PABLO NERUDA - Priznajem da sam živeo

Duboka noć, železnička stanica Temuko, jug Čilea, godina hiljadu devetsto dvadeset i neka. Putnik po imenu Neftali Rikardo Rejes je sedeo u kupeu i u rukama držao knjigu češkog pisca Jana Nerude. Putovao je na studije francuskog jezika i pedagogije u Santijago. Kroz prozor je gledao kako mu izmiču slike čileanskih pejzaža i skromnog detinjstva u porodici železničara. Razmišljao je o ljubavi i nadi, narodu i revoluciji. Bio je putnik sveta. Putovao je metalnim šinama Južne Amerike, španskim makadamom, indijskom prašinom, pariskom kaldrmom. Sa sobom je nosio prtljag ljubavi i revolucije, puno srce i nemirne misli.  

Read more...

Autoritarna ličnost

Pojam autoritarnosti podrazumeva vrstu udvojenog ponašanja, gde susrećemo podaništvo na jednoj, a nasilništvo na drugoj strani. Dakle, osoba autoritarnog karaktera je slepo odana i poslušna prema onima koji su iznad (koje smatra autoritetima), a istovremeno okrutna i puna prezira prema onima koji su ispod nje u društvenoj hijerarhiji. Plastičan i simbolički primer ove vrste ponašanja dao je Teodor Adorno, opisujući takozvani „fenomen položaja bicikliste“ – on se saginje od struka nagore (autoritarna ličnost je ponizna prema jakima i moćnima), a gazi od struka nadole (autoritarna ličnost ponižava slabe i nemoćne). Stoga, socijalnopsihološki promatrano, dominantno prisustvo autoritarne psihostrukture igra značajnu ulogu u izgradnji patoloških društvenih odnosa.

Read more...

Ivan Čolović: ZAŠTO SE DIČIMO BALKANOM?

Posle raspada Jugoslavije, jedna od stvari koja je ostala zajednička državama nastalim na njenom tlu bio je prezir prema Balkanu. Taj prezir izražavale su političke elite, koje su svoje programe nacionalne emancipacije, modernizacije i demokratizacije predstavljale kao bekstvo od Balkana. Parola s kojom je Hrvatska demokratska zajednica 1995. izišla na izbore glasila je: «Tuđman a ne Balkan». Tu parolu navodi Dunja Rihtman-Auguštin u izvanrednom eseju pod naslovom «Zašto i otkad se grozimo Balkana?», objavljenom 1997. godine. Kao primer obračuna nove hrvatske vlasti sa Balkanom, ona pominje i promenu naziva najvećeg zagrebačkog bioskopa: «Kino moje mladosti Balkan sada se ponosno zove Europa!»

Read more...

Luis Buñuel: ATEISTA ZAHVALJUJUĆI BOGU

Da bi se bilo koja lepota dokučila, po mom mišljenju, neophodno je da se ispune tri uslova: da je priželjkuješ, da se boriš za nju i da je osvojiš.” 

Ovaj nadrealista, ovaj “fanatični borac protiv fanatizma” koji je na filmu bio ono što je Dali (Salvador Dalí) na platnu, otkrivao je deo po deo tajne zvane lepota, smeštajući je u svoje filmove na najfantastičnije načine. Tamo gde je Bunjuel (Luis Buñuel) umešao svoje prste, ne samo da apsolutno nije manjkalo režiserske umešnosti, već nije manjkalo ni poezije. One koja i u filmskom vremenu nesputano teče.

Razumeti je užasno. Sreća je prihvatiti neočekivano.”

Read more...

SJEĆATE LI SE SOCIJALIZMA? (Ken Loach - The spirit of 45)

Sjećate li se SOCIJALIZMA? To vam je (i) ono kad idete kod liječnika i ne morate platiti da vam zaviri u grlo... 

Kad vam za ono AAAA… namah ne uzmu 20 kuna. Kad vam za neku RTG-snimku i najosnovniju uslugu specijalista ne naplate još nekoliko puta toliko.

Moja je generacija – sad smo negdje oko 50 – imala je tu povlasticu.

Povlasticu?

Da, baš to. Povlastica potječe od vlast… Sudjelovali smo – ili smo bar imali iluziju – da smo i sami vlast. Ili, da su vlast i država tu »radi nas«.

Doista, to je ono što se zvalo socijalizam. 

Read more...

Slučajni rasista, Hipster homofob, Klasični seksista…

“Ne mrzim Rome, ali je činjenica da su lenji i vole da kradu.” “Nemam ništa protiv homoseksualaca, dok TO rade u svojoj kući.” “Zašto bih bio nacionalista ako smatram da manjine ne treba da imaju status belih medveda?” “Volim i poštujem žene, ali ne bih voleo ženu na čelu države. Suviše su emocionalne i to ih ometa u racionalnom donošenju odluka.”

Ko su ljudi koji izgovaraju ovakve i slične rečenice?

Rasizam, homofobija, nacionalizam, mizoginija… Svaka od ovih pojava ima manje-više preciznu definiciju, a opet, redovno se događa da čujete: “To ti misliš da sam rasista/homofob/seksista… Nema ničeg rasističkog/homofobičnog/seksističkog… u onome što sam rekao. Samo iznosim činjenice.”

Read more...

