kao “mračna vremena”, zbog oskudice pisanih zapisa iz toga vremena. Međutim, postoje dokazi o nasilnim društvenim borbama između zajmodavaca i dužnikâ.

Egipat: Kamen iz Rosette potvrđuje tradiciju otpisa duga

Kamen iz Rosette, kojega je odnijela Napoleonova vojska 1799. tijekom njegova ratnog pohoda u Egiptu, dešifrirao je 1822. JeanFrançois Champollion. Danas se nalazi u Britanskom muzeju u Londonu. Njegovo prevođenje omogućeno je time što Kamen donosi isti tekst na tri jezika: drevnom egipatskom, demotskom egipatskom, i grčkom iz doba Aleksandra Velikog.

Tekst Kamena iz Rosette potvrđuje kako je tradicija otpisa duga zadržana kod egipatskih faraona od 8. st. p.n.e., prije nego li je Aleksandar Veliki pokorio zemlju u 4. st. p.n.e., a prenosi kako je faraon Ptolemej V. 196. p.n.e. otpisao sve dugove egipatskog naroda, i šire, prema Prijestolju.

Unatoč velikim razlikama između društava faraonskog Egipta i Mezopotamije brončanog doba, postoje dokazi kako su oba održavala tradiciju proglašenja amnestije prije općeg otpisa duga. Ramzes IV. (1153.-1146. p.n.e.) objavio je da se oni koji su pobjegli iz zemlje mogu vratiti, a one već zatvorene treba pustiti na slobodu. Njegov otac, Ramzes III. (1184.-1153. p.n.e.) postupio je na isti način. Valja primijetiti kako se ne čini da je u drugom tisućljeću prije nove ere u Egiptu bilo dužničkog ropstva: svi robovi bili su ratni plijen. Proklamacije Ramzesa III. i Ramzesa IV. odnosile su se na poništenje zaostataka na poreze dugovane faraonu, oslobađanje političkih zatvorenika i mogućnost povratka izgnanika svojim kućama.

Tek u 8. st. p.n.e. u Egiptu susrećemo proglase otpisa duga i oslobađanja dužničkih robova. Takav proglas donio je faraon Bocchoris (717.-711. p.n.e.).

Jedan od osnovnih faraonovih motiva za otpis duga bila je težnja da ima na raspolaganju seljaštvo koje može proizvesti dovoljno hrane, i dići se na oružje u vojnim pohodima. Zbog navedenih dvaju razloga, bilo je važno onemogućiti izvlaštenje seljaka od strane zajmodavaca. U susjednoj Asiriji, carevi su u prvom tisućljeću prije nove ere također usvojili tradiciju otpisa duga, kao i vladari Jeruzalema u 5. st. p.n.e.: 432. p.n.e. Nehemija je, nesumnjivo pod utjecajem stare mezopotamske tradicije, proglasio otpis duga svim Židovima koji su dugovali novac svojim bogatim unarodnjacima.

Ovo se događalo u isto vrijeme kada je nastajala Tora. Tradicija općeg otpisa duga integralni je dio židovske religije i ranih kršćanskih tekstova, preko Levitskog zakonika, koji proglašava obvezu otpisa duga svakih sedam godina i svakog jubileja, tj., svakih pedeset godina.

Zaključak

U današnje vrijeme, otplata duga postala je tabu-tema. Državni poglavari i predsjednici vlada, centralne banke, MMF i masovni mediji, predstavljaju je kao neizbježnu, neupitnu, i obaveznu. Građani se moraju pomiriti s vraćanjem duga. Jedina diskusija koju je moguće voditi, fokusira se oko pitanja raspodjele tereta žrtve koju je potrebno učiniti u svrhu oslobođenja dovoljno proračunskih sredstava za zadovoljenje obveza zadužene zemlje. Vlade koje su se zaduživale izabrane su demokratski, tako glasi argumentacija – prema tome, njihova su djela legitimna. Dug se mora vratiti.

Moramo probiti dimnu zavjesu zajmodavaca i ponovno utvrditi povijesnu istinu. Opći otpisi duga opetovano su proglašavani tijekom prošlosti. Ovi otpisi odgovaraju različitim kontekstima. U navedenim slučajevima, do proglašenja općeg otpisa duga dolazilo bi na inicijativu vladarâ, zaduženih za održavanje društvenoga mira. U nekim slučajevima, otpisi su bili rezultat eskalacije društvenih borbi uslijed ekonomskih kriza i porasta nejednakosti. Tako je bilo u slučaju Stare Grčke i Rima.

Možemo zamisliti i drukčije scenarije, poput otpisa duga kojega proglašavaju zadužene zemlje, odlučne u poduzimanju unilateralnog suverenog čina, kao i otpis duga kojega pobjednička zemlja priznaje poraženoj i/ili njezinim saveznicama. Oko jedne stvari nema dvojbe: povijesno gledajući, dug je uvijek igrao važnu ulogu u društvenim i političkim previranjima.

Éric Toussaint
povjesničar i politolog s doktoratom sveučilišta Paris VIII i Liège,
glasnogovornik CADTM (Odbor za ukidanje duga zemalja Trećeg svjeta)
S engleskog preveo Martin Beroš
Časopis Zarez, broj 343; Zagreb
Akuzativ, 02.02.2016.
 

Jugoslavenska ideja bila je nekoć Južnim Slavenima putokaz u povijesti, ponekad i luč koja je sjala u tami. Rađala se, razvijala i propadala na različite načine, kao kulturna, politička ili državotvorna ideja. Nosila je u sebi nadu da ćemo zajedno biti slobodniji, samostalniji i jači nego što smo bili pod tuđinom. Raspad Jugoslavije, način na koji se odigrao i posljedice koje je ostavio, potisnuo je tu ideju na rub prošlosti.

Ali šta je sećanje koga se ne sećamo? Ili, u stvari, da pođemo još dalje. Ne sećamo se upamćenog iz poslednjih trideset godina; ali potpuno smo u tome ogrezli; zašto se onda zaustaviti na tih trideset godina, zašto ne produžiti i dalje od rođenja ovaj dosadašnji život?

Kad mi već nije znan sav jedan deo uspomena koje su sa mnom, kad su one već nevidljive za mene, kad nemam moć da ih dozovem, ko mi kaže da u toj, meni nepoznatoj, masi nema i takvih koje potiču iz vremena daleko pre moga ljudskog života?

Kad se kaže ,,Milošević“ u ovom kontekstu misli se, pre svega, na nacionalistički, ksenofobni, pljačkaški ,,duh“ koji je pokrenut njegovim dolaskom na vlast, na ,,gaženje nogama“ većine parametara uljuđenog društva, na fatalne učinke partokratije, na bauljanje izvan glavnih tokova istorije i sumantost vođenja politike, na trulost institucija i parazitiranje na idiotizovanosti građana.

Kad se kaže ,,pobedio“ misli se na to da je gore pomenuti ,,duh“ postao konstanta, u svojim raznolikim mutiranim oblicima, ne samo decenijski ,,ekces“ i nešto što se može vezati isključivo za period vladavine koji se završio 2000. godine, već trajno stanje gnjilosti jednog društva iz kojeg se ne vidi izlaz.