„Neopisiv je doživljaj tog ogromnog prostranstva, gdje kad se okreneš od jutra do naveče možeš da se vrtiš stalno, 360 stepeni, nigdje drveta, nigdje brda. Ali doživljavaš neku drugu ljepotu. U oblacima, u moru koje diše, u nevremenu koje se približava, u oluji koja se gasi, koja nestaje, a ti si sretan da je brod izdržao kako treba da ideš dalje.“

Kada neko ko ima bar trunku novinarske krvi u sebi čuje da neko ovako počinje priču prvo dobije želju da ga snimi, da ta priča ne ostane samo dašak u vjetru, jer neka iskustva naprosto moraju da se prenesu. Stvar postaje daleko zanimljivija ako čovjek ovu priču čuje dok umoran i neispavan stopira jednog sparnog subotnjeg predvečerja, sa jedinom željom da što prije dođe kući. Autostop je najneposredniji način prepuštanja matici života, a ona nekada donese nevjerovatne priče. Jedna od njih je ona Banjalučanina Želimira Šarića, moreplovca, pilota i novinara, koji je slučajnošću ili proviđenjem stao da poveze Hodoljuba, inače polumrtvog lektora i nesuđenog novinara u povratku sa jedne prenaporne radne subote. Ta novinarska nit je ona koja ja razvezala svu ovu priču, koja je počela autostopom, a završila se snimanjem reportaže u bašti jednog kafića, gdje drugo nego uz vodu.

Marcel Bertone

Mala moja Helen, kad budeš čitala ovo pismo, tvoj će mladi mozak sigurno već počinjati da razumijeva život. Žalit ćeš, što uza se nemaš oca, koji bi tebe i tvoju majčicu učinio sretnom. Moja Helene, treba da saznaš jednog dana, zašto je tvoj otac umro u dvadeset i drugoj godini, zašto se žrtvovao, zašto je izgledalo da te ostavio. Volio sam te najvećom očinskom ljubavlju, što je čovjek može osjećati. Sanjao sam lijepe sne o tvojoj budućnosti: ja ih više ne mogu ostvariti, ali imam povjerenja u tvoju majčicu, koja ce me znati zamjeniti. Mala moja Helene, sad su dva sata, a u četiri moram biti pripravan, kad će nas povesti na streljanje. Čuj i poštuj ove moje želje:

Zašto gastarbajteri i zašto sada? Zato što nam kritički uvid u taj fenomen omogućava da sasvim drukčije ispripovijedamo noviju povijest i zato što je tema postala neočekivano aktualna u kontekstu današnje krize. 

Započnimo najprije s jednom anomalijom u zapadnom pogledu. U postkomunističkom diskursu, koji čak i kada ga se proizvodi u Istočnoj Europi odražava ništa doli ideologiju zapadnih pobjednika, slučaj jugoslavenskih gastarbajtera intepretira se kao još jedan dokaz za povijesni neuspjeh komunizma, konkretno kao posljedica jedne tipično socijalističke (loše) ekonomije koja nije mogla ispuniti obećanje pune zaposlenosti i osigurati ljudima radna mjesta. Prema tome, gastarbajteri su bili tek jugospecifična podvrsta ne-brojenih žrtava komunizma, takoreći jedno malo poglavlje Crne knjige komunizma. Na taj je način njihova priča naprosto utopljena u historijskom iskustvu komunističkog Istoka, koji je, nota bene, postao jedinstveni kulturno povijesni prostor tek naknadnim supsumiranjem pod pojam totalitarizma. Ta logika, naravno, nije lišena proturječjâ. Da su gastarbajteri i bili tek žrtve komunističkog totalitarizma, onda bi im upravo ta sloboda čije se potiskivanje tako glasno onomad predbacivalo komunizmu (sjetite se samo Berlinskog zida) – naime sloboda kretanja, odnosno otvorene granice tadašnje socijalističke Jugoslavije – bila zla kob.