Autorka: Dorta Jagić

Kao i mnogi pisci i putnici, volim hotele i njihove različite poezije. Točnije, neobična pretapanja različitih nijansi ugodne prolaznosti i bezdomnosti, melankolije i kiča, istrtosti i luksuza, otmjenosti i samoće. Uz hotele se neizbježno veže beskonačan lanac asocijativnih nizova, povijesnih anegdota i osobnih sjećanja, naslovi knjiga, filmova i feljtona, naposljetku, neke fabule sa stranica crne kronike. Kad kažeš hotel u nutrini se zaplete gotovo neraspletivo klupko složenih psihograma, informacija i bizarnih detalja. Ali u stvarnim hotelskim svjetovima, na licu mjesta, nema mnogo digresija, komplikacija i nedoumica. Jezik hotela poznaje samo jednostavnu gramatiku. Sav se hotelski promet odvija na škrtom jeziku ključeva s brojem, datumom prijave i odjave, kratkim uljudnostima i rastopljenim vremenom koje kaplje iz nosa sobarica.

Postoji jedan model akademskog odnosa između onih koji posjeduju znanje i onih koji ga tek trebaju posjedovati. Prema tom modelu, profesor ili profesorica posjeduje znanje, student ili studentica to znanje ne posjeduje, a proces visokog obrazovanja tek je 'pretakanje' informacija iz prvih u druge, s više ili manje uspjeha. No, postoji i dodatak te naivne scenografije: zadatak razumijevanja uvijek pada na studenta, nikada na profesora. Ako komunikacija zakaže, po definiciji, odgovoran je neobrazovani student, profesor nikada.

Ne, nije reč o Avganistanu, Iraku, Siriji, Libiji… Da bi opstao, kapitalizam masovno seje žrtve na “domaćem” terenu.

Četiri godine od izbijanja globalne ekonomske krize, ideolozi neoliberalizma polako uviđaju da širu javnost ne mogu da ubede u to da slobodno tržište nije laž. Događaji na Wall Streetu, od 2008. do danas, nedvosmisleno pokazuju da je tržište slobodno samo za one koji su dovoljno porasli da moć svojih korporacija pretvore u političku moć. Zato najnovija epizoda odbrane kapitalizma nosi naslov: Zaštita porodičnih vrednosti.