Odrasli su zbilja sasvim neobični

Na četvrtoj planeti živeo je poslovan čovek. Taj je bio toliko zauzet da čak ni glavu nije podigao kada je mali princ stigao.

-Dobar dan, reče mu ovaj. Vaša cigareta se ugasila.

-Tri i dva su pet. Pet i sedam su dvanaest. Dvanaest i tri petnaest. Dobar dan. Petnaest i sedam su dvadeset dva. Dvadeset i dva i šest dvadeset osam. Nemam vremena da je ponovo zapalim. Dvadeset i šest i pet su trideset i jedan. Uf! To dakle čini pet stotina jedan milion šest stotina dvadeset i dve hiljade sedam stotina trideset i jedan.

-Pet stotina miliona čega?

-Šta? Još uvek si tu? Pet stotina jedan milion... ne znam više... Imam toliko posla! Ja sam ozbiljan čovek i ne bavim se budalaštinama. Dva i pet su sedam...

-Pet stotina jedan milion čega?, ponovi mali princ koji nikada u svom životu nije odustajao od pitanja koje bi jednom postavio.

Poslovni čovek diže glavu: "Za pedeset četiri godine koliko stanujem na ovoj planeti, uznemirili su me samo tri puta. Prvi put je to bilo pre dvadeset dve godine, kad je neki gundelj pao bogzna otkuda. Pravio je strašnu buku i ja sam četiri puta pogrešio u sabiranju. Drugi put je to bilo pre jedanaest godina, kada sam oboleo od reume. Nedovoljno se krećem. Nemam vremena da tumaram. Ja sam ozbiljan covek. Treći put... eto sada! Rekao sam, dakle, pet stotina jedan milion... ".

-Milion čega?

Poslovni čovek najzad shvati da nema nade da će ga ostaviti na miru:

-Miliona tih stvarčica koje se ponekad vide na nebu.

-Mušica?

-Ma ne, stvarčica koje blistaju.

-Pčela?

-Ama ne. Zlatnih stvarčica nad kojima sanjare dangube. Ali ja sam ozbiljan čovek! Ja nemam vremena za sanjarenje.

-Ah! Zvezda?

-Da, tako je. Zvezda.

-I, šta ti radiš sa pet stotina miliona zvezda?

-Pet stotina jedan milion šest stotina dvadeset dve hiljade sedam stotina trideset i jedan. Ja sam ozbiljan čovek, i tačan.

-I šta radiš s tim zvezdama?

-Šta radim sa njima?

-Da.

-Ništa. One su moje.

-Zvezde su tvoje?

-Da.

-Ali ja sam već video jednog kralja koji...

-Kraljevi nemaju svojine. Oni “vladaju” nad nečim. A to je velika razlika.

-Čemu ti to služi sto su zvezde tvoje?

-To me čini bogatim.

-A čemu ti služi što si bogat?

-Da kupim druge zvezde, ako ih neko pronadje.

“Ovaj ovde, reče u sebi mali princ, rasudjuje pomalo kao pijanica.”

Medjutim, on mu postavi još neka pitanja:

-Kako zvezde mogu biti nečije?

-Pa čije su one?, odgovori mrzovoljno poslovni covek.

-Ne znam. Ničije.

-Onda su moje, pošto sam ja prvi na njih pomislio.

-Zar je to dovoljno?

-Naravno. Kad nadješ dijamant koji nije ničiji, on je tvoj. Kad pronadješ ostrvo koje nije ničije, ono je tvoje. Kad ti nešto prvom padne na pamet, ti svoju misao patentiraš: ona je tvoja. A ja, ja sam prisvojio zvezde zato što nikome pre mene nije palo na pamet da ih prisvoji.

-To je istina, reče mali princ. I šta radiš s njima?

-Upravljam. Brojim ih i prebrojavam, reče poslovni covek. To je teško. Ali ja sam ozbiljan čovek!

Mali princ još nije bio zadovoljan.

-Ali ako ja imam šal, mogu ga staviti oko vrata i odneti ga. Ako imam cvet, mogu ga uzbrati i odneti. A ti ne možes da uzabereš zvezde.

-Ne, ali mogu da ih stavim u banku.

-Šta to znači?

-Znači da napišem na parčetu hartije broj mojih zvezda. Zatim tu hartiju zaključam u fioku.

-I to je sve?

-To je dovoljno!

-To je zanimljivo, pomisli mali princ. To je čak pesnički. Ali to nije sasvim ozbiljno.

Mali princ je o ozbiljnim stvarim mislio sasvim drukčije nego odrasle osobe.

-Ja, reče on još, imam ružu koji svakog dana zalivam. Imam i tri vulkana koje čistim jedanput nedeljno. Jer čistim i onaj ugašeni. Nikad se ne zna. I za moje vulkane i za moju ružu je korisno što ih ja posedujem. Ali ti nisi koristan zvezdama...

Poslovni čovek otvori usta, ali nije imao šta da odgovori, i mali princ ode.

“Odrasli su zbilja sasvim neobični”, reče jednostavno mali princ u sebi i nastavi putovanje.

 

Iz knjige "Mali Princ", Antoine de Saint-Exupéry

.

.

.

Molimo da, pre unosa komentara, procitate Pravila koriscenja

REDAKCIJA

Akuzativ

AkuzatiV - Online magazin

Back to top