Anonimnost na internetu je iluzija

Recimo da ste dan započeli klikom na veb izdanje nekog od svetskih medija, na primer, NYTimes.com. Čudesna stvar dogodila se u milisekundama koje su protekle od vašeg klika do pojavljivanja vesti o Severnoj Koreji na vašem monitoru. Podaci o vašoj poseti poslati su ka desetak različitih kompanija, uključujući ćerke-firme Majkrosofta i Gugla, sajtove za merenje saobraćaja i niz manjih advertajzing kompanija. Skoro trenutno, ove kompanije su zabeležile vašu posetu, isporučile vam reklamu skrojenu samo za vaše oči i unele još jedan podatak u beskonačno rastući fajl o vašoj internet personi – o tome ko ste, šta radite i kako se ponašate na internetu.

Nema ničeg nužno zlog u ovoj razmeni podataka. Na kraju krajeva, besplatan onlajn sadržaj je i moguć, postoji zahvaljujući ovako koncipiranom ekosistemu. Podaci o našem kretanju sajber prostranstvima omogućavaju oglašivačima da podese svoje reklame i kontrolišu efekte tog podešavanja. Svaki pokret koji napravimo na internetu nekome vredi određenu sumu novca, tako da je posao ne malog broja kompanija da osiguraju da svaki bude i unovčen.

Read more...

Miris hljeba u beskraju Atlantika

Neopisiv je doživljaj tog ogromnog prostranstva, gdje kad se okreneš od jutra do naveče možeš da se vrtiš stalno, 360 stepeni, nigdje drveta, nigdje brda. Ali doživljavaš neku drugu ljepotu. U oblacima, u moru koje diše, u nevremenu koje se približava, u oluji koja se gasi, koja nestaje, a ti si sretan da je brod izdržao kako treba da ideš dalje.“

Kada neko ko ima bar trunku novinarske krvi u sebi čuje da neko ovako počinje priču prvo dobije želju da ga snimi, da ta priča ne ostane samo dašak u vjetru, jer neka iskustva naprosto moraju da se prenesu. Stvar postaje daleko zanimljivija ako čovjek ovu priču čuje dok umoran i neispavan stopira jednog sparnog subotnjeg predvečerja, sa jedinom željom da što prije dođe kući. Autostop je najneposredniji način prepuštanja matici života, a ona nekada donese nevjerovatne priče. Jedna od njih je ona Banjalučanina Želimira Šarića, moreplovca, pilota i novinara, koji je slučajnošću ili proviđenjem stao da poveze Hodoljuba, inače polumrtvog lektora i nesuđenog novinara u povratku sa jedne prenaporne radne subote. Ta novinarska nit je ona koja ja razvezala svu ovu priču, koja je počela autostopom, a završila se snimanjem reportaže u bašti jednog kafića, gdje drugo nego uz vodu.

Read more...

Pisma strijeljanih

Marcel Bertone

stupio u partizane 1. listopada 1941., strijeljan 17. travnja 1942. godine u 22 godini života.
17. travnja 1942.
(Svojoj kćeri)

Mala moja Helen, kad budeš čitala ovo pismo, tvoj će mladi mozak sigurno već počinjati da razumijeva život. Žalit ćeš, što uza se nemaš oca, koji bi tebe i tvoju majčicu učinio sretnom. Moja Helene, treba da saznaš jednog dana, zašto je tvoj otac umro u dvadeset i drugoj godini, zašto se žrtvovao, zašto je izgledalo da te ostavio. Volio sam te najvećom očinskom ljubavlju, što je čovjek može osjećati. Sanjao sam lijepe sne o tvojoj budućnosti: ja ih više ne mogu ostvariti, ali imam povjerenja u tvoju majčicu, koja ce me znati zamjeniti. Mala moja Helene, sad su dva sata, a u četiri moram biti pripravan, kad će nas povesti na streljanje. Čuj i poštuj ove moje želje:

Read more...

Boris Buden: GASTARBAJTERI, GLASNICI BUDUĆNOSTI

Zašto gastarbajteri i zašto sada? Zato što nam kritički uvid u taj fenomen omogućava da sasvim drukčije ispripovijedamo noviju povijest i zato što je tema postala neočekivano aktualna u kontekstu današnje krize. 

Započnimo najprije s jednom anomalijom u zapadnom pogledu. U postkomunističkom diskursu, koji čak i kada ga se proizvodi u Istočnoj Europi odražava ništa doli ideologiju zapadnih pobjednika, slučaj jugoslavenskih gastarbajtera intepretira se kao još jedan dokaz za povijesni neuspjeh komunizma, konkretno kao posljedica jedne tipično socijalističke (loše) ekonomije koja nije mogla ispuniti obećanje pune zaposlenosti i osigurati ljudima radna mjesta. Prema tome, gastarbajteri su bili tek jugospecifična podvrsta ne-brojenih žrtava komunizma, takoreći jedno malo poglavlje Crne knjige komunizma. Na taj je način njihova priča naprosto utopljena u historijskom iskustvu komunističkog Istoka, koji je, nota bene, postao jedinstveni kulturno povijesni prostor tek naknadnim supsumiranjem pod pojam totalitarizma. Ta logika, naravno, nije lišena proturječjâ. Da su gastarbajteri i bili tek žrtve komunističkog totalitarizma, onda bi im upravo ta sloboda čije se potiskivanje tako glasno onomad predbacivalo komunizmu (sjetite se samo Berlinskog zida) – naime sloboda kretanja, odnosno otvorene granice tadašnje socijalističke Jugoslavije – bila zla kob.

Read more...
Subscribe to this RSS feed

AkuzatiV - Online magazin

Back to top